Foto: Srecko Niketic / CROPIX

Posebnom hrvatskom blagu smrt kuca na vrata: Ostalo je još samo nekoliko desetaka…

Autor: Zlatko Govedić/7dnevno

Hrvatska nije poznata samo po predivnom krajoliku, kulturnoj raznolikosti, povijesnom nasljeđu, znanstvenicima, izumiteljima, turističkoj ponudi i sportskim uspjesima nego i po brojnim legendama, mitovima i misterijima o kojima se često piše u domaćim i stranim medijima. U moru svega što možemo ponuditi, često zaboravljamo neke dragocjenosti kojima bismo se itekako mogli ponositi.

Osim hrvatskoga jezika, u našoj se zemlji govori još nekoliko autohtonih jezika. Kada biste zaustavili prolaznika na ulici i pitali ga zna li nešto o tome, vjerojatno bi samo slegnuo ramenima. Pritom ne mislimo na manjinske jezike, ali kad ih već spominjemo, recimo za početak nešto i o njima. Naš ustav definira Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, no istodobno je naziva zemljom svih njezinih građana i nacionalnih manjina koje su navedene poimence: Srbi, Česi, Slovaci, Talijani, Mađari, Židovi, Nijemci, Austrijanci, Ukrajinci, Rusini, Bošnjaci, Slovenci, Crnogorci, Makedonci, Rusi, Bugari, Poljaci, Romi, Rumunji, Turci, Vlasi i Albanci.


Foto: Josko Supic / CROPIX

Hrvatski jezik proglašen je službenim jezikom Republike Hrvatske, ali pojedine jedinice lokalne samouprave mogu uvesti i druge jezike i pisma u službenu usporednu uporabu, uz određene preduvjete.

No osim navedenih nacionalnih skupina i njihovih jezika, u Hrvatskoj se govore dva “endemska” jezika koja se, dakle, govore samo u Hrvatskoj… i prijeti im izumiranje. Istriotski jezik, poznat i kao istroromanski, predstavlja jedan od rijetko istraženih i manje poznatih jezika unutar bogatog jezičnog mozaika naše zemlje. Iako su istraživači prepoznali sličnosti između istriotskog i talijanskog, važno je napomenuti da je riječ o zasebnom jeziku s vlastitim gramatičkim i leksičkim karakteristikama.

Preciznije, riječ je o skupu predmletačkih autohtonih romanskih govora koji su se do danas očuvali u jugozapadnoj Istri. Na tim se govorima nije razvio nikakav standardni jezik, a povremeni zapisi potječu od sredine 19. st.

Manjkavi podaci

Prema podacima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koje je u studenome 2014. predstavio tadašnji tajnik Razreda za filološke znanosti, akademik August Kovačec, govornika tog malog jezika još ima u Rovinju, Balama, Fažani, Vodnjanu, Galižanu i Šišanu.

“Istriotski stoljećima uzmiče pred mletačkim koji se proširio od 10. st. pa je snažno talijaniziran. U posljednjim stoljećima uzmiče i pred hrvatskim. Njegovi govornici nemaju posebnoga nacionalnoga osjećaja te se odreda izjašnjavaju kao Talijani, a njihove su škole, otkako postoje, na talijanskom jeziku”, rekao je tada akademik.




O broju govornika teško je dati pouzdane podatke jer su gotovo svi dvojezični (istriotski i talijanski) ili trojezični (istriotski, talijanski i hrvatski, točnije – istarski čakavski standard).

“Prema procjeni, ima nekoliko desetaka aktivnih govornika istriotskoga i još nekoliko stotina ljudi (oko 300) koji taj idiom razumiju i djelomice se mogu njime služiti”, rekao je Kovačec i podsjetio da su još uoči Prvoga svjetskog rata okolni Hrvati govornike istriotskoga zvali Latinima, a njihov jezik latinskim, što svjedoči o ranom kontaktu Hrvata s njima.

Istriotski se razvio iz istarskoga vulgarnog latiniteta, ali su tijekom stoljećā snažno venecijanizirani. Djelomice su bili i pod furlanskim utjecajem. Lingvisti smatraju da su u ranosrednjovjekovnoj fazi ti govori bili srodni dalmatskomu.




Položaj istriotskoga u romanskoj skupini indoeuropske porodice, prema tome, još nije točno utvrđen. Hrvatski romanisti Petar Skok i Pavao Tekavčić smatraju da je taj jezik u svojoj najstarijoj fazi srodan dalmatskome, dok većina talijanskih jezikoslovaca (Matteo Giulio Bartoli, Carlo Tagliavini, Giovan Battista Pellegrini, Carlo Battisti i dr.) tvrde da je riječ o arhaičnim mletačkim govorima.

Unatoč znatnim međusobnim razlikama, svim je istriotskim govorima zajednička zamjena završnog “-e” s “-o” (la karno “meso”, grando “velik”, sempro “uvijek”, vendo “(on, ona) prodaje”; za razliku od talijanskoga: carne, grande, sempre, vende).

Srbi otkrili Hrvatima na koje naše riječi umiru od smijeha: Evo kako je ‘zrak’ izazvao pomutnju

Talijansko svojatanje

Homofonija 1. i 2. lica jednine u futuru i kondicionalu (kantarè “pjevat ću, pjevat ćeš”, kontaràvi: “pjevao bih, pjevao bi”) jasno ih odvaja i od venetskoga i od furlanskoga.

Mlađi Talijani uglavnom razumiju istriotski, no rijetko se njime služe, a Hrvati tim idiomom vladaju vrlo loše ili nikako. Najviše je ugrožen u Fažani, a čini se da se najčvršće održava u Balama. Utjecaji susjednih govora (istromletačkih i hrvatskih) vidljivi su na svim jezičnim razinama.

Kako piše portal Istrapedia, “u bliskoj će budućnosti postupno biti posve zamijenjeni istromletačkim jer neće imati snage za opstanak, i to prije svega zato što se istriotofoni osjećaju Talijanima pa im istromletački i talijanski nisu tuđi. Ne osjećaju da im je identitet na bilo koji način ugrožen i nemaju ga potrebe braniti vlastitim idiomom. Štoviše, mnogi istriotofoni drže istriotski samo jednom od inačica istromletačkoga“.

Zanimljivo, no upravo se u Istri govori još jedan autohtoni jezik. Istrorumunjski jezik zapravo je jedan od četiri povijesna dijalekta rumunjskog jezika, i to najmanji, ali već gotovo cijelo tisućljeće nema dodira s prostorom matičnog jezika.

Danas se tim jezikom govori jugozapadno od Učke u dolini Boljunčice (Šušnjevica, Nova Vas, Jesenovik, Brdo, Kostrčan, Letaj) i u jednom selu na Ćićariji (Žejane). U spomenutim naseljima ostalo je 2001. ukupno nešto više od 200 govornika, 1991. bilo ih je ukupno oko 450, a početkom 1960-ih između 1250 i 1500. I ovdje je trend, nažalost, jasan. “Za održavanje jezika, danas više nema potrebne ‘kritične mase’ govornika“, rekao je akademik.

Govornici sami sebe i svoj govor najčešće zovu po imenima naselja (Šušnjevci – šušnjevski, Novošani – novošanski, Brijani – brijanski, Žejanci – žejanski), a na jugu se sami nazivaju Vlasima i Ćićima ili Ćiribircima. Svi su dvojezični pa govore i hrvatski, a neki i talijanski.
“Govornici istrorumunjskoga potomci su balkanskih Vlaha, od kojih su neki govorili rumunjski. Vlasi su u Istru dolazili sa svojim stadima od sredine srednjega vijeka. Čini se da je glavnina onamo i na dijelove Krka naseljena iz sjeverne Dalmacije potkraj 15. st.”, objasnio je Kovačec.

Mijenjanje strukture

Zbog dugotrajne opće i aktivne dvojezičnosti Istrorumunja i nepostojanja institucija koje bi se služile njihovim idiomom, istrorumjnjski je pod snažnim hrvatskim utjecajem znatno izmijenio svoju strukturu i tipologiju. Primjerice, razvio je morfološko razlikovanje glagolskoga vida (aspekta), stvorio srednji rod, posudio golem broj hrvatskih riječi itd.

Projekt “Očuvanje vlaškog i žejanskog jezika” pokrenut je godine 2005. te je najprije predstavljen zajednici na sastanku održanom u Istria Sports Club (Astoria, New York, SAD), na kojem je bilo više od stotinu Istrana, govornika vlaškog i žejanskog jezika i njihovih članova obitelji. Od 2007. projekt se odvija i u Hrvatskoj.

“U hrvatskoj romanistici istrorumunjski i istriotski dobro su proučeni. Goran Filipi objavio je Atlas istrorumunjskoga i Atlas istriotskoga prema upitniku od približno 2000 pitanja, a i ja sam kao romanist objavio dvije knjige o istrorumunjskom”, rekao je Kovačec.

Arbanasi su danas četvrt sa statusom mjesnog odbora u jugoistočnome dijelu Zadra. No prvobitno naselje osnovano je 1726. godine. Većina stanovnika potomci su katoličkih Albanaca iz zaleđa Crnogorskoga primorja, odnosno s područja između Skadarskoga jezera i jadranske obale, npr. iz sela Šestani. Na područje Zadra doseljavali su se od 1726. do 1733. godine.

Danas se Arbanasi po nacionalnoj pripadnosti većinom izjašnjavaju kao Hrvati, no nekih 150 do 300 ljudi još govori arbanaški govor koji je lokalna inačica gegijskoga (sjevernog) dijalekta albanskog jezika uz primjese hrvatskog i talijanskog. Oni pak koji su se osjećali kao Talijani, njih oko 1500, većinom su nakon Drugoga svjetskog rata prebjegli u Italiju.

Na našem području govorili su se i drugi autohtoni jezici koji su u međuvremenu, nažalost, izumrli.


Foto: Krasnodar Persun / CROPIX

12 romanskih jezika

Dalmatski jezik naziv je za barem 12 autohtonih romanskih govora nastalih nakon dolaska Hrvata na Jadran, i to u gradovima koji su do daljnjega ostali bizantski – Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Kotor, Budva te Bar, Ulcinj i Lesh. Pomanjkanje kopnenoga kontinuiteta pospješilo je raspad relativno jedinstvenoga dalmatinskog latiniteta između Raše u Istri i rijeke Mati u sjevernoj Albaniji.

Najvjerojatnije su postojala tri dalmatoromanska jezika: zadarskoromanski (jadertinski), dubrovačkoromanski (raguzejski), i barskoromanski (labeatski). Posljednji je iščezao krčkoromanski ili veljotski dijalekt jadertinskog, prema talijanskom imenu Veglia za Krk. Štoviše, znamo točno kada se to dogodilo.

Tuone Udaina zvani Burbur, rođen na Krku oko 1823., bio je posljednji govornik veljotskog. Kada je 10. lipnja 1898. poginuo u eksploziji cestarske mine, s njime je umro i cijeli jedan jezik.

Prema informacijama koje je dobio od Udaine, jezikoslovac Matteo Bartoli napisao je rad o dalmatskom jeziku 1897. godine. U to vrijeme Udaina nije govorio taj jezik već dvadesetak godina, a također bio je i nagluh i bezub pa se ne smatra pouzdanim izvorom.

Možemo se samo nadati da mediji neće uskoro pisati o smrti posljednjeg govornika autohtonih jezika Hrvatske koje smo opisali u ovom članku. Očuvanje kulturne baštine i jezične raznolikosti nije samo zakonska obveza, domaća i europska, nego i civilizacijski doseg.

Autor:Zlatko Govedić/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.