PORAST MORA ZA 70 METARA!? U ovom apokaliptičnom scenariju zadesila bi nas takva katastrofa

Ogromni cunamiji ruše obalne gradove i poplavljuju cijele države, milijuni izbjeglica hrle u rijetke neokrznute oaze, nema dovoljno hrane i svježe vode za sve, počinju masovna glad i ratovi… Neki znanstvenici kažu da će se to dogoditi našem planetu u bliskoj budućnosti. Vjerojatno mislite da je ovo još jedan članak o udaru asteroida ili erupciji supervulkana? Ne, uzrok je jedna majušna mikroskopska zelena biljka – snježna alga.

Znanstvenici su izradili prvu veliku kartu njezine rasprostranjenosti po Antarktici i otkrili da se ondje od 2009. do 2019. vegetacijski pokrov povećao više nego u posljednjih 50 godina. Strepe da će bijeli kontinent uskoro pozelenjeti te da će tada izbiti katastrofe diljem svijeta.

Antarktika je već barem dvaput dosad bila prekrivena gustim šumama. No što se tada događalo na planetu? Zašto znanstvenici misle da je drevna Antarktika bila prekrivena drvećem i zašto bi transformacija ledenog kontinenta značila potpuni kolaps našeg svijeta?

Antarktiku znamo kao smrznutu tundru s mjestima koja su toliko hladna da nijedan čovjek ne bi mogao preživjeti bez zaklona. Međutim, globalno zagrijavanje može brzo utjecati na ekosustav i naglo transformirati cijele kontinente. Nekoć je naš najjužniji kontinent bio ogromna zelena šuma, a proces povratka u to stanje već je počeo. Višebojne mahovine brzo se šire pa su neka podneblja bjelinu snijega već zamijenila crvenom, narančastom i smeđom bojom. Problem je u tome što takve površine reflektiraju manje Sunčeve svjetlosti od bijele pa dolazi do bržeg topljenja leda.

Istraživači su nedavno analizirali školjke morskih puževa i kosti pingvina s obalnog pojasa kako bi odredili njihovu starost.

Ubrzano topljenje

Pokazalo se da se dva glavna ledenjaka na Antarktici, Thwaites i Pine Island, sada tope brže nego u proteklih 5500 godina, zbog čega raste razina mora. Za sto godina ona bi mogla porasti za 3,4 m.

Preklani su NASA-ini stručnjaci otkrili da ledenjaci alarmantnom brzinom nestaju i na drugim područjima kontinenta. U posljednjih 25 godina otopilo se 12 bilijuna tona leda, što je dvostruko više nego što se dotad pretpostavljalo. To se ponajprije odnosi na plutajuće ledene grebene koji inače zadržavaju led te sprečavaju otjecanje vode u ocean. Sve ukazuje na to da se Antarktika vraća u svoju zelenu prošlost.

Znamo da je ona u davnini bila dom predaka sisavaca, ptica i gmazova poput dinosaura. Godine 1986. paleontolozi su otkrili ostatke ankilosaura na otoku James Ross. Tijela tih divovskih guštera veličine slona bila su zaštićena teškim i debelim oklopom od masivnih stožastih koštanih ploča. Rep im je imao zadebljanje, neku vrstu batine koja je prilikom udarca lako lomila kosti neprijatelja.

Poslije su na otoku Vegi pronašli ostatke hadrosaura. Dosezali su dužinu gotovo 8 m i masu oko 8 tona. Imali su široke nosove poput kljuna i kopita na prednjim nogama. Na glavi su imali šuplju kacigu. Prema jednom tumačenju, iz nosnica su izbacivali zapaljivi plin i nekako ga palili. Ipak, hipoteza da je ta vrsta dinosaura rigala vatru poput zmajeva još nije potvrđena. U svakom slučaju, oba su stvora bila biljojedi i koristila su se svojim sposobnostima samo za zaštitu.

No bilo je ondje i podosta nemilosrdnih grabežljivaca. Jedan od njih, mosasaur, živio je na Jamesu Rossu. Njegovi su ostaci nedavno identificirani među tonama drevnih kostiju guštera. Imao je zube oštre kao britva i snažne čeljusti koje su mu omogućile da rastrga plijen. Jeli su morske gmazove, posebice kornjače i veslogmaze (plesiosaure), a ponekad i pripadnike vlastite vrste.

Pronađeni život

U međuvremenu, Zemlja se ohladila, a led je prekrio Antarktiku, i tako je bilo milijunima godina. No prije 56 milijuna godina, tijekom eocena, proljeće je ponovno stiglo na kontinent. Ledenjake su ponovno zamijenile šume sa stablima poput araukarijevki, palmi, četinjača i južnih bukvi. U šikarama su živjeli drevni rođaci današnjih tobolčara pasanaca i mravojeda.

Na otoku Seymouru paleontolozi su pronašli ostatke stvorenja koje podsjeća na križanca konja i deve, kao i kosti neobičnih ptica iz porodice Pelagornithidae. Ta velika stvorenja bila su naoružana oštrim koštanim šiljcima koji su im stršali iz čeljusti. Takva struktura tijela pomagala im je da love lignje i ribu. Eocenski stanovnici Antarktike vjerojatno su izumrli na kraju tog doba. Tada se planet ponovno ohladio, a kontinent zaledio.

Danas prosječna debljina antarktičkog leda iznosi oko 1,6 km. Čini se da nijedno stvorenje ne može preživjeti pod takvim ledenim “planinčugama”, ali posljednjih desetljeća znanstvenici su pronašli nešto fascinantno. Ispod leda otkrili su brojne kanjone, rijeke i oko četiristo jezera starih milijune godina.

Jedno ogromno jezero nedavno je otkriveno iz zrakoplova opremljenog GPR magnetometrima i drugim sofisticiranim alatima. Nazvano je Snježni orao. Dugo je 48 km, široko 15 km i duboko 200 m. Za usporedbu, Vransko jezero, najveće u Hrvatskoj, dugo je 13,6 km, široko oko 2,5 km i duboko oko 3,5 m.

Ukrajinski zoolog Andrej Utevski pronašao je pijavicu nepoznate vrste kojoj nema ravne među srodnicima. U mirnom je stanju to zastrašujuće stvorenje dugo 35 cm, ali nakon sisanja krvi ribe može se povećati tri puta.

Smrtonosne bolesti

Izbušivši rupu duboku 740 m u ledenjaku na Jamesu Rossu, njemački su pak istraživači, s pomoću robotske podmornice na daljinsko upravljanje, nedavno otkrili razne mikrobe, rakove i ribe koje imaju nevjerojatno velike oči, vjerojatno da bi bolje vidjele u mraku. Neke su narančaste, a neke crne, dok najveća pronađena riba ima prozirnu kožu kroz koju joj se mogu vidjeti unutarnji organi.

Ako temperatura podledeničkih voda poraste samo nekoliko stupnjeva, ta bića možda neće preživjeti, a našem se planetu piše teška noćna mora.

Kada bi se otopio sav antarktički led, razina bi mora porasla za oko 70 m. Svi primorski gradovi i obalna područja bili bi zbrisani s lica zemlje. Stotine milijuna ljudi morale bi napustiti svoje domove. Nadalje, antarktički led čini 70 posto svjetskih zaliha slatke vode. Ako bi se ona pomiješala sa slanom morskom vodom, promijenilo bi se kruženje oceanskih struja koje utječu na atmosferske procese i kretanje tektonskih ploča. Tada će strašne oluje, ogromni cunamiji i neprestane vulkanske erupcije postati “novo normalno”.

Dosad plodna područja postala bi pustinje, a nove bi obale bile redovno plavljene. U takvim bi uvjetima bilo nemoguće uzgajati poljoprivredne kulture i održavati velika stada. Bilo bi manje hrane pa bi se ljudi počeli “klati oko kriške kruha”.

Potom bi uslijedile epidemije. Odmrzavanjem patogena, svijetom bi se proširile velike boginje, plućna kuga i bedrenica (antraks). Nagovještaj smo već imali prilike vidjeti 2016., kada je na ruskom sibirskom poluotoku Jamalu izbila bedrenica, prvi put nakon 70 godina. Uginule su tisuće sobova, a deseci ljudi bili su zaraženi. Bila je to posljedica aktivacije mikroba uslijed otapanja permafrosta tijekom ljetnih vrućina.

Ipak, ne mora sve biti tako tragično.

Antarktika, koja je za trećinu veća od Europe, pokazat će se pogodnom za život pa bi se izbjeglice mogle naseliti onamo. Primjerice, Antarktički poluotok, najsjeverniji dio kontinenta, deset je puta veći od Hrvatske. Ljudi bi ondje mogli pronaći utočište i zarađivati kopajući vrijedne minerale. Stručnjaci, naime, tvrde da je kontinent bogat nalazištima nafte, plina, srebra, uranija, platine, bakra i željeza.

Hitna akcija

Ipak, na Južnome polu pola godine nema sunca. Znanstvenici smatraju da će to područje biti prekriveno hladnim močvarama i jezerima kao u nekim današnjim regijama Kanade. Ondje bi preživjele samo mahovine i lišajevi, a od stoke bi preživjele samo najizdržljivije vrste poput mošusnih goveda. Dakle, produktivna poljoprivreda ne bi bila moguća. Stoga je bolje da pokušamo svoj najjužniji kontinent održati bijelim.

Stručnjaci traže načine da zaustave topljenje ledenjaka, poput umjetnog uklanjanja stakleničkih plinova iz atmosfere ili ograničavanja količine Sunčeve svjetlosti, no zasad se to čini previše riskantnim. Neuspjeh u intervenciji u složeni klimatski sustav planeta mogao bi dovesti do novih problema pa se proces više ne bi mogao obrnuti.

Tim znanstvenika s Tehnološkog instituta u Massachusettsu (SAD) predložio je da se u orbiti iznad Antarktike postavi svojevrsna tanka zaštitna membrana koja bi odbila dio Sunčeve svjetlosti. Opna sastavljena od sitnih mjehurića postavila bi se na prvoj najbližoj Lagrangeovoj točki. Na njima gravitacija dvaju masivnih objekata, poput npr. Zemlje i Mjeseca, drži treći objekt u stabilnom položaju.

Time bi se količina svjetlosti smanjila za 1,5 posto, što bi bilo dovoljno za prevladavanje posljedica globalnog zatopljenja. Uostalom, ako opna ne bi obavljala svoju funkciju ili ako bi počela stvarati štetu, mogla bi se jednostavno rastaviti.

Svaka ideja je dobrodošla, no jedno je sigurno: moramo hitno smisliti nešto.