Ovo je odgovor zašto ne možemo pronaći mitsku Atlantidu

Teorije o izgubljenim naprednim civilizacijama koje su nekada postojale na Zemlji ne prestaju nas intrigirati. Ta fascinantna tema često se javlja u popularnoj kulturi. Primjerice, jedna od najpoznatijih i najstarijih teorija o izgubljenim civilizacijama jest mit o Atlantidi. Tu izgubljenu zemlju prvi je spomenuo grčki filozof Platon u 4. st. pr. Kr. Tvrdio je da je ta tehnološki napredna civilizacija bila razorena zbog prirodne katastrofe, najvjerojatnije potresa ili potopa, i to nekih 9400 godina prije njegova vremena.

Druga popularna teorija je Lemurija, drevni kontinent koji se navodno nalazio u Indijskom oceanu. I za nju se kaže da je bila dom napredne i duhovno razvijene civilizacije.

Jedna od najkontroverznijih teorija jest da su “drevni astronauti”, tj. izvanzemaljci posjetili Zemlju u drevnoj prošlosti i pomogli u izgradnji drevnih građevina kao što su piramide u Egiptu. Ta ideja nailazi na velik skepticizam u znanstvenoj zajednici koja tvrdi da su ljudska dostignuća u prošlosti bila rezultat napretka kulture i tehnologije.

Prema tome, je li moguće da su tijekom posljednjih stotina milijuna godina na Zemlji postojale druge tehnološke vrste koje su se uzdigle i izumrle? Jesu li njihovi artefakti zakopani pod našim nogama? Znanost nam nudi zanimljive odgovore.

Promijenili planet

Život na našem planetu postoji već četiri milijarde godina. Dugo su postojali samo jednostanični organizmi, sve dok prije nekih 540 milijuna godina “kambrijska eksplozija” nije najavila doba životinja. To znači da postoji ogroman vremenski okvir za razvoj naprednih civilizacija. No gdje bismo ih uopće tražili i čemu se možemo nadati? Moderni ljudi pojavili su se prije otprilike 300.000 godina i vjerojatno su živjeli u malim skupinama lovaca-sakupljača, polako se šireći svijetom. Napredak je bio spor pa se stil života nije mnogo mijenjao.

No prije nekih 10.000 godina poljoprivredna je revolucija omogućila ogroman rast stanovništva i tehnološki napredak, što je zauvijek promijenilo naš način življenja. Ogromnom brzinom promijenili smo lice planeta, iskrčili šume te izgradili sela i gradove. Prije 300 godina postali smo industrijska vrsta. Otad naš broj eksponencijalno raste, kao i naš utjecaj na planet. Prema tome, u posljednjih 300.000 godina prošli smo kroz tri faze: bili smo lovci-sakupljači 97 % tog vremena, poljoprivrednici 2,9 % i industrijalci 0,1 %.

Na geološkim vremenskim skalama čak i najčvršće stvari gube svoju trajnost. Najstariji prirodni krater (koji nije nastao udarom asteroida) nalazi se u pustinji Negev u današnjem Izraelu, a star je “svega” 1,8 milijuna godina. Sve što je starije od toga smrvljeno je u prah ili je ispod tla ili pak prekriveno ledom ili oceanom. Za nekoliko milijuna godina cijelo naše doba – antropocen – bit će sloj debeo tek nekoliko centimetara.

Dakle, da su prije nas postojale napredne civilizacije koje su također prošle kroz tri navedene faze, danas bi ostalo jako malo tragova. Danas znamo da su u posljednjih nekoliko milijuna godina doista postojali i drugi lovci-sakupljači. Naši preci poput Homo erectusa i rođaci poput neandertalaca ili denisovaca ostavili su svoja tijela, oružja i oruđa, pa čak i umjetnine. S obzirom na to koliko su dugo postojali i koliko je malo ostalo od njih, iako su živjeli ne tako davno, dalo bi se zaključiti da je možda bilo i nekih inteligentnih životinja koje su poput nas mogle govoriti i koristiti alate i vatru.

Posljednja dva milijuna godina većina hominina živjela je kao lovci-sakupljači. Ako se neka od izgubljenih civilizacija na tehnološkom stablu nikada nije pomaknula dalje od toga, stotine različitih vrsta i kultura mogle su postojati, a da nisu ostavile nikakve tragove. Njihovi bi artefakti ostali izgubljeni u biološkim, a potom i geološkim procesima, i to već nakon svega desetak tisućljeća.

Vječne piramide

Poljoprivredna društva ostavila su mnogo više tragova jer su koristila sofisticiranije alate izrađene od čvršćih materijala te su morala hraniti milijune, ostavljajući mnogo više artefakata. Poljoprivreda im je omogućila da se specijaliziraju i razviju tehnologiju od pisanja do arhitekture i prometnica. Gradovi-države postali su kraljevstva i carstva, a neki su postojali tisućljećima prije nego što su propali.

Mnoge zgrade ili spomenici koje su izgradili postoje i danas, a postojat će još tisućama godina. Neki će biti samo obrisi u tlu, no budućim arheolozima bit će i dalje prepoznatljivi. Primjerice, piramide su toliko masivne “hrpe vapnenca” da bi mogle opstati još stotinama tisuća godina. Zbog većeg broja ljudi koji su živjeli tijekom neolitika možemo očekivati ​​mnogo više fosila i artefakata koji će biti vidljivi, možda i nekoliko milijuna godina prije nego što nestanu.

Stoga sa sigurnošću možemo zaključiti da takva zemaljska civilizacija nije postojala u posljednjih nekoliko milijuna godina jer bismo inače pronašli barem nešto što su oni ostavili. Ipak, to i dalje ostavlja prozor od stotina milijuna godina, sve do nastanka složenog života. Da su postojala napredna predindustrijska društva i carstva na razini antičkog Rima ili kineskih dinastija, vjerojatno bi nestala bez traga. Njihovi bi alati istrulili, čak i napredni metali. Da su prokopali kanale, iskrčili šume i izgradili gradove, njihove bismo tragove danas teško razlikovali od prirode.

Možda je nekoć postojalo carstvo glavonožaca koji su imali impresivne gradove u močvarama i jezerima, izgrađene od drva i kamena. Njihovi inženjeri mogli su poplaviti tlo kako bi izgradili svoje mokre gradove. Njihovi pjesnici mogli su recitirati poeziju na “jeziku boja”. Možda se nikada nisu industrijalizirali, možda je njihovo društvo bilo previše stabilno ili nedovoljno inventivno ili nikada nisu dobili priliku. Jedna katastrofa poput udara asteroida, epidemije ili ledenog doba mogla ih je izbrisati s lica Zemlje. Iako zvuči uzbudljivo, nažalost nemamo ni najmanji dokaz da je takva civilizacija ikada postojala. Ostaje nam da još razmotrimo moguće davne industrijske civilizacije, poput današnjeg čovječanstva.

Prepoznatljivi tragovi

Pitajmo se: što bi ostalo od nas kada bismo iznenada izumrli zbog neke prirodne katastrofe, nuklearnog ili biološkog rata? Naš utjecaj na planet nekoliko je redova veličine veći od utjecaja svih naših predaka zajedno. Fosilni zapisi pokazali bi veliko izumiranje divljih životinja i eksploziju vrsta povezanih s ljudima, poput štakora, krava, svinja i kokoši.

Baš kao građevine naših predaka, i naši neboderi, ulice i tvrdi diskovi nestat će za nekoliko tisućljeća. No budući da nas je posvuda bilo toliko mnogo, čak i za nekoliko milijuna godina postojali bi jasni nagovještaji našeg postojanja.

Nadalje, nusproizvodi našeg industrijskog načina života mogli bi opstati i nekoliko stotina milijuna godina. Koristimo ogromne količine umjetnog gnojiva zbog kojeg se dušik taloži u tlu. Iskopavanje metala i rijetkih elemenata ostavlja dugoročne ožiljke i iscrpljuje prirodne resurse. Oceane trujemo plastikom koja pada na dno, gdje može opstati stotinama milijuna godina. Postoje radioaktivni elementi i njihov raspad te neprirodni elementi koji ne postoje izvan laboratorija.

I naravno, spaljivanjem ogromnih količina fosilnih goriva u svojoj smo kratkoj industrijskoj povijesti promijenili udio ugljikova dioksida u zraku. Povećali smo kiselost oceana itd. Vjerojatno smo već ostavili trag u geološkim zapisima. Do danas nismo pronašli nijedan dokaz da je takva civilizacija postojala u davnoj prošlosti.

Ironično, ovdje nailazimo na zanimljiv problem. Ako industrijska društva opterećuju ekosustav dovoljno da prouzroče vlastito izumiranje, ona ne bi smjela dugo postojati. No ako postanu održiva, njihov bi otisak u geološkim zapisima mogao biti malen. Ako su prošle industrijske civilizacije bile održive prije nego što su izumrle, vjerojatno više nemamo mogućnosti da otkrijemo bilo kakav trag.

Nedostatak dokaza

Tijekom stotina milijuna godina ti su potpisi mogli postati toliko suptilni da bismo ih danas najvjerojatnije protumačili kao prirodne. Čak i da je neka tehnološka civilizacija postojala prije 200 milijuna godina i da je trajala 100.000 godina, što je 300 puta dulje od našeg industrijskog doba, teško bismo to mogli dokazati na temelju geoloških zapisa.

Hoćemo li ikada postati besmrtni? Sve je više superstogodišnjaka, a priroda nas ne prestaje fascinirati

Unatoč popularnosti teorija o izgubljenim civilizacijama u knjigama, filmovima i televizijskim emisijama, znanstvena zajednica i dalje je skeptična. Nedostatak konkretnih arheoloških i znanstvenih dokaza čini teorije o Atlantidi, Lemuriji i drevnim astronautima kontroverznima i nedokazivima. Ipak nešto možemo naučiti. Takve teorije nude intrigantan pogled na prošlost i navode nas na kritičko razmišljanje. Znanstvena metoda ostaje temeljni alat za istraživanje i razumijevanje povijesti našeg planeta. Možda će nas buduća istraživanja iznenaditi, no zasad sve ostaje u domeni mitova i spekulacija.

Ako ništa, moramo biti svjesni da nastavak naše civilizacije nije zajamčen. Ako ne budemo oprezni, mogli bismo zauvijek nestati. Nadajmo se da za nekoliko milijuna godina neće postojati civilizacija koja će u fosilnim zapisima otkriti da su nekada postojali – ljudi.