fbpx
Ilustracija / Wikimedia Commons

‘OKO SAHARE’ KAO MITSKA ATLANTIDA? Kakve sve tajne krije najveća pustinja na svijetu?

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

Sahara je najveća vruća pustinja na Zemlji. Sterući se na oko 9,2 milijuna km², to ogromno carstvo pijeska, dina i kamenja, s površinskom temperaturom koja može doseći i 80 °C te prosječnom količinom oborina koja iznosi samo 8 cm godišnje, ima površinu dvostruko veću od, primjerice, Europske unije. Na prvi pogled, ne čini se nešto pretjerano zanimljivim podnebljem, no ono ipak krije mnoge tajne koje i danas zadivljuju cijeli svijet.

Dana 3. lipnja 1965. američki astronauti Ed White i James McDivitt obavljali su rutinske poslove na svemirskoj letjelici “Gemini 4” i snimili nekoliko fotografija Zemlje. Kada su ih stručnjaci malo bolje proučili, bili su zaprepašteni. Usred pustinje, na teritoriju središnje Mauretanije, otkrili su ogromnu prstenastu strukturu, tri jasno vidljiva i gotovo savršena koncentrična kruga maksimalnog promjera 50 km. Zbog svog oblika, formacija je smjesta prozvana “Oko Sahare”, no u znanstvenoj terminologiji ona se naziva “struktura Richat” (prema lokalnoj riječi koja znači “pero”).

Dugo se vjerovalo da je ta struktura nastala nakon udara asteroida.


Točan opis

Zemlja već ima slične formacije. Primjerice, krater Chicxulub na meksičkom poluotoku Yucatánu ima promjer 180 km te je dubok 20 km. No čini se da to ovdje nije slučaj.

Gotovo savršeno okrugli oblik “Oka Sahare” naizgled ukazuje na umjetno podrijetlo. U tom bi slučaju Keopsova piramida u Egiptu bila sićušna formacija u usporedbi s tom veličanstvenom antičkom građevinom. Mnogi entuzijasti koji vjeruju u postojanje Atlantide, primjerice francuski istraživač Orlando Santos, vjeruju da je struktura Richat ostatak visokorazvijenog drevnog grada tajanstvene nepoznate civilizacije.

Dimenzije i arhitektura prstena gotovo u potpunosti odgovaraju Platonovu opisu iz dijaloga Kritija: “Naizmjenične zone mora i kopna, veće i manje, koje su okruživale jedna drugu, bile su dvije kopnene i tri vodene, a svaka je bila jednako udaljena od središta, tako da nijedan čovjek nije mogao doći do otoka”.

Platonova teorija izgleda vjerodostojno s obzirom na to da je Atlantida, kako je tvrdio, postojala prije više od deset tisuća godina te da je moderni grad bio tako dugo napušten da od njega nije ništa ostalo. Taj grčki filozof smatrao je da je drevni grad potonuo zbog neke kataklizme. Zbog toga su entuzijasti obično tražili Atlantidu na dnu oceana. No Santos smatra da je Atlantida mogla biti privremeno potopljena zbog snažnog potresa, ali da se zbog prirodnih geoloških procesa ona ponovno našla na suhom jer geolozi ionako tvrde da su se prirodni uvjeti u Sahari mijenjali već mnogo puta. Drugo je tumačenje da je Atlantidu potopio cunami koji je nastao nakon udara asteroida, u čemu mnogi vide sličnosti s drevnim mitom o potopu, čija se jedna varijanta spominje i u Starom zavjetu.

No postoje i brojne druge teorije o strukturi Richat. Jedna kaže da je riječ o ostacima drevnog vulkana, kakvih u Sahari doista ima. Na primjer, u sjevernom Čadu nalazi se ugasli vulkan Emi Koussi visine oko 3,4 km i promjera kratera oko 20 km. No Richat je mnogo veći pa bi u tom slučaju on morao biti supervulkan poput onog u Yellowstoneu. No kako ta kaldera ima posve drukčiji oblik, mnogi odbacuju tu ideju.

Druga teorija kaže je da je “Oko Sahare” rezultat erozije. Stručnjaci, naime, smatraju da je tlo na tom mjestu postupno propalo, što je dovelo do tako slojevite formacije. Čini se da je to najvjerojatnije znanstveno objašnjenje. No tu priči nije kraj.




Vojna kataklizma

Libijska pustinja dio je Sahare koji se ni po čemu ne ističe – posvuda samo pijesak te tu i tamo pokoja oaza. No znanstvenici su ondje pronašli neobičnu tvar koju su prozvali “libijsko pustinjsko staklo”.

Tvar izgleda kao da su radnici u tvornici stakla izlili rastopljeni kvarc na tlo, nakon čega se on stvrdnuo, a sada leži razbacan po pijesku u bezbrojnim komadićima. Ono što je naročito čudno jest sama starost stakla. Znamo da su stari Egipćani izrađivali staklo prije pet tisuća godina, no ova je tvar stara sto tisuća godina.

Tko je u to doba mogao rasuti stotine tona rastaljenog kvarca na području otprilike 150 puta 30 km? Neki “alternativci” smatraju da se ondje dogodila “vojna kataklizma svemirskih razmjera”. Nešto nezamislivo snažno moralo je eksplodirati iznad pješčanih dina da bi ih pretvorilo u staklo. Nešto slično dogodilo se kada je američka atomska bomba testirana u Novom Meksiku ili tijekom testiranja sovjetske atomske bombe u Kazahstanu. Pijesak koji je okruživao epicentre eksplozija pretvorio se u staklo.




“Ufolozi” misle da se u Sahari dogodio nuklearni sukob, da ljudi nisu imali nikakve veze s tim, da je to djelo izvanzemaljaca te da se nuklearni sukob nije odvio samo na tom području. Na području Sinajskog poluotoka pronađeno je i kamenje otopljeno na ultravisokim temperaturama.

Znanstvenici ipak smatraju da je riječ o meteoritima. Kada asteroid udari u Zemlju, doista mogu nastati toliko visoke temperature koje pijesak pretvaraju u staklo. Egipatsko-američki geolog Farouk El-Baz koji je radio i za NASA-u, sa svojim kolegama sa Sveučilišta u Bostonu otkrio je krater promjera 31 km na egipatsko-libijskoj granici. No on je star nekoliko desetaka milijuna godina, dok je libijsko pustinjsko staklo mnogo mlađe. Drugi istraživači otkrili su još stotinjak kratera u Sahari, ali opet, to meteorsko bombardiranje dogodilo se prije pedeset milijuna godina, i to ne na mjestu gdje je pronađeno libijsko staklo.

Dok taj misterij čeka konačno objašnjenje, Sahara nudi još mnoga uzbuđenja.

Zemlja divova

Paleontolog Paul Sereno sa sveučilišta u Chicagu na sjeveroistoku Nigera 2003. otkrio je groblje iz kamenog doba. Nekoć je ondje postojalo slatkovodno paleojezero nazvano Gobero, promjera oko 3 km i dubine 3 m, a oko njega su se nalazila ljudska naselja.

Znanstvenici su pronašli dvjestotinjak grobova na dvjema drevnim dinama, koje su obje imale promjer oko 100 m. Sereno je već istražio 67 grobova. Čini se da su ondje pokapani pripadnici dviju različitih drevnih kultura.

Najprije su onamo došla plemena snažnih lovaca i ribara za koje se smatra da su pripadali kifijskoj kulturi. Bili su to pravi divovi ako je suditi po pronađenim kosturima. Svi su bili viši od 180 cm, a mnogi viši i od dva metra. Da bi održavali mišićnu masu, Kifijci su morali imati prehranu bogatu proteinima, a to je u uvjetima kamenog doba moralo značiti vrlo intenzivan ritam života uz neprekidni lov i ribolov… sve do prije nekih osam tisuća godina kada su iznenada “nestali”.

Tisuću godina poslije, počelo je još jedno razdoblje zelene Sahare, posljednje i veoma kratko. Okolicu jezera tada su naseljavali pripadnici tenerske kulture. Oni nisu bili dvometraši. Naprotiv, imali su prosječnu visinu 155 cm. Za tu se kulturu veže jedan od najzanimljivijih arheoloških nalaza. Znanstvenici su pronašli kosture troje ljudi na okupu: mlade žene u dobi od oko 25 godina i dvoje djece, vjerojatno njezine, u dobi od oko pet i osam godina. Bili su pokopani na cvjetnoj prostirci. Pet tisuća godina poslije, djeca i njihova majka i dalje pružaju ruke jedno drugom. Ništa slično nije nigdje drugdje otkriveno. Zasad nemamo pojma tko su bili Kifijci i Tenerci.

Poznavanje astronomije

Još jedna zanimljivost nalazi se na području endoreičkog bazena Nabta Playa u nubijskoj pustinji, 800 km južno od Kaira. Godine 1973. tim arheologa ondje je primijetio krhotine pod nogama. Takvi ulomci drevne keramike uzbudljiv su primjer arheoloških otkrića. Studije su pokazale da Nabta Playa nije obično neolitsko nalazište. Na tom su području otkriveni mnogi megaliti. Danas se nalazište nalazi u srcu pustinje, ali prije više tisuća godina lokalna klima je bila vlažnija i ljudi su ondje živjeli.

Arheolozi su mapirali područje GPS tehnologijom i potvrdili otkriće kamenog kruga koji se sastoji od masivnih kamenih blokova. Vjeruju da je on bio namijenjen astronomskim promatranjima. Vertikalni stupovi u središtu kruga korišteni su za promatranje Sunca koje je u zenitu za ljetnog suncostaja. Spojite li jedan od središnjih megalita ravnom linijom s dvama kamenim blokovima koji se nalaze na udaljenosti od oko 1800 m, dobivate pravac istok – zapad. Još dvije linije povučene na isti način kroz drugo slično kamenje određuju smjerove prema jugoistoku i jugozapadu.

Bivši NASA-in fizičar Thomas Brophy proveo je vlastitu astronomsku studiju. On vjeruje da je struktura u Nabta Playi savršen prikaz zviježđa Oriona. Tri kamena unutar vanjskog kruga predstavljaju Alnilam, Alnitak i Mintaku, tri zvijezde Orionova pojasa. On također vjeruje da je kameni krug zapravo zvjezdani atlas i opsežni kalendar kojim je moguće pratiti promjene na noćnom nebu u Platonovoj godini, tj. sideričkom periodu precesije Zemljine osi unutar kojega proljetna točka opisuje puni krug po ekliptici, za što joj je potrebno 25.800 godina.

Teško je vjerovati da su ljudi onog doba imali svijest o tim makrokozmičkim relacijama. Mogućnost da su modelirali precesiju poput današnjih astronomskih proračuna koji se temelje na najsuvremenijoj računalnoj tehnologiji, doista je fascinantna.

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.