NEVJEROJATNO OTKRIĆE! Do sada smo mislili da su ljudi ovladali vatrom prije 200.000 godina: ‘Sada imamo dokaze da je to bilo mnogo ranije’

Ljudska povijest tijesno je isprepletena s korištenjem i kontrolom vatre. Međutim, bilo je veoma teško utvrditi kada je započeo naš odnos s vatrom i kako se kasnije razvio.

To je djelomično zbog nepotpunih arheoloških zapisa, ali i zato što je korištenje vatre bilo kratkotrajno, zbog čega je spaljene ostatke bilo teško otkriti.

“No naš je tim pronašao dokaze o kontroliranoj uporabi vatre od strane izravnih ljudskih predaka – ili hominina – na lokaciji u Španjolskoj koja je stara 250.000 godina. To pomiče najranije dokaze o kontroli vatre u Europi za 50.000 godina unazad. Zaista je velika stvar pronaći ostatke ljudskih predaka i vatru na istom mjestu”, piše geoznanstvenik Clayton Magill sa Sveučilišta Heriot-Watt (Edinburgh, Škotska, UK).

Postoje mnogo raniji dokazi o tome da su hominini iskorištavali vatru, ali to je moglo biti u obliku hominina koji su iskoristili gorući žar prirodnog šumskog požara za kuhanje hrane. Kontrolirano korištenje vatre je ono gdje je ljudi namjerno pale, a zatim upravljaju, recimo, njezinim opsegom ili temperaturom. To je ono za što imamo dokaze na lokaciji u Španjolskoj.

Puno stariji dokazi izvan Europe, koji bi mogli potjecati od ljudi koji su koristili prirodne plamenove, dolaze iz špilje Swartkrans u Južnoj Africi, gdje su pronađeni ostaci hominina sa stotinama spaljenih životinjskih kostiju koji datiraju između 1 i 1,5 milijuna godina. Fragmenti spaljenih životinjskih kostiju također su identificirani na mjestu starom 1,5 milijuna godina poznatom kao FxJj 20AB u Koobi Fora, Kenija.

Ipak, pronalaženje artefakata hominina i spaljenih kostiju na istom mjestu samo po sebi ne znači da su se vremenski podudarali, a kamoli da su ljudi kontrolirali vatru. Put do njegove kontrolirane upotrebe vjerojatno je bio postupan.

Namjerna uporaba?

Najraniji poznati jasan dokaz o vatri koju su napravili ljudi nalazi se na lokalitetu Gesher Benot Ya’aqov u Izraelu, a star je oko 790.000 godina. Dokazi pronađeni ondje uključuju pougljenjene biljke i spaljeno kameno oruđe koje leži jedno pored drugog.

Druge lokacije u Izraelu, poput špilje Quesem, s nalazima koji datiraju između 420.000 i 200.000 godina i špilje Tabun, gdje su arheološka otkrića stara oko 340.000 godina, imaju slične dokaze o požaru.

Dok rani dokazi poput ovog upućuju na kontrolu vatre, može biti teško uspostaviti izravnu vezu između resursa kao što je drvno gorivo, aktivnosti kao što je priprema vatre i namjere — što je vjerojatno preduvjet za kontroliranu vatru. U Europi je općenito prihvaćeno da su hominini rutinski iskorištavali vatru prije najmanje 350.000 godina, s nekim sugestijama o kontroli vatre koja je povezana s ekspanzijom određene tehnologije kamenih alata poznate kao kultura Acheuléen u današnjoj Francuskoj.

Doista, postoji istovremeni porast očiglednih pretpovijesnih “ognjišta” ili ognjišta i spaljenih ahilejanskih artefakata, poput ručnih sjekira izrađenih od kremena i sedimentne stijene zvane rožnjak, na mnogim europskim nalazištima datiranim između 450.000 i 250.000 godina. Mnogi od njih sadrže i spaljene biljne materijale i kosti.

Ipak, postoji neki razlog za vjerovanje da su te veze prirodnog podrijetla, npr. od šumskih požara ili udara groma. Prije novih dokaza, najstariji jasni dokazi o kontroli vatre u Europi potječu iz Menez-Dregana u Francuskoj i špilje Bolomor u Španjolskoj, a obje su datirane prije oko 200.000 godina. Još jedno rano nalazište s jasnim dokazima korištenja vatre u kućanstvima je Abrigo de la Quebrada u Španjolskoj, datirano prije oko 100 000 godina.

Novo mjerilo

Novi dokazi s nalazišta Valdocarros II u Španjolskoj, datirani prije oko 250.000 godina, služe kao novo mjerilo za razumijevanje našeg drevnog odnosa s vatrom.

Lipidni biomarkeri ostaci su molekula koje dolaze iz specifičnih izvora, kao što su određene vrste drva, a ostavljene su procesima kao što je vatra. Nedavno objavljeni podaci o lipidnim biomarkerima s raznih arheoloških nalazišta otkrivaju pojedinosti o jedinstvenim resursima – na primjer, vrstama drva – korištenim za stvaranje izoliranih logorskih vatri povezanih s acheulean artefaktima.

Dokazi biomarkera lipida iz Valdocarrosa pokazuju dijagnostičke znakove koji pokazuju da je truli bor korišten kao gorivo. Intrigantno, zapisi o peludu i odnosu između vode i klime iz okolnog područja sugeriraju da bi truli bor bio neuobičajen izvor.

Potvrđujući dokazi dolaze u obliku molekula koje se nazivaju poliaromatski ugljikovodici ili PAH, a koje su proizvodi nepotpunog izgaranja. Njihova analiza otkriva da je truli bor u Valdocarrosu II spaljivan na niskim temperaturama od oko 350 ℃ relativno kratko vrijeme.

Vatre koje su prevruće imaju tendenciju pougljenjivanja i spaljivanja hrane izvana prije no što unutrašnjost predmeta postigne korisnu temperaturu. Niže temperature potrebne su za razgradnju biološkog tkiva, kako bi se ono lakše probavilo – jedan je od ključnih razloga kuhanja hrane.

Suprotno tome, malo je vjerojatno da bi se vatre na niskim temperaturama koristile samo za grijanje, s obzirom na mnogo uobičajenije spaljivanje drva na višim temperaturama. Još jedna prednost korištenja trule borovine je ta da se lako zapali.

Izbor goriva

Stoga izgleda da su se vatre u Valdocarrosu II koristile za aktivnosti poput kuhanja. Intrigantni podaci o korištenju vatre na ovom španjolskom mjestu počinju se pojavljivati ​​nakon kombiniranja svih dostupnih dokaza. Na primjer, postoji bogat fosilni zapis o sisavcima u Valdocarrosu II koji uključuje obilje iskasapljenih crvenih jelena (Cervus elaphus) i divlje pretke domaćih goveda, poznate kao tur (Bos primigenius). Svaki je mogao težiti do 1500 kg ili više.

Dakle, hominini na tom mjestu pokazuju sve potrebne preduvjete za kontrolu požara: korištenje specifičnih resursa poput raspadajućeg bora; posebne aktivnosti, kao što su vatre na niskim temperaturama koje se koriste za kuhanje; i namjera, što se može implicirati potrebom transporta velikih lešina na jedno mjesto gdje se koristila vatra.

“Prema svim standardima, hominini u Valdocarrosu II kontrolirali su vatru. Nalazište nije najstarije, niti prvi primjer kontroliranog požara. Umjesto toga, to je značajno mjerilo u tijeku ljudske evolucije jer postavlja jasnu vremensku granicu za pojavu definirajuće ljudske karakteristike”, zaključuje Magill.

Rad na Valdocarrosu II također stvara priliku za širu raspravu o tome kako utvrditi namjeru i predviđanje iz arheoloških dokaza, kao i iz šireg opsega ljudske evolucije i prapovijesti.