fbpx
Foto: Pixabay/ilustracija

NAJMORBIDNIJI SRPSKI OBIČAJ: Sinovi su ubijali očeve ‘zrele za sekirče’! ‘Plašim se samo da Mitar ne omane i ne udari dovoljno jako, da bar zamahne samo upola koliko sam ja’

Autor: Zlatko Govedić

Starije generacije možda će se prisjetiti japanske drame “Balada o Narayami” iz 1983., koju je režirao Shōhei Imamura (1926.-2006.), predstavnik japanskog novog vala. Radnja se odvija u Japanu u 19. stoljeću, u jednom selu u kojem vlada tradicija da svaki član obitelji koji navrši 70. godinu života mora otići u obližnju planinu i ondje umrijeti od gladi kako ne bi više bio teret mlađima. Film je osvojio nekoliko nagrada, među njima i Zlatnu palmu u Cannesu.

U Japanu se taj običaj naziva “ubasute”. Tamili, narod koji živi na jugu Indije, sličan običaj nazivaju “thalaikoothal”. Općenito se takva praksa u antropologiji naziva senicid (lat. “ubijanje starih” od “senex” – star i “-cīdium” – ubijanje). Zabilježili su ga i stari Grci, Rimljani, Indijci, Inuiti, Skiti i… Srbi.

U Srbiji se takav običaj nazivao “lapot”. Pretpostavlja se da riječ dolazi od praslavenske riječi “lap” koja znači “gubljenje, iščezavanje, nestajanje”.


Lapot je, dakle, srpski običaj senicida, tj. ubijanja roditelja ili starijih članova obitelji u trenutku kada oni postaju “preveliki teret za obitelj”, a to je u praksi značilo kada osoba navrši 70. godinu života.

Sin ili najbliži muški srodnik morao je odvesti oca i ritualno ga ubiti udarajući ga močugom (batinom), sjekirom ili maljem po pogači koju je “starac” držao na glavi, što je simboliziralo da on više nije dostojan kruha, a samim time ni života jer više ne može privređivati.

Neki smatraju da upravo od tog običaja dolazi srpska izreka “zreo sa sekirče”.

Prema nekim znanstvenim radovima, čini se da se običaj zadržao gotovo do kraja 19. st., kada je zakonom zabranjen.

“Lapot je u ovoj kući, dođite na podušje!”

Srpski etnolog i folklorist Tihomir Đorđević (1868.-1944.) godine 1918. pisao je o običajima žitelja brdskih predjela u okolici grada Zaječara na istoku Srbije. Egzekucija se obavljala sjekirom ili motkom, a na događaj bi bilo pozvano cijelo selo.

Isto potvrđuje i srpska antropologinja Senka Kovač koja opisuje da je lapot bio zastupljen u istočnoj Srbiji, u Sjevernoj Makedoniji (okolica Skoplja), u Crnoj Gori (pleme Pješivac) te u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine.




Ubijanje su najčešće obavljali sinovi ili rođaci “staraca” uz prisustvo cijeloga sela. Seoski bi glasnik (telal) išao od kuće do kuće i vikao: “Lapot je u toj i toj kući, dođite na podušje”.

Starci su ubijani na različite načine. Primjerice, u Homolju (mala regija na istoku Srbije kod Majdanpeka) prakticiralo se odrubljivanje glave sjekirom ili plugom, u Timočkoj krajini ubijanje motkom, u Makedoniji su klali, u Crnoj Gori udarali sjekirom u potiljak, dok su u Bosni trovali.

Kako su žrtve vjerovale da ih nakon smrti čeka bolji život, starci su se pokoravali tom drevnom običaju, pa su čak i sinove blagosiljali: “Sine moj, da si živ i zdrav mnogo godina i da dočekaš starost, pa i tebe sin ovako da isprati na onaj svet”.




“Samo da Mitar ne omane! Da zamahne samo upola koliko sam ja kada sam ocu izbio oči”

Srpski novinar Mihailo Medenica (47) napisao je najdetaljniju priču o lapotu pod nazivom “Evo kako sam ubio svog oca zbog starog srpskog običaja”. U toj nagrađivanoj reportaži opisano je kako je Mitar Stojnin iz sela Zjapina ubio oca Petka.

Donosimo vam neke izvatke koji lede krv u žilama.

“Došao je i moj dan. Ne marim, za to sam i živio. Od smrti još nitko nije pobjegao. Kad okasni, mi pohitamo k njoj… spavao sam otvorenih očiju. Među govedima, u štali, takav je red posljednju noć pred – lapot! Tako je i moj otac, i njegov otac, i otac njegovog oca, sve dok nam prezime seže – kroz davnine sin je ubijao oca. Grobovi se ne znaju, popovi nas nisu opojali. Svijeća na humkama nema. Nema ni humki. Lapot je to. Kad čovjeka ubiju, samo se strovali u provaliju na kosti predaka.”

“Ne plašim se ja smrti! Lapot je za starca spas. Što ima hljeba jesti kad više nije ni za što. Pomagati ne mogu, odmagati ne smijem. Plašim se samo da ne udari dovoljno jako. Da me poslije ne dotukuje kao ranjenog psa.”

“Cerovina je najbolja za štapinu. Rekao sam sinu da od nje izdjela močugu (batinu). Tri lapota može s jednom, takvo je to drvo! Glava pukne ko prezreli šipak, al močuga ne.”

“Zbogom, kućo. S ove dvije ruke sam te napravio. Dobro mi služi sinu, pa ako bog da i njega isprati na lapot!”

“Možeš li, stari? Hoćeš da te ponesem?’, dovikuje mi sin Mitar, već dosta odmakao preda mnom. Mogu, Mitre! Nisam ni ja nosio svoga oca, nećeš ni ti mene’, nemam glasa da viknem, ne znam je li me čuo.”

“Nemoj, bože, molim ti se posljednji put, da sad ispustim dušu, nema još mnogo do stijene nad Timokom. Nemoj, nemoj da se priča kako sam ostao nasred puta! Boli li smrt? Mora da boli kad onolika močuga probije tjeme i prospe mozak po pogači! Samo da Mitar ne omane! Da zamahne samo upola koliko sam ja kada sam ocu izbio oči…”

“Plašim se samo da ne udari dovoljno jako. Da me poslije ne dotukuje ko ranjeno pseto.”

“I ja ću tebe ovako, tata’, kaže unuk Stevan Petkovom sinu. ‘Napravit ću još jaču močugu, vidjet ćeš kakva će biti!’ Hoćeš, ako bog da! Pokazat ću ti i s kojeg drveta da odsiječeš granu. Ovdje, čim se rodiš, izabereš svoju…”

“Pamti put, sine, ti ćeš voditi kad sljedeći put krenemo iz sela u planinu potokom… Ajde, požuri, pitat će se majka gdje smo dosad.”

Autor:Zlatko Govedić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.