MITOVI I ISTINE O BOLESTI OD KOJE OTPADAJU PRSTI: Nova istraživanja otkrila sasvim novi pogled na oboljenja koja i danas pogađaju čak 200.000 ljudi godišnje!

Iz povijesnih udžbenika možemo doznati kako se guba ili lepra proširila Europom u vrijeme križarskih ratova, no to i nije baš sasvim tako.

Iako se pojavila još prije nekoliko tisuća godina, tijekom srednjeg vijeka u Europi je prerasla u pravu pandemiju. Zbog naglog širenja bolesti izgrađene su brojne kuće za gubavce u koje su se zaraženi smještali. Gubu uzrokuje bakterija Mycobacterium leprae. Bolest se sporo razvija, a izaziva čireve i fizičke deformitete.

Donedavno su povjesničari bili uvjereni da je kuga u to vrijeme smatrana Božjom kaznom, no danas je to mišljenje doživjelo potpuni obrat., piše Povijest.hr.

Bolest su širili i hodočasnici

Nova arheološka istraživanja pružila su dokaze da se kuga nije proširila s križarskim ratovima već da je postojala i ranije. Križarski ratovi doprinijeli su njezinom širenju, međutim sada su otkriveni drugi čimbenici, koji su prije ovih ratova doveli do širenja lepre Europom. Ostaci iskopani na području grada Winchestera u Hampsireu u Engleskoj sugeriraju, zahvaljujući suradnji arheologa i forenzičara, da su bolest Europom zapravo proširili hodočasnici.

U to vrijeme razvijenog srednjeg vijeka hodočašća su bila učestala, najčešće se odlazilo u Jeruzalem, Rim, Santiago de Compostelu. Vjerovalo se kako bi posjeti takvim velikim i značajnim svetištima mogli donijeti ozdravljenje kod različitih bolesti, pa tako i gube.

Istraživanje groblja na području Winchestera pokazalo je da su ovdje pokapani bolesnici od lepre i prije križarskih ratova, kao i da su posjećivali najpoznatija svetišta. Kostur iz jednog od iskopanih grobova jasno pokazuje da su u pitanju ostaci čovjeka koji je hodočastio u Santiago de Compostelu u Španjolskoj jer je ukopan sa školjkom kao simbolom tog svetišta, a izvađeni DNA je pokazao da je bolovao od lepre, na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće.

Istraživači smatraju da je ova bolest udomaćena u Europi zbog učestalih vjerskih putovanja već u 11. stoljeću te da su ti vjerski posjeti svoju kulminaciju doživjeli u 12. stoljeću. U tom je razdoblju Santiago de Compostelu posjećivalo oko 5000 hodočasnika dnevno. Upravo u periodu od 11. do 14. stoljeća broj kuća za gubavce se naglo povećava.

Mnogobrojni sojevi

Prema najnovijim istraživanjima sojevi lepre koji su cirkulirali srednjovjekovnom Europom bili su mnogobrojniji negoli se do sada mislilo. U pitanju je samo jedan od više kanala širenja lepre Europom. Neki sojevi koji su prisutni i kod engleskih vjeverica podržavaju hipotezu da su vjeverice bile još jedan čimbenik u širenju srednjovjekovne gube, što je najvjerojatnije povezano s lovom i trgovinom njihovim krznom. Može se zaključiti da je postojalo više puteva širenja gube pri čemu su križarski ratovi bili jedan od njih, ali ne i jedini.

Danas je guba izlječiva bolest za koju je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) odobrila besplatno liječenje raznim kombinacijama lijekova još 1995. godine. No, u srednjem vijeku nije bilo lijeka. Tako da kuće za gubavce ne možemo nazivati bolnicama u pravom smislu riječi jer su se ovdje o njima brinuli, ali ih nisu mogli liječiti. Guba nije bila jako zarazna, širila se tijekom bliskog kontakta, mogla se širiti kapljicama iz nosa i usta, spolnim odnosom.

Zbog ružnih promjena na koži povijest nam govori da su ljudi zaraženi leprom tretirani kao izopćenici. Međutim, velik broj stanovništva pokopan zajedno s ostalim stanovnicima na crkvenom groblju otvara pitanje njihova položaja u srednjem vijeku. Ideja izdvajanja gubavaca se danas stavlja pod veliki upitnik i povezuje se sa stavom viktorijanskih povjesničara. Lepra je smatrana bolešću koja se po svojoj težini uspoređivala s patnjom sličnom Kristovoj te je na taj način bila neka vrste “putovnice” koja je omogućavala bolesnima od te bolesti da odmah dođu u raj.

Bolest postoji i danas

Bolest je to od koje vam otpadaju prsti na rukama i nogama, od koje gubite nos, ali i neke druge dijelove. Arheološki nalazi ukazuju da je vrlo moguće da oni nisu bili tretirani kao izopćenici, barem po pitanju pokopa. Dapače, vjerovalo se da ako budete ljubazni prema njima da ćete zbog svog milosrđa kraće vrijeme boraviti u čistilištu, što samo ide u prilog da njihov tretman nije bio onakav kakav je ukorijenjen u našim razmišljanjima.

Ova bolest i danas postoji te je dobila naziv Hansenova bolest. Ona godišnje pogodi i do 200 000 ljudi i može biti fatalna ako se ne liječi antibioticima. Bolest je bila prisutna u Europi do ranomodernog doba. Nagli razvoj znanosti i međusobna suradnja različitih stručnjaka omogućavaju bolji i potpuniji uvid u nekadašnji način života, što pokazuje da i povjesničari griješe te da su u svojim spoznajama, kao i uostalom u drugim znanostima, dobrim dijelom ograničeni stupnjem razvoja znanosti.