GNU

Potrebno je izazvati pobunu naroda u samom Iranu

Autor: dnevno.hr

Brookings izvješće iz 2009. obrazlaže kako bi najpovoljnije za američku intervenciju bilo izazvati pobunu u samom Iranu. To bi potaknulo Iran na provokativne uzvratne akcije ili bi čak pokrenulo revoluciju koju bi međunarodna zajednica mogla pomoći kao u Libiji.

SAD bi mogle igrati višestruke uloge u pokretanju i potpori revoluciji. Financiranjem i pomaganjem domaćih suparnika režima, SAD bi mogle stvoriti alternativno vodstvo koje bi preuzelo moć. Kao što to predlaže Raymond Tanter iz Odbora za iransku politiku, studenti i druge grupe “trebaju tajnu potporu njihovim demonstracijama”. Trebaju fotokopirke i fax strojeve.. Trebaju pristup internetu, novčanu potporu za umnažanje materijala i potplaćivanje odmetnika da ih ne prebiju”.

Osim ovoga, američki mediji mogli bi ukazati na nedostatke režima i učiniti manje poznate kritičare režima istaknutijima. SAD već podržava satelitsku televiziju na perzijskom (Voice of America Persian) i radio (Radio Farda) koji daju nefiltrirane vijesti Irancima (u proteklim godinama na njih otpadao lavovski udio javnog financiranja demokracije u Iranu). Ekonomski pritisak SAD (i možda vojni pritisak) će diskreditirati režim i učiniti stanovništvo gladnim za suparničkim vodstvom. str. 105

Naravno, ovo je otvoreno pozivanje na stvaranje nemira u Iranu, a dio je logičnog slijeda nakon mijenjanja politike susjednih država preko pobuna. Nevladine organizacije i stvarni prosocijalni pokreti ovom se logikom instrumentaliziraju kao oruđe američke politike. National Endowment for Democracy (NED).

NED je upravo igrao važnu ulogu u izvještavanju o nemirima od Sirije do Tunisa. Koliko Washington izravno utječe na njihov narativ je nepoznato, ali ga neizravno svakako podupire. Voice of America dobro je poznat, makar zbog uloge u Istočnoj Europi. Zanimljivo je da u odboru te tvrtke sjedi Hillary Clinton, američka državna tajnica.

Vojnom silom pomognimo narodnu revoluciju

Iz toga proizlazi, da ako SAD ikad uspije u poticanju pobune protiv klerikalnog režima, Washinton će morati razmatrati da li će je pomoći nekim oblikom vojne potpore kako bi spriječio Teheran da je skrši. Ovaj zahtjev znači da narodna revolucija u Iranu ne odgovara modelu baršunastih revolucija. Iranski režim neće dopustiti da tiho izblijedi već će se, ne poput istočnoeuropskih režima, odlučiti boriti do smrti. U tim okolnostima, bez vanjske vojne pomoći revolucionarima, njihova pobuna neće samo pasti već će doći do masakra.

Posljedično, ako SAD nastavi takvu politiku, Washington mora biti spreman razmotriti ovu okolnost. Ona dodaje zahtjeve popisu postojećih napora: ili politika mora biti spremna oslabiti iransku vojsku ili oslabiti voljnost vođa režima da pozovu vojsku u pomoć, ili SAD moraju biti spremne vojno intervenirati da pobjede režim.-str. 122-123

Vrlo je jasno da bi sprječavanje vojnog vraćanja mira u najmanju ruku zahtijevalo strah od vojne odmazde i/ili vojnu potporu pobunjenicima. Takav se scenarij događaja odigrao u Libiji, a sirijski pobunjenici nadaju se istome. Postavlja se pitanje kako razlikovati vojne pobunjenike koji su to od samog početka od prosvjednika koji se mogu eventualno radikalizirati. SAD i UK čak izravno spominju “libijski presedan” u svojim zahtjevima Siriji.

U povijesti je poznato da opozicijske grupe pozivaju naoružane militante da pojačaju ulične prosvjede ili okupljanja. To se događalo u Libiji, Siriji, Jemenu, Tajlandu, pa čak i Europi između dva rata. Prosvjednici rijetko kad znaju za to, a stradaju u sukobima policije i militanata. U Siriji i Jemenu militanti su napadali i prosvjednike da bi eskalirali nasilje.

Autor:dnevno.hr
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.