GNU

Pobune naroda – put do intervencije u Iranu

Autor: dnevno.hr

Glavne dvije poteškoće Zapada su opravdanje i manjak međunarodne potpore, čak i ako bi postojao povod. No kako doći do povoda? Izvješće instituta Brookings navodi niz načina na koje bi se Iran mogao izazvati na čin koji bi osudila međunarodna javnost, a zapadnim silama dao povod da interveniraju protiv ekstremističke opasnosti.

Glavne dvije poteškoće Zapada su opravdanje i manjak međunarodne potpore, čak i ako bi postojao povod. No kako doći do povoda? Izvješće instituta Brookings navodi niz načina na koje bi se Iran mogao izazvati na čin koji bi osudila međunarodna javnost.

Opcija 1: Potaknimo narod na pobunu

Za one koji smatraju najpovoljnijom opcijom promjenu režima ili vojni napad na Iran (bilo SAD -a ili Izraela), postoji snažan argument za isprobavanje prvo spomenute opcije. Poticanje promjene režima bi poduprlo uvjeravanje iranskog naroda da je njihova vlast toliko ideološki zaslijepljena da odbija učiniti ono što je najbolje za narod i drži se politike koja će samo naštetiti zemlji. Idealni scenarij u ovom slučaju bilo bi da SAD i međunarodna zajednica prezentiraju paket pozitivnih poticaja koji bi bio toliko primamljiv da bi ga iranski građani podržavali, no režim bi ga odbio. – str. 39

Među ostalim scenarijima već je u prethodnom članku spomenuta opcija financiranja opozicijskih grupa i pokreta za svrgavanje režima (u nadi da će Iran to otkriti i oštro reagirati), sakaćenje iranske ekonomije sankcijama te kao posljednja opcija navodi se financiranje radikalnih pokreta koji bi vršili napade u samom Iranu!

Unatoč tome, najzanimljivija tvrdnja izvještaja je da si Iran ne bi dopustio da bude dovoljno izazvan pa čak niti kod unilateralnih ograničenih zračnih udara protiv iranskih meta.

Što se dogodilo u Libiji i Siriji?

Zanimljivo je usporediti iransku krizu s Libijom. Iako je Libija daleko manje moćna zemlja, a revolucija u njoj je počela bez vanjskih poticaja, potpora zapadnih sila slijedila je formulu iz ovog izvještaja.

Međunarodna zajednica bila je zabrinuta humanitarnom krizom u Libiji, uspostavljena je zona zabrane leta, započeti su zračni udari protiv Gaddafijevih snaga, a zatim je uslijedilo slanje specijalnih snaga i započele su ciljane likvidacije Gaddafijevog zapovjednog lanca, pa i napadi na infrastrukturu.

Nije teško uočiti paralele sa situacijom u Siriji koja je već u stadiju građanskog rata. Naravno, nije vjerojatna vojna intervencija u Siriji iz dva razloga. Jedan je taj da je vojni kapacitet zapadnih interesa ipak ograničen. Drugi je što kaos u Siriji odgovara intervenciji u Iranu jer glavna prijetnja iranskoj odmazdi Izraelu bi dolazila preko Hezbollaha koji glavna uporišta ima upravo u Siriji.

Što stoji iza Arapskog proljeća?

Nije nemoguće da bi Teheran mogao poduzeti nešto što bi opravdalo američku invaziju i svakako je slučaj da ako bi Washington tražio takvu provokaciju, mogao bi poduzeti korake koji bi tu provokaciju učinili vjerojatnijom (iako bi to uništilo vrijednost provokacije ako bi njeno poticanje bilo preočito). Međutim, budući da je na Iranu da poduzme provokativni potez, što je Iran izbjegavao većinu vremena u prošlosti, SAD nikad neće znati kada bi mogao dobiti potrebnu provokaciju. – str. 87

“Većina javnosti u Europi, Aziji i Bliskom istoku su čvrsto protiv bilo kakve američke vojne intervencije koja bi potjecala iz trenutnih neslaganja Irana i međunarodne zajednice – a kamoli SAD i Irana. Osim 9/11 koji bi sponzorirao Teheran, teško je zamisliti što bi moglo promijeniti takve stavove. Za mnoge demokracije i krhke autorkacije koje Washington podupire, ova javna antipatija je vjerojatnija kao presudni faktor. Primjerice, Saudijska Arabija je zabrinuta u pitanju iranskog nuklearnog programa, kao i u pogledu njihove potpore kaosu u Libanonu, Iraku i palestinskim područjima. No Riyadh je jasno obznanio da neće podržavati nikakve vojne operacije protiv Irana. Naravno, to bi se moglo promijeniti, no teško je zamisliti kako.

S ozbirom da ova situacija nije bila dovoljno da potakne ZVS [Zaljevsko vijeće za suradnjuna] na potporu vojnim operacijama protiv Irana, što bi bilo dovoljno? Naravno, iranski test nuklearnog oružja, no u tom trenutku bi bilo prekasno. Ako će SAD izvršiti invaziju Irana, mora to učiniti prije nego što Iran razvije samo nuklearno oružje, ne nakon. Teško je zamisliti što bi drugo Iran mogao učiniti da promijeni stavove ZVS-a oko primjene sile ukoliko vlast ne preuzmu novi vođe koji bi bili voljniji zaustaviti Iran od trenutnog vodstva. -str. 66

Upravo je ova zadnja izjava zanimljiva ako se uzme u obzir Arapsko proljeće 2011. Istina jest da su vlast u zemljama pogođenim njime preuzele uglavnom islamske opcije, ali odlučne da obećaju poštivanje sekularnih tradicija i željne da se dokažu kao neradikalne islamske opcije. Saudijskoj Arabiji prijete nemiri iz problematičnog Bahraina i Jemena, a građanski rat u Siriji je presjekao iransku os utjecaja. Libanon više nema kontakt s Iranom i nastavak potpore nije vjerojatan.

Analitičari poput Webstera Tarpleya su još početkom 2011. upozoravali da SAD podržava Arapsko proljeće kako bi okrenulo Bliski istok protiv Irana, bilo izravno bilo neizravno. Zatim bi uslijedilo presijecanje veza s Kinom i Rusijom i dugotrajno partnerstvo s Europom i Sjevernom Amerikom.

Autor:dnevno.hr
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.