fbpx
Ilustracija: Pixabay

KUGU JE IZ KIRGISTANA DONIO JEDAN ŠTAKOR S JEDNOM BUHOM: Zbog te zaražene životinjice umrlo je oko 60 posto Europljana

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

Pandemija covida-19 i dalje traje, no čini se da je najgore ipak iza nas. Ukupni razarajući učinci na ljudsko zdravlje, psihu, ali i svjetsko gospodarstvo, tek će se zbrojiti kada Svjetska zdravstvena organizacija proglasi kraj pandemije. Spoznaja da u bilo kojem trenutku može izbiti nova pandemija uzrokovana nekim dosad nepoznatim virusom ili bakterijom, nije nimalo ugodna. U svakom slučaju, iskustva s covidom-19 zacijelo će nam biti dragocjeno u nekim budućim sličnim situacijama koje su, prema mišljenju mnogih stručnjaka, neminovne.

U sjeni koronavirusa ostalo je nedavno otkriće znanstvenika koji su riješili misterij najrazornije epidemije u povijesti čovječanstva. Iako se ona dogodila jako davno, spomen na nju i dan-danas budi jezu i nelagodu.

Doba kuge, poznato i kao “crna smrt” (lat. “mors atra”), naziv je za katastrofalnu epidemiju koja je pobila polovicu stanovnika Europe u 14. stoljeću.


Kuga je zoonoza, tj. bolest koja se prirodno prenosi sa životinja kralježnjaka na čovjeka i obratno. Riječ je o akutnoj zaraznoj bolesti uzrokovanoj bakterijom Yersinia pestis, a na čovjeka se najčešće prenosi štakorskom buhom (Xenopsylla cheopis). Postoje tri klinička oblika kuge: bubonski, septični i plućni. Bubonski se oblik najčešće očituje upalom limfnih čvorova u području prepona i natkoljenice. Septični se oblik očituje vrućicom, mučninom, povraćanjem, bolovima u trbuhu i izraženom malaksalošću. Plućni je oblik najteži i uzrokuje najveću smrtnost. Inkubacija traje do četiri dana te nastupa naglo sa zimicom, tresavicom, vrućicom, glavoboljom, bolima u mišićima i malaksalošću.

Nije bilo lijeka

Kašalj, bol u prsima i ubrzano disanje pojavljuju se već drugoga dana bolesti. Danas se kuga liječi različitim antibioticima, npr. streptomicinom, gentamicinom, tetraciklinima i kloramfenikolom. Ona je karantenska bolest i potrebna je odgovarajuća izolacija prvih 48 sati liječenja. Unatoč mogućnostima liječenja, kuga je i danas jedna od najtežih i potencijalno smrtonosnih zaraznih bolesti u svijetu.

Kada se prvi put pojavila u Europi, 542. godine, započela je epidemija koja je trajala 225 godina. Tada je umrlo oko 40 milijuna ljudi. No sljedeća je epidemija bila uistinu zastrašujuća.

Epidemija je izbila oko 1330. godine u srednjoj Aziji te je u sljedećih desetak godina usmrtila oko 13 milijuna ljudi diljem Azije. A onda se proširila po Europi. Vrhunac crne smrti trajao je od 1347. do 1351. godine. Od listopada 1347. do siječnja 1348. kuga se proširila po cijeloj Italiji, a do sredine iste godine i po Francuskom i Pirenejskom poluotoku. Nakon toga, poharala je i Britansko otočje, srednju, sjevernu i istočnu Europu, sve do sjeverozapadne Rusije. Najteže pogođena područja bila su Toskana, Katalonija i Languedoc.

Procjenjuje se da je ukupno umrlo između 75 i 200 milijuna ljudi, što znači gotovo 60 posto europskoga stanovništva, a na područuje Sredozemlja čak 75 posto. Neki smatraju da je, s obzirom na onodobne temperature, brzinu širenja i ritam izbijanja, epidemija zapravo bila kombinacija svih triju tipova kuge s drugim bolestima – bedrenicom, hemoragijskim groznicama i pjegavim tifusom.

Sve donedavno, nismo znali odakle je došla crna smrt. No njemački znanstvenici s Instituta Max Planck došli su do prilično zapanjujućeg odgovora.




Pogrešni zaključci

Donedavno je većina stručnjaka smatrala da je crna smrt potekla iz Kine, tj. općenito s područja istočne Azije. Smatralo se da je donesena na zapad Putem svile i inim trgovačkim putevima diljem kontinenta.

Međutim, istraživači su nedavno otkrili da bakterije zapravo potječu iz središnje Azije, s područja današnjega Kirgistana. Tim znanstvenika smatra da je točno odredio podrijetlo bakterije koja je pokrenula crnu smrt i to ne samo ukazujući na zemlju podrijetla, nego čak i na konkretno selo. Koristeći se arheološkim, biološkim i kemijskim dokazima, znanstvenici su uspjeli pratiti trag bakterija koje su uzrokovale kugu sve do jezera Issyk-Kula koje se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Kirgistana.

Prvi trag koji je doveo istraživače do ovog otkrića bio je taj što su arheološki dokazi s nalazišta Kara-Jygacha i Burane, koji se nalaze na krajnjem zapadu te države, pokazali da je epidemija zahvatila lokalnu trgovačku zajednicu negdje između 1338. i 1339. godine. Na analizi nadgrobnih spomenika pronađenih na tom području, nekoliko tih grobnih oznaka navodi da je uzrok smrti bila “kuga” ili bolest. Činjenica da je toliko ljudi u tom području umrlo od nepoznate bolesti neposredno prije epidemije u Europi bila je dobar pokazatelj da je regija jezera Issyk-Kula možda izvor crne smrti.




Tim s Instituta Max Plank objašnjava da se vrijeme između izbijanja epidemije u Kirgistanu i crne smrti u Europi može objasniti činjenicom da je bolest morala evoluirati u više različitih sojeva prije nego što bi epidemija mogla početi.

Bakterije su također trebale pronaći put od središnje Azije do Europe i Sjeverne Afrike. Najvjerojatnije su putovale na štakorima “slijepim putnicima” na trgovačkim brodovima i karavanama. Dakle, jedna od najsmrtonosnijih pošasti koju je svijet ikada vidio možda je započela s jednom buhom na jednom štakoru koji je putovao zapadno od Kirgistana!

Pošto su štakori sa zaraženim buhama stigli do Sredozemlja vjerojatno su proširili svoje buhe na druge glodavce, koji su zatim prenijeli zarazu u ostatak Europe.

No sve su to bili samo posredni dokazi i nagađanja. Istraživačima je bilo potrebno više dokaza koji bi poduprli njihovu teoriju. Srećom, pronašli su ga u kostima davno umrlih seljana s nalazišta Kara-Jygacha i Burane u blizini jezera Issyk-Kula. Pošto su skeletni ostaci ljudi na tim mjestima pozorno iskopani, poslani su u laboratorij na daljnju analizu.

Ostali iznenađeni

Kada su biolozi sekvencirali DNK svakog pojedinca, otkrili su nešto iznenađujuće. Ljudski DNK nije bila jedina genetska informacija pohranjena u kostima. Naime, otkriveni su i ostaci bakterijskoga DNK-a.

Istraživači su pretpostavljali da je Yersinia pestis odgovorna za smrt sedam osoba koje su analizirali u laboratoriju, ali nisu mogli biti sto posto sigurni. Naime, bakterijski DNK bio je fragmentiran. Možda je pripadao ranom obliku bakterije Yersinia pestis, ali jednostavno nije bilo dovoljno informacija da se dođe do konačnog zaključka.

Znanstvenici su potom nastavili analizirati kosti pronađene na arheološkom nalazištu te su otkrili još jedan fragment bakterijskoga DNK-a. Imao je neke od istih sekvenci kao prvi niz koji su pronašli, no sadržavao je i fragmente koji su im nedostajali. Genetičari su zajedno analizirali niti i usporedili ih s bakterijom Yersinia pestis. Rezultati su bili šokantni.

Kada su dvije bakterijske niti sekvencirane, znanstvenici su otkrili da pripadaju istoj vrsti bakterije. Sporni je DNK pripadao zajedničkome pretku raznih sojeva bakterije Yersinia pestis koji su se s vremenom razvili i razmnožili za vrijeme crne smrti. Ti novi dokazi poduprli su teoriju da crna smrt nije nastala na Dalekom istoku, već na području jezera Issyk-Kula u današnjem Kirgistanu. Svi dijelovi slagalice napokon su se posložili. To je bio najraniji genetski, arheološki i povijesni dokaz o crnoj kugi koji je ikada pronađen.

Istraživači su u svom završnom radu jasno dali do znanja da područje jezera Issyk-Kula nije mjesto gdje je započela epidemija, već mjesto gdje su se bakterije razvile. Soj bakterije Yersinia pestis u Kirgistanu najraniji je pronađen koji se može izravno povezati sa svim različitim varijantama koje su nastale tijekom epidemije kuge u 14. stoljeću.

Jasni dokaz

Međutim, soj koji se razvio na području u blizini jezera Issyk-Kula nije bio onaj koji je poharao Europu. No sasvim je sigurno bio smrtonosan, što je vidljivo po tragovima tijela koje je ostavio za sobom na arheološkim nalazištima Kara-Jygachu i Burani. Bez tog soja bakterije Yersinia pestis koji se pojavio početkom 14. stoljeća, kuga se vjerojatno nikada ne bi proširila Europom, Bliskim istokom i sjevernom Afrikom. Upravo je bakterija iz Kirgistana imala sposobnost sakriti se unutar štakorskih buha i razvijati se dok se prenosila svijetom.

Kada je bakterija pronašla put do gušće naseljenih područja Europe, počela se brže razvijati. Kao i kod svih patogena, svaki put kad je pronašla novog domaćina i počela se razmnožavati, postojala je vjerojatnost da će evoluirati u nešto jače i smrtonosnije. Upravo se to i dogodilo.

Različiti sojevi bakterije Yersinia pestis mogli su zaraziti ogroman broj domaćina koji su zatim nosili bolest sa sobom preko trgovačkih ruta, a potom i do svojih obitelji. Jednom kada je Yersinia pestis ušla u gradove i gusto zbijene trgovačke luke Sredozemlja, više ju nije bilo moguće zaustaviti. Kuga se proširila poput šumskog požara, a kako u 14. st. nije bilo moderne medicine i nitko nije imao pojma što je uzrokovalo bolest, pomrlo je na desetke milijuna ljudi.

Danas postoje antibiotici koji mogu ubiti bakteriju Yersinia pestis i izliječiti svakoga tko je zaražen kugom. Međutim, nemaju svi dijelovi svijeta pristup tim lijekovima, što znači da ljudi i danas umiru od crne smrti.

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.