KAKO SE DEKONTAMINIRATI OD RADIOAKTIVNOG ZRAČENJA? Evo zašto se ne preporučuje uporaba regeneratora za kosu

Dana 26. travnja 1986., nesreća u ukrajinskoj nuklearnoj elektrani Černobil primorala je oko 350.000 ljudi da napusti svoje domove dok su se debeli stupovi radioaktivnog materijala dizali u nebo. Nakon evakuacije, morali su dekontaminirati svoju odjeću, tijela i sve predmete kako bi izbjegli izlaganje i širenje otrovnih radioaktivnih tvari. Poslije je trebalo očistiti i okolno područje.

Ali kako dekontaminirati predmete i ljude koji su bili izloženi opasnim razinama zračenja? Da bismo odgovorili na to pitanje, važno je razumjeti osnove djelovanja radioaktivnosti.

U svojoj osnovi, radioaktivnost znači da atomi u određenom materijalu imaju previše energije ili mase da bi bili stabilni. Tijekom vremena ti nestabilni atomi odbacuju svoj višak u obliku zračenja – subatomskih čestica koje putuju brzinom svjetlosti.

Ne smatraju se sve radijacije ili radioaktivne tvari kontaminacijom i često nisu štetne na niskim razinama. “Radioaktivni materijal nalazi se posvuda u našem okolišu – u tlu, zraku, vodi, našoj hrani i našim tijelima, ali obično ne razmatramo tu kontaminaciju jer očekujemo da postoji”, tumači Barbara Hamrick, certificirana zdravstvena fizičarka na Medicinskom centru Sveučilišta Irvine (Kalifornija, SAD).

Dvije vrste zračenja

Zračenje postoji u dva oblika: ionizirajuće i neionizirajuće. Neionizirajuće zračenje ima manju energiju i uključuje radiovalove, mikrovalove i sunčevu svjetlost, koji općenito nisu štetni u umjerenim količinama (sve dok nosite kremu za sunčanje za potonje).

Nasuprot tome, ionizirajuće zračenje ima dovoljno energije da ošteti vaše tijelo. To čini razbijanjem veza koje drže niti DNK zajedno, što dovodi do smrti stanice. Ogromna doza ionizirajućeg zračenja, npr. od nuklearnog oružja ili taljenja nuklearne elektrane, može uzrokovati opekline, mjehure, mučninu, gubitak kose i rak. Radnici u nuklearnoj elektrani nose zaštitna odijela kako bi se zaštitili od te vrste zračenja.

Iako je ionizirajuće zračenje zastrašujuće, same čestice ne mogu kontaminirati predmete (ili ljude) i učiniti ih radioaktivnima. One su slične rendgenskim zrakama, koje prolaze kroz pacijente i ne ostavljaju za sobom nikakvu kontaminaciju. Umjesto toga, predmeti postaju kontaminirani tek kada na sebe dohvate određenu količinu neželjenog radioaktivnog materijala.

Puno opasnog ionizirajućeg radioaktivnog materijala prenosi se u obliku prašine, ponekad zvane radioaktivne (nuklearne) oborine, koje se mogu taložiti na površini različitih predmeta i kontaminirati ih. Tu je prašinu lako ukloniti ručno. Zapravo, mnogi postupci dekontaminacije uključuju jednostavno brisanje kontaminiranog predmeta ili pranje sapunom i vodom. Materijali korišteni za ispiranje kontaminacije, npr. maramice, voda i sapun, tada postaju otpad koji se mora skladištiti u silosima od armiranog betona, povremeno zakopanim duboko pod zemljom.

Zašto regenerator za kosu nije dobra ideja?

No stvari mogu postati opasnije ako imate posla s većim dozama radioaktivnog materijala. Jako kontaminirani predmeti dekontaminiraju su jakim kemikalijama, poput dušične kiseline i permanganata. Te se kemikalije mogu vezati za radioaktivne metale u procesu koji se naziva kelacija i učiniti ih inertnima.

U Černobilu su likvidatori pomogli filtrirati i očistiti vodu oko nuklearnog reaktora korištenjem kemijskih metoda čišćenja. Također su izgradili debeli betonski i olovni “sarkofag” oko reaktora kako bi spriječili istjecanje radioaktivnog materijala u zemlju ili vodu.

Osobe izložene visokim razinama ionizirajućeg zračenja trebaju skinuti vanjske slojeve odjeće, čime se može ukloniti do 90% radioaktivnog materijala, a zatim se istuširati sapunom i vodom ili se obrisati. I definitivno ne biste trebali regenerirati svoju kosu jer na mikroskopskoj razini kosa izgleda poput čekinjastog češera (šišarke), a regenerator zaglađuje te čekinje koje bi mogle zadržati radioaktivnu prašinu u kosi.

Ako se predmet ne može dekontaminirati vodom ili kemijskim tretmanima, vjerojatno ga je najbolje staviti u silos za skladištenje.

Voda iz Fukushime ide u ocean

Mnogim opasnim radioaktivnim materijalima treba jako puno vremena da se sami istroše. Kako radioaktivna tvar emitira čestice, tako ima sve manje energije. Vrijeme koje je potrebno da izgubi polovicu svoje energije naziva se njegovim poluživotom. Nakon 10 poluraspada, emitirat će manje od 0,5% izvornog zračenja, nakon čega se može smatrati sigurnim u mnogim slučajevima.

Nekolicina opasnih radioaktivnih tvari, poput joda-131, ima kratko vrijeme poluraspada od samo nekoliko dana. Međutim, mnogi drugi imaju iznimno duge poluživote. Uranij-235, koji se obično koristi u nuklearnim elektranama, ima poluživot od oko 710 milijuna godina. Ako imate prašinu uranija-235 na svojoj omiljenoj košulji, morali biste čekati više od sedam milijardi godina da ona opet postane sigurna za nošenje.

Japan se trenutno priprema da u Tihi ocean ispusti vodu (količine 500 olimpijskih bazena) koja je kontaminirana u nesreći nuklearne elektrane Fukushima 11. ožujka 2011. godine. Voda je tretirana, filtrirana i razrijeđena, ali još sadrži količine radioaktivnog tricija u tragovima.

Tricij ima poluživot od 12,3 godine, tako da bi vodi inače trebale 123 godine da ponovno postane neradioaktivna. Ipak, japanski dužnosnici i stručnjaci iz cijelog svijeta nadaju se da će ocean dovoljno razrijediti vodu da je učini potpuno bezopasnom.