Jeziva suprotnost fenomena ‘déjà vu’: Obično se događa kada dugo ponavljate istu radnju, a stručnjaci znaju i zašto

Kada doživimo “déjà vu” (“već viđeno”, pogrešno mislimo da smo istu situaciju već doživjeli, s popratnim jezivim osjećajem prošlosti. No stručnjaci su otkrili da déjà vu zapravo predstavlja prozor u funkcioniranje našeg sustava memorije.

“Naša istraživanja otkrila su da se taj fenomen javlja kada dio mozga koji detektira poznatost nije sinkroniziran s realnošću. Déjà vu je signal koji vas upozorava na tu ‘čudnovatost’. To je vrsta ‘provjere činjenica’ za memorijski sustav”, pišu psiholog Akira O’Connor sa Sveučilišta St Andrews (Škotska, UK) i kognitivni neuropsiholog Christopher Moulin sa Sveučilišta Grenoble Alpes (Francuska) u svom novom eseju.

No postoji nešto još čudnije i neobičnije.

‘Iskusio sam to na autoputu’

Suprotnost fenomena déjà vu naziva se “jamais vu” (“nikad viđeno”), kada vam nešto, što vam je inače poznato, izgleda nestvarno ili na neki način novo. Na primjer, možete gledati poznato lice i odjednom ga doživjeti kao neobično ili nepoznato.

Ljudi zapravo nemaju pojma kako izgledaju: Znanstvenici dokazali doista nevjerojatnu teoriju

Glazbenici to trenutno doživljavaju kada se izgube u vrlo poznatom dijelu skladbe. Možda ste ga doživjeli kada ste otišli na poznato mjesto i postali dezorijentirani ili ste ga gledali “ovim očima”.

To iskustvo čak je i rjeđe od déjà vu-a te je možda još neobičnije i više uznemirujuće. Kada ljude pitate da ga opišu u anketama o svakodnevnim iskustvima, napišu: “Dok pišem ispite, ispravno napišem neku riječ, ali gledam ju iznova i iznova jer sumnjam da bi mogla biti pogrešna”.

O’Connor kaže da ga je doživio vozeći se autoputom, što je zahtijevalo da se zaustavi na traci za hitne službe kako bi se njegova nepoznatost s papučicama i upravljačem “resetirala”.

Nelagodna iskustva

“Ne znamo puno o jamais vu-u. No, pretpostavili smo da bi ga bilo prilično jednostavno izazvati u laboratoriju. Ako zamolite nekoga da nešto ponavlja iznova i iznova, često će to postati besmisleno i zbunjujuće.

To je bio osnovni dizajn naših eksperimenata o jamais vu-u. U prvom eksperimentu, 94 studenta provodila su vrijeme ponavljajući istu riječ. To su radili s dvanaest različitih riječi, koje su išle od uobičajenih, poput “vrata”, do manje uobičajenih, poput ‘travnate površine’.

Zamolili smo sudionike da brzo prepisuju riječ koliko god je brzo moguće, ali smo im rekli da smiju stati te smo im dali nekoliko razloga zašto bi mogli stati, uključujući osjećaj nelagode, dosade ili bol u ruci.

Zaustavljanje zbog osjećaja da nešto postaje čudno bila je najčešća opcija, s otprilike 70% ljudi koji su barem jednom stali zbog osjećaja koji smo definirali kao jamais vu. To se obično događalo nakon otprilike jedne minute (33 ponavljanja) – i obično za poznate riječi”, opisuju autori.

Proveli su i druge slične pokuse.

Dublji uvidi

“Naš jedinstven doprinos jest ideja da se transformacije i gubitci značenja u ponavljanju prate određenim osjećajem – jamais vu. To je signal da je nešto postalo previše automatsko, previše tečno, previše ponavljajuće. Pomaže nam ‘probuditi se’ iz trenutačnog procesiranja, a osjećaj nestvarnosti zapravo je provjera stvarnosti.

Logično je da se to mora dogoditi. Naši kognitivni sustavi moraju ostati fleksibilni kako bi nam omogućili usmjeravanje pozornosti gdje god je potrebno, umjesto da se izgubimo u ponavljajućim zadacima predugo”, zaključuju O’Connor i Moulin.