fbpx
Ilustracija

JESU LI IZVANZEMALJCI POD LEDOM EUROPE? Već za deset godina znat ćemo ima li ondje života!

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

Život, taj neobični i tajanstveni fenomen, oduvijek nam je golicao maštu. Zar je moguće da u svemiru u kojem ima više stotina milijardi galaktika s više stotina milijardi zvijezda, život postoji samo na “trećem kamenčiću od Sunca”? Iako se to čini nevjerojatnim, zasad nemamo nedvosmislene dokaze o izvanzemaljskom životu. Uostalom, da bi se biološki život razvio, nužan je niz čimbenika, od čvrstog tla preko primjerene temperature i izvora energije do postojanja tekuće vode. Međutim, sve bi se to uskoro moglo promijeniti. O mogućnosti postojanja života na Marsu već se naveliko spekulira. No u našem susjedstvu postoje i drugi kandidati koji obećavaju više nego što mislite.

Jupiter, plinoviti div koji se sastoji uglavnom od vodika i helija, najveći je planet Sunčeva sustava. Njegova je masa 318 puta veća od Zemljine. U njegovoj su atmosferi otkriveni i metan, amonijak, sumporni i dušični spojevi te led. Unatoč raznolikosti kemijskih spojeva, mogućnost pronalaska života na samom Jupiteru je beznačajna jer on nema čvrstu površinu, a unutarnji slojevi imaju visoke temperature i nezamisliv tlak.

No na njegovim satelitima život je itekako moguć, napose na četirima najvećima, imenom: Ganimed, Kalista, Ija (lat. Io) i Europa.

Duboki ocean

Jupiter je akumulirao značajne količine toplinske energije uslijed gravitacijskog stezanja prilikom formiranja. Kao rezultat, sada odaje više energije nego što je dobiva od Sunca. Na prvi pogled čini se da njegovi sateliti nemaju šanse za održavanje života. Međutim, pomnijim ispitivanjem ti nebeski objekti otkrivaju nešto uzbudljivo. Izgleda da Kalista, Europa i Ganimed imaju tekuće oceane ispod zaleđene površine. Procjene pokazuju da svemirski objekti sa skrivenim oceanima mogu ponuditi povoljne uvjete za život čak i kada su veoma udaljeni od matične zvijezde. Debeli ledeni omotač ne služi samo kao zaštita od zračenja i meteora nego djeluje i kao prilično dobra toplinska izolacija. Zato je zamislivo da se na tim satelitima može razviti život.

Ganimed je najveći i najmasivniji objekt u Jupiterovu sustavu. Od svih satelita u Sunčevu sustavu, on nije samo najveći nego i najviše podsjeća na pravi planet. Njegov je promjer 5268 km, što je za 8 posto više od Merkurova. Masa mu je dvostruko veća od mase našega Mjeseca. Također, jedini je satelit s jezgrom od tekućeg metala. Nuklearni procesi u njegovoj unutrašnjosti dodatno zagrijavaju satelit, zbog čega mu je prosječna temperatura na površini –163 °C. No, s druge strane, temperatura njegove jezgre iznosi oko 1300 °C.

Podaci sa svemirske sonde “Galileo” ukazuju na to da se ispod površine može nalaziti višeslojni ocean dubok čak 200 km, a možda i više. U svakom od slojeva voda može biti različite gustoće, slanosti i temperature. Spektrografska ispitivanja površine satelita ukazuju, pak, na postojanje prilično rijetke atmosfere s kisikom, ugljičnim dioksidom, sumporovim dioksidom, sulfatima i drugim organskim tvarima. One možda potječu iz dubina podzemnog oceana, ali mehanizmi njihova taloženja na površini još nisu jasni. Dakako, sve to nisu nepobitni dokazi postojanja života.

Organski polimeri

I Kalista je potencijalno atraktivna za mogućnost postojanja života. Taj je Jupiterov satelit drugi po veličini i najudaljeniji od njega. Njegov je promjer 4820 km, gotovo poput Merkurova. Kalista je omotana ledom debljine od 80 do 150 km. Velika je vjerojatnost da se ispod njega krije slani ocean koji sadrži velike količine amonijaka i drugih tvari. Procjenjuje se da se njegova dubina kreće od 50 do 300 km, a da mu je temperatura –21 °C. Zbog nečistoća i visokog tlaka, voda u oceanu trebala bi biti u tekućem stanju. Ispod podzemnog oceana zasigurno je i sloj leda debeo oko 300 km, a jezgra satelita koju čine voda, led i kamenje leži još dublje.

Kalistina površina puna je “ožiljaka”, tj. kratera. Spektralna analiza otkrila je ne samo vodenu paru i silicijske stijene nego i amonijak, ugljični dioksid, sumpor, željezo, magnezijeve spojeve i složene organske polimere koji sadrže dušik.




Kalista se nalazi predaleko od Jupitera da bi od njega dobila toplinu. Osim toga, utjecaj plime i oseke koji uzrokuje divovski susjed nije dovoljan da na satelitu uzrokuje trenje koje bi ga moglo zagrijati. Osim toga, veći dio tog tijela sastoji se od leda, dok je za nastanak životnih oblika poželjno da postoje čvrste stijene koje bi zasitile vodu vitalnim tvarima. S obzirom na raznolikost kemijskih spojeva i prilično nisku temperaturu, teško je pretpostaviti da ondje postoji život. Ipak, ta se mogućnost ne može sasvim isključiti.

No najviše obećava Europa, najmanji od četiri “galilejanska satelita”. Nešto je manja od našeg Mjeseca. Temperatura na ekvatoru iznosi oko –163 °C, a na polovima oko –223 °C. Promatranjem interakcije satelita i Jupiterova magnetskog polja, provedeno svemirskom sondom Galileo krajem 20. stoljeća, zaključeno je da između Europine površine i jezgre postoji tekuća voda. Nadalje, analiza pukotina na njezinoj površini pokazuje da se kora satelita pomaknula za 80 stupnjeva u odnosu na unutrašnjost. To bi bilo nemoguće bez sloja tekućine između njih.

Izvanzemaljci pod ledom

Masivni susjed stvara snažan utjecaj na Europu izazivajući snažne plimne valove u njezinu podzemnom oceanu. Tako se satelit još više zagrijava unutarnjim trenjem. Procjene pokazuju da je temperatura u unutrašnjosti Europe dovoljno visoka da ocean vode može biti u tekućem stanju. Njegova bi dubina mogla doseći 100 km, a obujam bi mogao biti dvostruko veći od svega mora na Zemlji. Europa je prekrivena ravnomjernim slojem iznimno glatkog i bistrog leda. Debljina ledenog omotača može biti od 10 do 30 km, iako je površina satelita prošarana mrežom dugih i dubokih pukotina. Neke od njih mogu doseći do podzemnog sloja vode.

Još je jedna osobitost Europe postojanje snažnih ledenih gejzira. Aktiviraju se tek kada je Europa na najudaljenijoj točki od Jupitera, a visina im doseže do čak 200 km. Ti divovski mlazovi sastoje se od vodene pare koja je neočekivano čista. Još se ne zna imaju li gejziri kakve veze s oceanom u unutrašnjosti satelita ili potječu iz ogromnih jezera u njegovu ledenom omotaču.




Danas se sastav podzemnog oceana na satelitu procjenjuje analizom leda koji prekriva unutarnji dio njegovih najvećih kratera. Samo je stvarno velik objekt sposoban probiti debeli sloj leda pri udarcu. Nakon razbijanja ledene kore, voda u podzemnom oceanu na mjestu udara smrzava se i tvori dno kratera. Spektralna analiza kratera otkriva spojeve magnezija, sumpora i željeza, kao i vodikov peroksid i jake kiseline.

To pokazuje da u skrivenoj hidrosferi postoji velika raznolikost minerala. Europina atmosfera sadrži kisik koji nastaje kao rezultat ultraljubičastog zračenja u interakciji s ledenom vodom na površini, što rastavlja vodu na kisik i vodik.

Atmosfera je satelita, međutim, približno bilijun puta rjeđa od Zemljine. Ipak, prema nekim procjenama, koncentracija kisika u podzemnom oceanu Europe trebala bi biti dovoljna da podrži aerobne oblike jednostaničnog života.

Podvodni vulkani mogli bi biti njihovi izvori energije i hrane jer zasićuju vodu sumporom i oksidima. Primitivni organizmi mogu se vezati za donju stranu ledene kore ili slobodno plivati ​​u vodi. Čak se pretpostavlja da u Europinu oceanu mogu obitavati primitivni višestanični organizmi.

Zapravo na Zemlji postoji mnogo vrsta koje bi mogle preživjeti u uvjetima podzemnog Europina oceana. Među njima postoje ne samo bakterije otporne na surove uvjete nego i višestanična stvorenja, na primjer dugoživci (Tardigrada). Zbog svega toga, ne možemo isključiti mogućnost primitivnog života u dubinama Europe.

Što će otkriti ‘Juno’?

Nažalost, usprkos velikom interesu za Jupiter i njegove satelite, do sada su oni istraženi samo za kratkih posjeta svemirskih letjelica koje su išle dublje u svemir. Do sada nije pokušano slijetanje na satelite plinovitog diva. U ovom trenutku, sonda “Juno” istražuje najveći planet u našem sustavu, ali već ovoga mjeseca prelazi na proučavanje galilejanskih satelita. Podaci koje prikupi “Juno” nesumnjivo će biti od velike važnosti za razumijevanje procesa koji se odvijaju u Jupiterovu sustavu.

Kad je riječ o predstojećim misijama, još 2012. godine Europska svemirska agencija najavila je početak rada na izradi svemirske letjelice “Istraživač Jupiterovih ledenih mjeseca” (Jupiter Icy Moons Explorer, tj. JUICE). Misija je projekta detaljno istraživanje Jupitera, Ganimeda, Kaliste i Europe.

JUICE će biti lansiran sljedeće godine, ali u Jupiterovu okolinu stići će tek 2029. godine. Misija će trajati do 2033. godine. Ako sve bude išlo po planu, naše znanje o plinovitom divu i njegovim satelitima bit će značajno prošireno.

Još jedan veliki istraživački projekt je NASA-in kliper “Europa”, automatska sonda za koju je plan da uzleti najkasnije 2023., a da do Jupiterova sustava dođe 2032. godine. Za razliku od JUICE-a, kliper će se usredotočiti na Europu. Možda ćemo još za našeg životnog vijeka doznati da na Europi postoji i izvanzemaljski život.

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.