fbpx
Ilustracija

‘IZ MINUTE U MINUTU’: Kako je izgledao dan kada je Zemlju pogodio asteroid koji je uništio dinosaure?

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

Jedna od najvećih iluzija u životu jest – kontinuitet. Prije 66 milijuna godina kontinuitet dinosaura trajao je već oko 165 milijuna godina i nije se činilo da će se to uskoro promijeniti. Svijet je bio topao i ugodan, a veći dio zemlje bio je prekriven bujnim šumama i nevjerojatnom raznolikošću drveća, cvijeća, paprati i bilijuna jedinki ogromnog broja vrsta mikroorganizama, biljaka, gljiva i životinja.

Dinosauri su bili dominantna bića, veoma često na vrhu hranidbenog lanca. Bili su sveprisutni i evoluirali su u stotine vrsta najrazličitijih oblika i veličina. Titanosauri, veliki nježni divovi, dijelili su svijet s poznatim predatorima kao što je, primjerice, Tyrannosaurus rex. Pektinodon je lovio u šikarama, alosaur je jeo strvine, stegosaur je brstio bilje, dok je grabežljivi edmontosaur lutao obalama i močvarama. Bio je to svijet obilja koji je vrvio životom. Činilo se da će taj drevni raj potrajati zauvijek.

No jednoga dana prije 66 milijuna godina na zvjezdanom se nebu pojavio sitni detalj koji je navijestio kraj kontinuiteta.

Masovna izumiranja

Da su dinosauri opažali nebo, te su noći mogli primijetiti pojavu nove zvijezde. No ta je sićušna točka tjednima polako postajala sve veća i svjetlija, sve dok jednog dana nije izgledala poput još jednog Mjeseca na noćnom nebu, doduše, nešto manjeg od pravoga. Zbunjujuća pojava zatim je iščezla s neba jer je uronila u Zemljinu sjenu. Iluzija kontinuiteta mogla se održati još samo nekoliko sati. No ujutro se objekt iznenada ponovno pojavio na nebu. Sada je već izgledao poput Sunca i povećavao se svake sekunde.

Sada već shvaćate da govorimo o asteroidu koji je uzrokovao šesto, i zasad posljednje, masovno izumiranje. Takvi su događaji, inače, pogađali naš planet posljednjih petsto milijuna godina. Konkretno, asteroid o kojem govorimo bio je promjera oko 15 kilometara, što znači da nije bio samo gotovo dvostruko viši od Mount Everesta nego i od visine na kojoj danas putuju putnički zrakoplovi. Imao je masu od nevjerojatnih sedam bilijuna tona.

Na prijelazu iz krede u paleogen uzrokovao je pomor oko 75 posto svih živih vrsta. U oceanima se, pak, broj morskih vrsta smanjio za 33 posto. Doduše, izumiranje nije bilo ravnomjerno. Neki organizmi su nestali, neki su doživjeli teške gubitke, dok su neki imali tek minimalne, poput krokodila.

No vratimo se na sâm dan tog strašnog događaja. Tko zna, možda je to bio neki utorak, recimo 15. kolovoza oko 10 sati…

Jezivi svjetleći objekt jurio je prema poluotoku Yucatánu (današnji Meksiko) brzinom od oko 74.000 km/h, što je šezdeset puta brže od brzine zvuka. Unutar samo jedne sekunde probio je atmosferu, tanki sloj zraka između svemira i tla, i udario u naš planet.




Kada je udario u plitki ocean i stjenovito tlo pod morem, asteroid je od siline ispario, oslobodivši istodobno energiju ekvivalentnu eksploziji nekoliko stotina milijardi nuklearnih bojevih glava.

Bljesak i udarni val

Zasljepljujući bljesak svjetla obasjao je nebo dok je jeziva bijela kugla rasla nad Meksičkim zaljevom. Stjenovito tlo istopilo se u kipuću plazmu vrelu nekoliko desetaka tisuća Celzijevih stupnjeva. Toplinsko zračenje od eksplozije putuje brzinom svjetlosti i unutar sekunde spaljuje sve u promjeru od 1500 kilometara. Energija udara toliko snažno pritišće Zemljinu koru da ona gubi svu snagu i doslovno otječe od mjesta udara poput tekućine, stvarajući krater dubok 25 i širok 100 kilometara.

Ocean je, pak, potisnut stotinama kilometara u svim smjerovima, kao kad dijete skoči u lokvu. Pošto je asteroid udubio tlo, Zemljina se kora u jednom trenutku odbila uvis i, kao reakciju, stvorila privremenu planinu rastopljene i tekuće kore, visoku desetak kilometara. Nezamisliva količina materijala, čak šezdeset puta veća od izvorne mase asteroida, lansirana je u višu atmosferu i u svemir.

Unutar samo nekoliko minuta, silina udara osjeti se na cijelom planetu. Zemlju pogađa potres magnitude nevjerojatnih 11 stupnjeva po Richterovoj ljestvici. Takav se, naime, nije dogodio milijardama godina niti ikada nakon toga. Potres je toliko jak da je, primjerice, u Indiji uzrokovao vulkanske erupcije koje će trajati sljedećih 30.000 godina. Čak i na posve suprotnoj strani svijeta tlo se pomiče nekoliko metara lijevo-desno. Očito, tog dana nitko nije spavao.




Ogromna eksplozija udara stvorila je udarni val koji je dosezao brzinu veću od 1000 km/h. U Srednjoj Americi sve tlo, sva vegetacija i sve životinje u trenutku su usitnjeni na komadiće i katapultirani tisućama kilometara u svim smjerovima.

Nakon udarnog vala na mjestu udara urušava se privremena planina od tekuće Zemljine kore. To pak dovodi do stvaranja cunamija visoka jedan kilometar koji se ogromnom brzinom kreće u svim smjerovima. Kada dostigne kopno, nastavit će potapati sve tlo u dubini od nekoliko tisuća kilometara od obale. I petnaest sati nakon udara cunami će biti visok oko sto metara i vratit će se do mjesta udara. No ono što slijedi još je užasnije.

Pakao na Zemlji

Nebrojene krhotine izbačene u svemir kružit će oko Zemlje tisućama godina. Neke će udariti u Mjesec, neke čak i u Mars. No većina će se odmah vratiti na tlo. Kada materija pada kroz atmosferu tolikom brzinom, ona postaje iznimno vruća. Milijuni tona materije vrele nekoliko stotina stupnjeva Celzijevih padaju po cijelom planetu. Time se atmosfera brzo zagrijava do suludih temperatura. Ne znamo koliko se točno zrak zagrijao ni koliko je dugo trajao taj toplinski udar, no postoje dvije ideje.

Ili se zrak zagrijao na stotine stupnjeva u periodu od nekoliko minuta ili na tisuće stupnjeva u periodu od otprilike jedne minute. U oba slučaja, zrak postaje vruć kao unutrašnjost industrijske pećnice, što znači da na površini planeta dolazi do masovnog pomora. Sva bića koja nisu mogla naći utočište u dubokom podzemlju pretvorena su u prah i pepeo.

Za samo nekoliko sati diljem svijeta pojavili su se ogromni požari. Sve svjetske šume i prašume gorjele su poput planetarne logorske vatre. Neki od njih mogli su trajati mjesecima i pretvoriti Zemlju u pakao.

Kako se dan udara bližio kraju, većina dinosaura već je izginula, no ono najgore tek je uslijedilo.

Gigantski gusti tamni oblak isparenog materijala doseže gornju atmosferu i širi se po cijelom svijetu s čađom i aerosolom nastalom pri udarcu. Planet tone u duboku tamu. Sunčeve zrake ne mogu prodrijeti kroz oblak. Jedino svjetlo dolazi od požara koji još divljaju Zemljom. Ako su neke biljke i uspjele preživjeti prethodni pakao, sada će uvenuti od gladi jer unutar takve tame više ne mogu obavljati fotosintezu. U samo nekoliko dana, globalna temperatura past će za čak 25 °C.

Oceani su naročito teško pogođeni. Nedostatak sunca ubio je više od 90 posto planktona koji čine temelj hranidbenog lanca morskoga svijeta. Na koncu ugibaju i veliki morski gmazovi te amoniti koji su nekada dominirali morima.

Biosfera u kojoj su se našli rijetki preživjeli sada izgleda poput izvanzemaljskog krajolika. Pepeo, krhotine i spaljeni ostaci nekada bujnog života prekrivaju tlo. Nebo je tamno. Ne vide se ni Sunce ni Mjesec ni zvijezde. Polarna hladnoća obavila je cijeli svijet. Svježe hrane gotovo ni nema. Zapravo, jedina bića koja uspijevaju u takvim uvjetima jesu gljive. Godinama će još naš planet biti neprijateljsko i smrtonosno mjesto. Iznenadna globalna zima trajat će desetljećima. Nestat će najmanje 75 posto svih vrsta živih bića.

I tako, na koncu tog sudbonosnog dana, svijet je postao neprepoznatljiv. Kontinuitet koji je trajao milijunima godina više ne postoji. Završilo je doba dinosaura. U treptaju oka!

Dugoročni opstanak

Priča ipak ima sretan kraj. Poput Feniksa, iz pepela starog svijeta proizašla su nova stvorenja. Ptice su izravni potomci dinosaura, a sisavci će postati dominantni kralješnjaci na kopnu. Unutar tog razreda evoluirat će red primata, a unutar njega i vrsta Homo sapiens koja će zavladati planetom.

Da golemi asteroid nije udario u Zemlju prije 66 milijuna godina, tko zna kako bi danas izgledao život. Bez naglog urušavanja kontinuiteta dinosaura, koji je potpuno promijenio planet i sav život na njemu, mi možda nikada ne bismo imali priliku postati ono što smo danas.

Ne znamo koliko će trajati doba ljudi. Do sada postojimo samo dvjesto tisuća godina, što je tek 0,1 posto vremena vladavine dinosaura. U tom kratkom periodu postigli smo impresivne podvige, od ovladavanja vatrom do putovanja u svemir i cijepanja atoma. Ipak, naša budućnost i naš dugoročni opstanak nisu zajamčeni. Ako ne budemo oprezni, to bi moglo završiti u trenu, baš kao što je završilo doba dinosaura.

No za razliku od njih, znamo da je naš kontinuitet krhak, čak i ako se to ne čini tako. Stoga moramo biti budni, oprezni i spremni. Budemo li imali sreće, naše će doba potrajati još jako dugo.

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.