Hrvat, svjedok tajnih eksperimenata: ‘Izvanzemaljci postoje i ja sam ih vidio na svoje oči…!’

Autor: Vuk Radić

“Izvanzemaljci postoje i ja sam ih vidio na svoje oči”, tvrdi umirovljeni američki znanstvenik hrvatskog podrijetla. Iako ne želi da se njegov identitet otkriva, sada, pred kraj života, spreman je ispričati cijelu istinu o velikoj globalnoj zavjeri u kojoj se ljudima prikriva prava istina – Zemlju su posjetila bića s drugih planeta i otkrila nam tehnologiju koja će zauvijek promijeniti naš svijet…

Taj znanstvenik, kojeg ćemo za potrebe teksta zvati Vladimir, počeo je svoju priču još na fakultetu. Kao sin hrvatskih emigranata koji su se u saveznu državu Michigan doselili između dvaju ratova, Vladimir je od malih nogu pokazivao veliki interes za znanošću, iako mu škola nije bila najdraža stvar na svijetu. Eksperimentirao je po kući i vrlo brzo se počeo interesirati za mlazne motore, avione i brze automobile. Bio je izuzetno nadaren za mehaniku, pa su ga s velikim veseljem primili na sveučilište u Michiganu, gdje je diplomirao u rekordnom roku.

Kao student, Vladimir je održavao kontakt s velikim brojem znanstvenika, u nadi da će kada diplomira lakše pronaći posao. Tako je i bilo. Odmah je krenuo stažirati u jednoj velikoj kompaniji koja se bavila razvojem mlaznih motora, a potom je prešao u gigantsku naftnu kompaniju, no nikako se nije pronalazio u korporativnom svijetu. Dio znanstvenika s kojima se družio, kako sumnja danas, bio je nacističkog podrijetla, te su u Americi završili putem operacije “Paperclip”.  Tom se operacijom SAD pobrinuo da najtalentiranijim znanstvenicima nacističke Njemačke ponudi azil i amnestiju za sve zločine koje su možda počinili, kako bi SAD mogao prestići Sovjetski Savez u utrci naoružanja i razvoja tehnologije.

Upravo je jedan od tih znanstvenika, potencijalno nacističkog podrijetla, prepoznao je Vladimirov ogroman talent, ali i činjenicu da nije zadovoljan u korporativnom svijetu. Ponudio mu je razgovor za posao. Nije mu mogao reći gdje, ni što će raditi, osim da će se baviti najnaprednijom tehnologijom na svijetu. Vladimira je to zaintrigiralo, pa je prihvatio izazov i nakon niza razgovora u neupečatljivim uredima diljem države Michigan, primio je pismo u kojem je obaviješten da je ušao u najuži krug i da se nekoliko dana kasnije mora pojaviti u određeno vrijeme na McCarran aerodromu u Las Vegasu, gdje će ga čekati karta. Kamo? Nije ni sam znao.


Bob i Vladimir – partneri u Arei 51

Čekajući avion tih nekoliko dana kasnije, Vladimir je primijetio da na odlaznom “gateu” sjede samo on i još dvojica muškaraca. Rečeno im je da se ukrcaju na avion na kojem je samo pisalo – “Janet.” Danas, desetljećima kasnije, znamo da je “Janet”, misteriozna aviokompanija u vlasništvu američke vlade koja je putnike prebacivala u Areu 51 (zona 51, područje 51), strogo čuvanu tajnu bazu američkog zrakoplovstva, koja je i dan-danas obavijena velom tajnii. To je mjesto za koje se tvrdi da čuva tajne izvanzemaljske tehnologije NLO-a koji je pao kod Roswella 1947. godine. Čovjek koji je sjedio pored njega u avionu, ispostavit će se, bio je Bob Lazar, jedan od najglasnijih zviždača o istini o izvanzemaljcima, čija se tijela i tehnologija čuvaju u Area 51. Bob i Vladimir nekoliko dana kasnije postali su partneri i zajedno će raditi u tajnoj bazi.

Morali smo ispuniti doslovno, planinu papirologije. Baš su jako pazili oko sigurnosti,” govori danas Vladimir i dodaje da su nakon nekoliko sati čekanja, autobusima prebačeni iz glavne baze Area 51 u još tajniji objekt S-4 koji se nalazi s druge strane planine od baze, ukopan duboko u stijenu i skriven od baš svakog pogleda. “Tamo su nas ostavili ispred velikog hangara u kojem je bliještao, u nedostatku bolje riječi – NLO. Bio je okruglog oblika, no odmah sam primijetio da na sebi ima iscrtanu američku zastavu. To mi je bilo duhovito, jer sam pomislio: “Hej, pa to je objašnjenje za sve priče o letećim tanjurima, ovaj eksperimentalni avion,” kaže Vladimir i dodaje da je pokušao dotaknuti letjelicu, no naoružani stražari, koji su ih pratili u stopu, odmah su ga zaustavili uz upozorenje da ne dira ništa i da gleda ispred sebe.

Vladimir i Lazar bacili su se posao. Jedini problem je bio taj što nisu imali pojma što rade. Svako toliko bi se netko pojavio u njihovom laboratoriju i ostavio im komad tehnologije s naredbom: “Istražite ovo.” Vrlo brzo su shvatili dvije stvari – radili su na komponentama letjelice koju su vidjeli na ulazu i radili su na tehnologiji koja ne postoji nigdje na svijetu. “To je prvi put da smo shvatili da je cijela ta situacija popuno čudna,” kaže. Komponenta na kojoj su on i Lazar radili, tvrdi, bio je mali reaktor veličine pola košarkaške lopte na metalnom tanjuru.

Sve pod strogom kontrolom vojske…

Kada je bio upaljen, proizvodio je vlastito gravitacijsko polje. Objašnjava kako ljudi nikada nisu bili sposobni proizvesti gravitaciju. U prirodi se gravitacijska sila pojavljuje oko velikih fizičkih masa, ali ne postoji stroj koji bi se mogao uključiti i samostalno proizvoditi masu. “Tako nešto je nemoguće. Ipak, mi smo to vidjeli tamo,” kaže. Lazar je bio iskusniji s tehnologijom u tom laboratoriju, pa je često Vladimiru pokazivao kako stvari funkcioniraju. Rekao mu je da proba dotaknuti reaktor, no po Vladimirovim riječima, to je bilo nemoguće. Gravitacija mu je odbijala ruku.

Vladimir je brzo shvatio da radi na golemom projektu. Misija im je bila, kako ju je on razumio,  pokušati tu nepoznatu tehnologiju raščlaniti na jednostavne komponente koje bi mogli duplicirati s dostupnim materijalima i primijeniti u svakodnevnom životu. Vojska je držala sve pod strogom kontrolom. Živjeli su u bazi i nikada im nije dopušteno da vide što rade drugi odjeli, koji su radili istu stvar kao i oni. “Nama su dali taj reaktor, ali znam da su drugi odjeli radili na testiranju metala, na elektronici i ostalim segmentima letjelice. Pazili su da nemamo previše informacija,” govori Vladimir dok opisuje nevjerojatnu količinu tajnosti cijelog projekta.

Tajnost je bila tolika, da nikada nije saznao s kime je Lazar radio prije njega i što se točno dogodilo. Koliko on zna, zamijenio je drugog znanstvenika koji je poginuo u nikada objašnjenoj nesreći. Lazar je nekoliko puta insinuirao da se njegovom prethodniku nešto dogodilo kada su pokušali zarezati u reaktor, da je poginuo, no više od toga nikada nije saznao.

Iako im je kretanje po bazi bilo strogo ograničeno, Lazar i Vladimir su često znali šetati hodnicima u kojima im je bio dopušten pristup. Hodali bi i pričali, samo da ne polude zatvoreni u laboratoriju. Upravo su u takvim šetnjama otkrili stvari koje nisu smjeli znati. “U bazi nije bio samo jedan NLO. Nabrojali smo ih ukupno devet. Neke smo uspjeli sami vidjeti, o nekima su nam pričali. Svaki je izgledao drukčije i svaki je bio baziran na drukčijoj tehnologiji,” objašnjava Vladimir.

Unutrašnjost letjelice za niska bića…

U hodnicima je znao čuti i razgovore za koje nije siguran da ih je trebao čuti. Tako je jednom naletjeo na dvojicu znanstvenika koji su raspravljali o tome, kako je jedan NLO tako fenomenalno očuvan nakon toliko godina u zemlji i da je pravo čudo da su ga slučajno otkrili u arheološkom iskapanju. “To mora značiti da nas je barem dio tih izvanzemaljaca posjetio u davninama, možda i prije nego je na Zemlji bilo ljudi,” kaže Vladimir.

Iako vojska nije željela da znanstvenici imaju previše informacija, Vladimir i Lazar su se u jednom trenutku našli pred zidom u svom istraživanju. Nisu mogli razumjeti kako se reaktor spaja na ostatak letjelice i mjesecima su zahtijevali da ih puste da to istraže. Jednoga dana su došli po njih i proveli ih kroz tunel napravljen od crnih plastičnih vreća do unutrašnjosti jedne od letjelica. “Nelagodno smo se osjećali. Unutrašnjost je bila hladna i potpuno prazna. Sve je bilo neke sivo-bijele boje i nismo mogli razaznati baš ništa što bi nam bilo poznato, osim otvora kroz koji smo ušli. Ipak, jasna je bila jedna stvar – cijela letjelica je bila napravljena za nekog vrlo niskog, maksimalno 100 do 120 centimetara visokog,” opisuje Vladimir.

Mjesecima je Vladimir bio oduševljen svojim poslom. S veseljem bi svako jutro prionuo istraživanju novih materijala i tehnologija koje nitko prije nije vidio. Sve dok ga jednog dana nije obuzela potpuna jeza. U jednoj od šetnji s Lazarom, prolazili su kroz hodnik u kojem nikada prije nisu bili. Na kraju hodnika se pojavio naoružani čuvar i počeo vikati na njih da ne smiju biti tamo, te im naredio da ga prate odmah vani. Ni jedan, ni drugi nisu se pretjerano obazirali na hitnost u stražarevom glasu, pa su se lagano zaputili prema njemu. Tada je Vladimir ugledao nešto krajičkom oka. Kroz maleni prozor na vratima vidio je operacijsku salu, doktore u kutama i na stolu maleno dijete. Tek kada se malo više okrenuo prema prozoru, vidio je da nije riječ o djetetu, već o malenom – biću. Ni danas nije siguran što je vidio, ali tijelo na tom stolu nije bilo ljudsko…

Vladimir je odlučio da više neće šutjeti…

Tih šest mjeseci na poslu u tajnoj bazi utjecali su na Vladimirovu psihu. Velika tajnost, stalni pritisci…. “Vrlo brzo nakon toga sam postao anksiozan. Uzbuđenje se pretvorilo u paniku. Količina znanja koju smo mi tada imali, bila je nezamisliva i noćima nisam mogao spavati razmišljajući što bi se dogodilo da to dospije u krive ruke,” kaže.

Otišao je iz tajnog programa. I godinama je šutio o tome što je vidio. Za svoju je šutnju, kaže, vrlo dobro nagrađen pozicijom na jednom uglednom sveučilištu. No, njegov partner Lazar nije mogao šutjeti. Već u osamdesetima je počeo govoriti o tome što su radili u Area 51. I to je imalo svoje posljedice. “Puno ljudi koje poznajem je posjetila porezna, a svi meni bliski ljudi koji su imali dopuštenje da rade na tajnim projektima – izgubili su ga,” pričao je Lazar u raznim intervjuima i dodao da su u nekoliko navrata pokušali izbrisati njegovu prošlost. Nekoliko puta mu je nestajao rodni list, njegovo se ime više ne pojavljuje u zapisima s prestižnih sveučilišta Cal Tech i MIT, a prijatelji više nisu željeli razgovarati s njim.

Vladimir danas govori da se ne čuje sa svojim starim kolegom iz laboratorija. Prevelika mu je to ‘tlaka’, objašnjava, i dodaje da je, ipak, u malom strahu da bi ga mogli sustići repovi prošlosti. Iako je danas znanstvenik u mirovini koju je zaradio dugogodišnjim radom za vladu i sveučilišta, Vladimir je odlučio da više neće šutjeti.Još nije posve spreman izreći to pod svojim imenom, za dobrobit svoje obitelji, on mora reći – izvanzemaljci postoje…!

Autor:Vuk Radić
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.