Foto: Zeljko Lukunic/PIXSELL/ilustracija

HOĆEMO LI SPASITI SVIJET OD KLIMATSKIH PROMJENA? Naš stručnjak upozorava: ‘Kasnimo, ali još ima nade!’

Autor: Zlatko Govedić

U škotskom gradu Glasgowu jučer (petak) je završen COP26 (Conference of Parties – 26) samit predstavnika zemalja potpisnica Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama iz 1994. godine, u kojoj su navedene zadaće zemalja potpisnica to jest zaštita Zemlje od mogućeg štetnog djelovanja čovjeka. Kao svojevrsni servis COP-u služi Međuvladin Panel o klimatskim promjenama (IPCC), ustanovljen još 1988. godine, koji putem posebnih izvješća, znanstvenim metodama ocjenjuje stanje klime, utjecaj čovjeka na klimu, izrađuje projekcije buduće klime te predlaže moguće mjere prilagodbe i ublažavanja utjecaja čovjeka na klimu.

COP održava svoje sjednice jednom godišnje od 1995. godine. Prekretnice su se dogodile na COP3-u, održanom 1997. u Kyotu kada je prihvaćen “Kyoto protokol o ublažavanju klime” te na COP21-u održanom u Parizu 2015. godine, na kojem je prihvaćen “Pariški sporazum” u kojem je zacrtan plan smanjenja stakleničkih plinova koje proizvodi čovjek do sredine 21. stoljeća na neto-nultu razinu (20-30% stakleničkih plinova pohranjuje se u šumama i oceanima pa je toliki premašaj “dozvoljen” u odnosu na prirodnu ravnotežu).

Time se postiže ograničenje prosječnog globalnog zatopljenja na razinu između 1,5 do 2 °C. Tako bi se znatno ublažile posljedice razornog učinka sve češćih i jačih ekstremnih vremenskih i klimatskih pojava kao što su suše, polave, šumski požari, dizanje morske razine i druge.

Zaključke samita komentirao nam je dr. sc. Krešo Pandžić, viši stručni savjetnik u Državnom hidrometeorološkom zavodu.

“Moglo bi se zaključiti da je odlučnost nastupa svjetskih državnika posljedica dobrih priprema za buduće aktivnosti, kako u srednjoročnom do 2030. godine, tako i dugoročnom razdoblju, tj. do sredine 21. stoljeća. U tome prednjači Europska unija koja na COP-u nastupa kao jedinstven entitet, uključujući naravno i Republiku Hrvatsku. Izrađene su jasne strategije kako dostići ciljeve Pariškog sporazuma do sredine 21. stoljeća”, ocjenjuje Pandžić.

Nakon Pariškog sporazuma 2015. godine pokazalo se da države potpisnice nisu ispunile zadana očekivanja. Je li realno očekivati da će se sada uvesti stroži mehanizmi? Jesu li klimatske promjene otrijeznile svjetske čelnike?

Andrew Parsons / No10 Downing St

Određeno kašnjenje postoji, ali još nije nedostižno. U javno objavljenim izvješćima o emisijama stakleničkih plinova za 2020. godinu može se vidjeti da je u razdoblju od 2012. do 2019. godine usporeno povećanje emisija stakleničkih plinova koje proizvodi čovjek na oko 1,1% za razliku od povećanja 2,6% za prethodno desetljeće. Razvijenije zemlje, kao što su Europska unija, Sjedinjene Američke Države i Japan već niz godina imaju smanjenje emisija stakleničkih plinova nekoliko postotaka godišnje, dok nažalost Kina, Indija i Rusija još imaju povećanje emisija nekoliko postotaka godišnje. Navedene su zemlje upravo najveći “emiteri” stakleničkih plinova (oko 65% globalne emisije).




Učestale ekstremne vremenske i klimatske pojave zadnjih nekoliko desetljeća utjecale na javno mišljenje kao i promišljanje donositelja odluka.

Koliko je potrebno smanjiti emisije stakleničkih plinova da bi smo održali porast globalne temperature na odgovarajućoj razini?

Od svih stakleničkih plinova najviše je zastupljen (oko 75%) ugljik-dioksid (CO₂) koji nastaje većinom sagorijevanjem fosilnih goriva u industriji, prometu, energetici, ali i aktivnostima u poljoprivredi i šumarstvu. Metan je zastupljen s oko 15%, dušični oksid oko 5% te ostali staklenički plinovi oko 5%. Zbog jednostavnosti ne-ugljični plinovi mogu se izraziti preko ekvivalenta ugljik-dioksida. Ukupno smanjenje stakleničkih plinova treba svesti na nultu-neto razinu do sredine 21. stoljeća. Svako kašnjenje dovodi u rizik ostvarenje Pariškog sporazuma (ograničenje globalnog zatopljenja između 1,5 i 2 °C) jer većina spomenutih stakleničkih plinova ima razmjerno dug “životni vijek” u atmosferi pa se kumulativno gomilaju iz godine u godinu. Amonijak pak ima životni vijek 20-ak godina pa se manje gomila u atmosferi u odnosu na ugljik-dioksid.




Kako možemo postići taj cilj? Zanimljiv je projekt Orka na Islandu gdje se isisava CO2 iz zraka. Možemo li razviti tehnologiju koja će to činiti u većoj mjeri?

U nacionalnim strategijama ublažavanja klimatskih promjena konkretno su navedeni načini kako dostići ciljeve Pariškog sporazuma. Jedan od najrealnijih načina jest povećanje proizvodnje i korištenja obnovljive energije (vjetra i Sunca) u odnosu na energiju fosilnih goriva između 70 do 80% obnovljive i 20 do 30% energije fosilnih goriva. Najprije bi se trebalo riješiti ugljena što nije jednostavno u nekim zemljama kao što je Kina ili Poljska. Preferira se primjerice prirodni plin. Naravno, razmišlja se i o tehnološkoj obradi svih raspoloživih goriva na način da budu ekološki prihvatljivi. U primjeni tehnologija treba biti oprezan. Trebalo bi najprije iskoristiti “prirodne” mogućnosti. Na primjer, ako se sadnjom ili održavanjem postojećih šumskih površina može postići isti efekt kao isisavanjem CO₂, osobno bih dao prednost prirodnom procesu. Još ostaje i određen prostor za korištenje fosilnih goriva, ali u manjim količinama nego što je sada slučaj, uz možda odgovarajuću tehnološku doradu.

Hrvatska je mala država, no očito je da sve zemlje moraju biti jedinstvene. Što mi možemo/moramo učiniti u tom pogledu?

Da, naravno, i male i velike zemlje trebaju težiti istom cilju pod istim uvjetima. Dapače, osnovan je tzv. “Zeleni fond” težak stotine milijardi dolara godišnje kojim bi se pomagalo najsiromašnijim zemljama da bi se postigli ciljevi Pariškog sporazuma. Tijekom COP26 održan je niz panela i pregovora između dionika Zelenog fonda naglašavajući partnerstvo javnog i privatnog sektora. Hrvatska ima strategiju dostizanja klimatski neutralnog gospodarstva u potpunosti usuglašenu sa strategijom Europske unije, iako postizanje istog cilja ne mora biti jednoobrazno. Primjerice, neke zemlje pa i Hrvatska imaju više hidroenergije nego neke druge europske zemlje koje onda posežu za drugim oblicima energije da tu razliku nadoknade.

Što savjetujete donositeljima odluka (političarima) i što poručujete široj javnosti?

Osobno sam predstavljao Republiku Hrvatsku u Međuvladinu panelu o klimatskim promjenama (IPCC) i u izradi 5. i 6. izvješća o stanju klime i projekcijama za budućnost u zadnjih desetak godina. Navedena izvješća pripremaju najpoznatiji svjetski stručnjaci korištenjem objavljenih znanstvenih rezultata. Međutim, svako to izvješće ima poseban sažetak za donositelje odluka i za javnost, s ciljem da vrlo složena znanstvena tema bude prikazana na što je moguće jednostavniji način. Uvjeren sam da se u tome uspjelo. Svi relevantni materijali su raspoloživi za javnost na službenoj internetskoj stranici IPCC-a.

Autor:Zlatko Govedić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.