fbpx
mural Maksimilijana Vanke

DUHOVI U DIJASPORI: Lik starog muškarca s uglatim licem i kapuljačom opsjedao američke Hrvate

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

Kada slušamo priče o ukletim mjestima, duhovima i opsjednućima, obično očekujemo da će se za sretan kraj pobrinuti kakav egzorcist ili da će žrtve jednostavno pronaći utočište na svetim mjestima poput crkava i kapela. Stoga nas takve pojave zabilježene upravo unutar crkvenih zidova naročito uznemiruju. A kada se priča odvija u američkoj crkvi hrvatskih iseljenika, stvari nam postaju ekstremno zanimljive.

Ukazanje duha u hrvatskoj katoličkoj crkvi sv. Nikole jedna je od najpoznatijih priča o duhovima u zapadnoj Pennsylvaniji (SAD). Crkva, čuvena po svojim neobičnim muralima, nalazi se u Millvaleu, predgrađu Pittsburgha.

Ratne strahote

Većina hrvatskih doseljenika stigla je u zapadnu Pennsylvaniju krajem 19. i početkom 20. stoljeća naselivši nekoliko gradića na rijeci Allegheny, kao što su Millvale, Allegheny City i Etna. Crkva sv. Nikole sagrađena je 1900. godine kako bi zadovoljila potrebe sve većeg broja doseljenih vjernika.

No godine 1921., vatra je oštetila unutrašnjost crkve. Osiguranje je platilo dio troškova obnove, a ostatak župljani podižući kredite. Župnik Albert Žagar otplatio je dug do 1937. te je nastojao uljepšati unutrašnjost zdanja. Želio je da na stropu i zidovima budu naslikane nove freske. Otac Žagar divio se radu poznatog umjetnika kojega je upoznao nekoliko godina prije na izložbi u Pittsburghu. Bio je to hrvatski slikar Maksimilijan Maxo Vanka (1889.-1963.), rodom iz Zagreba.

Pretpostavlja se da je bio izvanbračni sin plemića, dok je ljubav prema umjetnosti razvio u ranoj dobi, zbog čega je i odlučio pohađati Kraljevsku akademiju lijepih umjetnosti u Bruxellesu (Belgija). Tijekom Prvoga svjetskog rata služio je u belgijskom Crvenom križu, ali nije se borio, nego je ostao doživotni pacifist. Pokolji kojima je svjedočio ostavili su trajan utjecaj na njegov opus. Nakon službe vratio se u Hrvatsku kako bi predavao slikarstvo. Njegova su djela postala poznata u Europi te su bila izložena u mnogim galerijama.

Godine 1931. vjenčao se s Margaret Stetton, kćeri istaknutog njujorškog kirurga. Tri godine poslije, preselili su se u New York, no Vanka je imao teškoća s prodajom i promocijom svoje umjetnosti u Americi. Poziv oca Žagara da oslika unutrašnjost crkve sv. Nikole bila je dobrodošla vijest. Oni koji su ga poznavali govorili su da ima empatiju te da suosjeća s drugima u njihovoj boli. Čak se pričalo da mu i divlje životinje prilaze i jedu iz ruku i džepova, osjećajući se savršeno sigurno.

Vanka je bio svjedok ratnih užasa. Vidio je krvoproliće u svoj svojoj živopisnoj stravi. Tisuće iskasapljenih ljudi pogibale su mu pred očima. Sve te strahote, kao i tegoban život doseljenika koje je najviše održavala vjera u Boga i Crkvu, snažno su se odrazile na njegovu osobnost i umjetnički izričaj. Prekrasni, a ponekad i uznemirujući, murali koje je naslikao u crkvi sv. Nikole osigurali su mu reputaciju, ne samo u Americi nego i diljem svijeta.

Radio je samo noću, zahtijevajući da ostane potpuno sam sa svojim mračnim mislima. No dok je tako slikao zidove i strop crkve, “učinilo mu se da ga netko promatra”. Jeziv lik s kapuljačom motao se kraj njegovih ljestava. Štoviše, umjetnik je čuo mrmljanje i osjetio kako hladan zrak obavija njegovo tijelo. Ovo je samo jedna od mnogih priča o duhovima koje su tijekom vremena zabavljale i plašile razne skupine katolika.




Muškarac s kapuljačom

U crkvi je naslikao prizore kojima je svjedočio za rata, ali i to kako je vjera u Boga jedini lijek za takve strahote. Vanka je slikao samo noću jer je u crkvi tada vladala potpuna tišina. Zahtijevao je da nitko ne može ući, čak ni otac Žagar.

Tijekom prve tri noći začuo je neobične zvukove kakve nikada prije nije čuo. Isprva je to zanemarivao, smatrajući da je na djelu njegova bujna mašta. No četvrte je noći primijetio nešto na udaljenosti od tridesetak metara. Činilo se da ondje stoji muškarac u ogrtaču koji lagano pomiče ruke. Vanka je pomislio da se otac Žagar nekako ušuljao u crkvu kako bi nadgledao njegov rad. Jedino što je mogao čuti bio je glasan i divlji lavež župnikova psa.

Oko dva sata ujutro, kada je Vanka završio s poslom za taj dan, susreo se s velečasnim na čaju i grickalicama. “Vidio sam te u crkvi”, rekao mu je Vanka, trudeći se da to ne zvuči kao da ga vrijeđa. No Žagar je u čudu odgovorio: “Ali ja nisam bio u crkvi”.

Nekoliko dana potom, Vanka je ponovno osjetio nečiju sablasnu prisutnost. Spustio je pogled sa svojih ljestava i ugledao lik muškarca s ogrtačem i glavom prekrivenom kapuljačom. Vanka je protrljao oči kako bi bio siguran da ne halucinira, no lik je ostao ispod ljestava, tiho mrmljajući i gestikulirajući rukama. Vanka se opet pitao je li to otac Žagar.




“Možda me starac zafrkava. Možda se samo šeta po crkvi, ali me ne želi uznemiravati dok radim”, pomislio je zbunjeni slikar.

Ta je reakcija zapravo veoma značajna. Naime, Vanka nije odmah pomislio da je vidio duha. Nije bio osoba koja bi povjerovala u takvo što. No što je onda vidio? Vanka je otišao u župnikove odaje, gdje ga je zatekao u dubokom snu. Pošto ga je probudio, pitao ga je zna li katkada mjesečariti jer je netko bio u crkvi dok je slikao. Velečasni ga je samo zaprepašteno pogledao i progutao slinu.

Žagar je tada ispričao Vanki da njegovi župljani već godinama tvrde da su u crkvi vidjeli duhove, dodavši da se zbog toga strah uvukao u cijelu hrvatsku doseljeničku zajednicu. Rekao je da su se župom proširila svjedočanstva, ali i nebrojene teorije o tome što je ili tko je taj duh. Sâm župnik nikada nije vidio duhove, ali mnogi drugi navodno jesu. To nije bio rekao Vanki kada ga je pozvao da oslika crkvu jer ga nije htio bespotrebno plašiti. Obećao mu je da će od tog trenutka sjediti pod ljestvama dok Vanka radi.

Pamuk u uši

Sljedeće noći njih dvojica nisu baš bila u istom stanju duha. Slikar je još bio potresen onime što je iskusio, no župnik se samo šalio o tajnovitom gostu, kao da želi odagnati zle slutnje i tjeskobu. No i s njegova je lica smiješak ubrzo iščezao. Začuo je iste čudne zvukove koje mu je prethodno bio opisao Vanka.

Gotovo tresući se, otac je krenuo prema izvoru zvuka i povikao: “Ako si duh, ako si mrtav, idi s Bogom. Mir tebi. Molit ću za tebe. Samo, molim te, nemoj nas više gnjaviti”. U tom je trenutku Vanka pogledao prema četvrtom redu crkvenih klupa. Ondje je ponovno ugledao zaogrnuta muškarca, no ovaj put, lik je bio mnogo jasniji. Bio je to duh vrlo starog muškarca s uglatim licem. Nakon očevih riječi, sablast je naprosto – nestala.

Iako ga Žagar nije vidio, čuo je sablasne zvukove. Ipak, još nije bio sasvim siguran treba li vjerovati Vankinim riječima. Možda je upravo zbog tog skepticizma došlo do nečega što će zauvijek promijeniti njegov život.

Nešto poslije, dok je te noći spavao, Žagara su probudili neobični zvuci koji su se potiho razlijegali njegovom sobom. Osjetivši sablasnu prisutnost, cijelo mu je tijelo zadrhtalo, a leđa su mu prošli trnci. Nekako se sabrao i ponovio duhu da će se moliti za njega, da Bog jest s njim te ga je još jednom zamolio da napusti posjed.

Ipak, to nije bio kraj priče. Nakon nekoliko noći, zvukovi su se vratili. Duh očito nije mario za očeve molbe. Kada je ušao u crkvu kako bi rekao Vanki što je čuo, svjedočio je još jednom jezivom iskustvu. Ugledao je duha kako prilazi oltaru i vječnom ognju. Ta je vatra neprekidno gorjela osam godina i nije se nijednom ugasila, no čim je duh stigao onamo, plamen je samo zatreperio i vatra se ugasila… Otad otac Žagar više nije bio sumnjičav.

Vanka je nastavio sa svojim poslom, no uvijek je osjećao prisutnost duha sablasnog starca s kapuljačom. I buka i ukazanja postali su toliko redoviti da je slikar u očaju počeo trpati komadiće pamuka u uši. Čak je nosio i naočnjake (klapne) za konje kako mu duh ne bi upadao u vidokrug.

Priča se brzo proširila

Na koncu je Maxo Vanka završio čuvene murale, a svoja iskustva prepričao je prijatelju Louisu Adamiću koji je o tom opsjednuću napisao članak na deset stranica za Harper’s Magazine 1938. godine. Iako je bio duboko uvjeren da slikar ne laže, Adamić je mislio da je sve to plod njegove mašte zbog stresa ili zadanog roka. Štoviše, nagađalo se da je Adamić u svom tekstu preuveličao događaje kako bi svome prijatelju osigurao publicitet. Kako se priča o duhu brzo proširila, sve je više ljudi doznalo za nekada anonimnog hrvatskog umjetnika.

Iako je Adamić priču zacijelo iskoristio za promidžbu, slikar je uistinu vjerovao da ga je progonio duh.

“Možda se njegov ‘dar suosjećanja’ za žive proširio i na mrtve”, bio je napisao američki odvjetnik i profesor prava Thomas Raeburn White (1875.-1959.) u zbirci priča o opsjednućima u zapadnoj Pennsylvaniji.

Godine 1941. Vanka se vratio u crkvu da naslika još nekoliko murala koji su bili živopisniji i od onih prvih. No tijekom tog boravka nije imao susreta s duhom. Iako ne možemo znati što se doista dogodilo, ova će priča nedvojbeno još dugo izazivati jezu u ljudima.

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.