DRAKULA JE BIO OKRUTNIJI OD BILO KAKVE FIKCIJE O NJEMU: Masakrirao je više od sto tisuća ljudi nabijajući ih na kolac

Vlad III. (1431.-1476.), poznatiji kao Vlad Tepeš (rumunjski Țepeș “Nabijač”), poznat i kao Drakula (Zmajev sin) bio je vlaški knez iz dinastije Drăculești i borac protiv Turaka. No najviše će ostati upamćen po svojoj nezamislivoj okrutnosti koja ga je u žanru spekulativne fikcije dovela u vezu sa šišmišima i vampirima. Već sâmo njegovo ime asocira na dvije jezive slike: tisuće nevinih ljudi koji vrište nabijeni na divovske drvene kolce po poljima istočne Europe i bljedunjavi transilvanski plemići koji piju krv u oronulim starim dvorcima.

No taj brutalni vlaški vladar zapravo je mnogo užasniji od izmišljenih legendi o drevnim grofovima i krvoločnim vampirima. Iza njih se krije još mračnija istina. Štoviše, Vlada Nabijača mnogi smatraju jednim od najgorih ljudi u povijesti čovječanstva! Prema nekim izvještajima, ukupan broj njegovih žrtava iznosi vrtoglavih sto tisuća, od kojih su mnogi ubijeni na nezamislivo okrutne načine, a osobno ih je nadzirao sâm Vlad.

Zmajski vitezovi

Njegove jedinice nikada nisu bile najveće. Obično je imao oko 24.000 vojnika, no to je kompenzirao brutalnom reputacijom u cijeloj istočnoj Europi. Prometnuo se u čovjeka kojega je svatko morao smrtno poštovati i bojati ga se.

Biti zarobljen od Vladovih snaga često je značilo biti mučen do smrti i montiran poput trofeja izvan njegova teritorija, čime je plašio svoje neprijatelje. Imali biste sreće da vas je ubio prije nego što je počelo najgore sakaćenje, no takvih je “sretnika” bilo vrlo malo. Bio je toliko krvoločan da su kružile glasine kako je doslovno pio krv svojih ubijenih neprijatelja, vjerujući da će mu to dati snagu. Iako se pouzdano ne zna je li doista umakao kruh u krv svojih žrtava, već i sama ta priča svjedoči o njegovoj osobnosti. Ona se čini posve vjerodostojnom s obzirom na pljačkanja, paljenja i klanja cijelih gradova ako su se njihovi stanovnici usudili prkositi mu.

Čak i da je doista pio krv, to se vjerojatno ne bi ni svrstalo među deset njegovih najstrašnijih vrsta zločina, napose uzimajući u obzir da je ljude nabijao na ogromne drvene kolce, da im je komadao tijela i derao kožu dok su još bili živi, što se smatra najbolnijim načinom umiranja.

Ako se pitate kako je takav monstrum ikada mogao doći na vlast, odgovor je jednostavan – Vlad Nabijač doslovno je rođen kao vladar.

U vrijeme kada je rođen, Vlaška (povijesna regija u današnjoj Rumunjskoj) bila je razapeta između dvije vladajuće obitelji: njegove Drăculești i suparničke kuće Dănești. Obje su obitelji ogranci kuće Basarab koja je početkom 14. st. osnovala Vlašku i ostavila svojim potomcima pravo na prijestolje za koje su vođeni mnogi krvavi ratovi.

Vladov otac zvao se Vlad II. ili Vlad Dracul, što znači “zmaj”. To nema nikakve veze s vampirizmom ili, kako su neki sugerirali, sotonizmom. Ime je stekao članstvom u Redu zmajskih vitezova (Societas Draconistrarum) koji je 1408. osnovao rimsko-njemački car, hrvatsko-ugarski i češki kralj Žigmund Luksemburški (1368.-1437.), s ciljem obrane kršćanstva od Osmanlija. Stoga ime Dracula jednostavno znači “zmajev sin”.

Psihološko ratovanje

Kao vladar zaraćene Vlaške, Vlad Nabijač brzo je prionuo na izgradnju snažne reputacije. Prvi na udaru bili su transilvanski Sasi, tj. njemački rudari i trgovci koji su se ondje naselili u 13. stoljeću. Prva točka spora bila je – religija. Dok su Sasi bili katolici, Vlad je bio vjernik Rumunjske pravoslavne crkve. Druga je pak bila – politička lojalnost. Sasi su bili odani habsburškome kralju Ugarske, a Vlad obitelji Hunjadi koja mu je pomogla da se domogne vlasti.

Kada se 1457. Elizabeta Szilágy, udovica grofa Janka Hunjadija (1387.-1456.), našla na udaru saskih prosvjednika, Vlad joj je objeručke priskočio u pomoć, poharavši neka saska sela u kojima je popljačkao i spalio kuće osumnjičenih za organizaciju prosvjeda. No to je Vladu donijelo samo nove nevolje. Sasi su na njegovo nasilje odgovorili tako što su podržali dva izazivača na njegovo prijestolje: njegova polubrata Vlada IV. Redovnika (1425.-1495.) i vojvodu Dana III. Sve je to dovelo do eskalacije nasilja. Vlad Nabijač objavio je rat svojim izazivačima i do temelja spalio nekoliko sela pristaša Vlada Redovnika.

Udario je i na Dana III., zbrisavši selo Bod u blizini grada Brașova. I upravo je ondje skovao svoj najpoznatiji “zaštitni znak”. Nekoliko zarobljenika odveo je u grad Târgoviște i ondje ih brutalno nabio na kolac.

No nije riječ o probijanju prsa, kao što se to često prikazuje u likovnoj umjetnosti. Po njegovoj metodi, ljudi su nabijani na tupi šiljak kolca kroz anus i tako ostavljeni da im pod vlastitom masom sljedećih nekoliko sati, ako ne i dana, kolac nastavlja probijati kroz utrobu, razmještajući im unutarnje organe.

Tako jeziv način pogubljenja poslužio je nevjerojatno učinkovitoj taktici psihološkog ratovanja. Vlad je slao poruku: “Ako mi se usprotiviš, čeka te jeziva smrt”.

Ipak, nabijanje na kolac nije jedina sadistička metoda koju je Vlad primjenjivao na svojim neprijateljima. Saske trgovce koji nisu slijedili njegove trgovinske zakone dao je žive skuhati u ogromnim kotlovima, a neke je zarobljenike dao i isjeći na komadiće “poput kupusa”. Jednom je prilikom 41 učenika nabio na kolac samo zbog sumnje u subverziju i iz puke zabave.

Šuma nabijenih

Svog velikog suparnika Dana III. nastavio je proganjati, sijući užas po njemu odanim selima. Kada ga je uhvatio, Vlad je prisilio Dana da kopa vlastiti grob dok je svećenik istodobno čitao tekst pogrebnog obreda. Na koncu su mu Vladovi vojnici odrubili glavu i pokopali ga, eliminirajući još jenu prijetnju njegovoj strahovladi.

Kada je dokraja pokorio svoje saske neprijatelje, pojavila se nova velika prijetnja: moćno Osmansko Carstvo na čelu s ambicioznim i nemilosrdnim sultanom Mehmedom II. (1432.-1481), sinom sultana Murata II. (1404.-1451.).

Mehmed je Vladu poslao nekoliko poslanika kako bi ga natjerao na predaju, no Nabijač nije ni trepnuo. Osokoljen pobjedama nad izazivačima i savezništvom s Mađarima i preostalim Sasima, Vlad ih je dao skalpirati, a onda im je skalpove zakucao na lubanju i poslao ih Mehmedu kao odgovor. Sultan je prihvatio provokaciju i počeo je sveobuhvatan rat.

Međutim, Vlad je proveo niz žestokih gerilskih akcija, podijelivši svoju vojsku na manje odrede koje su prikriveno i nemilosrdno napadale veća osmanska uporišta, razbijajući ih u dubinama vlastitih redova.

Primjerice, nakon jedne takve pobjede poslao je pismo hrvatsko-ugarskome kralju Matiji Korvinu (1443.-1490.) u kojemu je napisao: “Pobio sam seljake, muškarce i žene, stare i mlade, koji su živjeli u Oblucitzi i Novoselu, gdje se Dunav ulijeva u more, sve do Rahove, koja se nalazi u blizini Chilija, od donjeg Dunava pa sve do Samovita i Ghighena. Ubili smo 23.884 Turaka, ne računajući one koje smo spalili u kućama ili Turke kojima su naši vojnici odrubili glave… Dakle, Vaše Veličanstvo, morate znati da sam s Mehmedom II. raskinuo mir”.

Već sljedećeg dana Mehmed je naredio svojim snagama da se povuku. Moral trupa jednostavno nije mogao opstati.

Vladov se najzloglasniji čin dogodio nedugo nakon toga, kada je Mehmed, bijesan zbog neprijateljskih pobjeda, u lipnju 1462. poslao moćnu silu od 60.000 vojnika s vrhunskim oklopima i naoružanjem, ravno u Vlašku. Vlad je bio brojčano nadjačan, no postojao je jedan čimbenik koji sultan Mehmed nije uzeo u obzir: možda je bio jači od Vlada, ali nitko nije bio brutalniji. Na tabor Osmanlija kraj Târgovișta izveo je noćni prepad gdje se nalazilo 5000 vojnika. No do trenutka kada je glavnina Mehmedovih snaga stigla onamo, strašni vlaški vladar već ih je sve bio nabio na kolac. Taj jezivi prizor ostao je upamćen kao “Šuma nabijenih”.

Kralj nabijač

Vlad se svojim neprijateljima manje činio kao prosječan vladar, a više kao neljudsko čudovište, zastrašujući, legendarni lik koji je postao savršeno logična inspiracija za najpoznatijeg svjetskog vampira. Osmanlije su ga prozvali “Kralj nabijač”, kultni nadimak koji je u sljedećim stoljećima zaživio u različitim inačicama.

Vlad je nastavio svoju krvavu vladavinu do kraja života. Kralj Matija Korvin bio ga je zatočio na neko vrijeme (1462.-1475.), no otmičari su ga oslobodili kako bi ponovno vodio krvavi rat protiv Osmanlija. Nastavio ih je klati, nabijati i komadati sve do svoje smrti u siječnju 1477., kada je ubijen braneći svoju voljenu kneževinu od osmanske invazije.

Za mnoge suvremene Rumunje Vlad je i dalje cijenjen kao moćan vladar i pravedan čovjek, iako će ga njegovi nesretni neprijatelji, poput Sasa i Turaka, zapamtiti kao “najokrutnijeg čovjeka koji je ikada živio”.