‘DODO SE VRAĆA KUĆI’ Teksaška tvrtka pokušat će oživiti davno izumrlu pticu neletačicu

Dodo (Raphus cucullatus), ptica neletačica koja je nekoć obitavala na otoku Mauricijusu, možda je najpoznatiji primjer vrste koju je čovjek lovio do istrebljenja. To je biće postalo sinonim za ideju da naše aktivnosti na ovom planetu mogu imati strašne posljedice za druge vrste.

Prvi susret s dodoom zabilježili su nizozemski mornari 1598., a do 1662. vrsta je bila potpuno istrijebljena zbog lova i uništavanja njezina staništa.

Međutim, sada su znanstvenici iz teksaške tvrtke Colossal Biosciences objavili svoju namjeru da vrate dodoa iz mrtvih uređivanjem DNK najbližeg živućeg rođaka izumrle ptice – Nikobarskog goluba (Caloenas nicobarica).

Ako to bude moguće, modificirane stanice tada bi se mogle umetnuti u neizlegnuta jaja, proizvodeći potomstvo koje bi poslije i samo moglo polagati jaja dodoa.

Međutim, nisu svi oduševljeni idejom vraćanja izumrlih vrsta.

“Postoji pravi rizik reći da ako uništimo prirodu, možemo je samo ponovno sastaviti – jer ne možemo. A gdje biste, zaboga, smjestili vunastog mamuta, osim u kavez?”, pita se ekolog Stuart Pimm sa Sveučilišta Duke (Durham, Sjeverna Karolina, SAD).

Nepoznato o poznatom

Prema navodima nizozemskih mornara, dodo je bio visok oko 1 m, a težak 20 ili 25 kg. Međutim, novija istraživanja su pokazala da je vjerojatno bio težak oko 17 kg, a visok oko 75 cm. Spolovi su se izrazito razlikovali u veličini (spolni dimorfizam). Mužjaci su bili veći i teži.

Iako je dodo bio krupna ptica, nije bio toliko krupan kao što je predstavljen na crtežima europskih prirodoslovaca. Dodoi koji su korišteni kao modeli za crteže držani su u zatočeništvu, gdje su brzo i lako postajali pretili. Godine 1991. pronađeni su crteži iz 1601. na kojima je dodo prikazan kao vitka ptica.

Posljednji sačuvani primjerak prepariranog dodoa nalazio se u Ashmoleanovu muzeju u Oxfordu sve do 1755., kada je izgorio u požaru. U listopadu 2005. međunarodni je tim znanstvenika u jugoistočnom dijelu Mauricijusa, na poznatom nalazištu dodoovih kostiju Mare aux Songes, pronašao očuvane dijelove dodoovog kostura među kojima su se nalazile i četiri nožne kosti, pršljenovi, dijelovi lubanje, kosti kljuna, kuk, kosti krila i prstiju. Pored ovih kostiju, od kojih su se mnoge nalazile u originalnom položaju, pronađeni su i ostaci dodoovih ptića. Najpotpuniji i najočuvaniji kostur dodoa pronašao je krajem lipnja 2007. istraživač špilja Fred po kome je pronađena ptica dobila nadimak.

Dodoovo perje bilo je meko i sivkasto, dok je na kovrčavom repu bilo bijele boje. Nije ga bilo na prednjoj strani glave, a ono na stražnjoj strani bilo je svjetlije od onog na ostatku tijela. Pored dodoa uobičajene boje, vjerovalo se da postoji i takozvani bijeli dodo. Zbog činjenice da je bijeli dodo imao žuta krila i crne pandže, albinizam nije dolazio u obzir, ali je leucizam. Također, neki znanstvenici vjeruju da je u pitanju bio običan dodo koji nije u potpunosti sazreo, ili da je bijela boja perja kod običnog dodoa bila uobičajena u određenim dijelovima godine.

Noge su mu bile kratke i žute s po četiri prsta: tri naprijed i jedan nazad. Na vrhu svakog prsta nalazila se po jedna crna i debela pandža. Oči su mu bile žute, a boja debelog, oko 23 cm dugačkog i kukastog kljuna varirala je od svijetlo zelene do blijedo žute boje. Svake godine vrh kljuna bi otpao i ponovno narastao, a dodo ga je, osim za prehranu, koristio i u borbama koje su prethodile parenju.