Divovi milenijima hodaju Zemljom, njihovi otisci pronađeni su i u šumi iznad Zagreba!

Autor: Zlatko Govedić/7dnevno

Bilo bi teško navesti sve pronađene kosture i tragove u tlu koji ukazuju na mogućnost da su na Zemlji nekada živjeli divovi. Gotovo da nema civilizacije ili društvene zajednice u kojoj ne postoji trag o tim gorostasnim bićima, čija je civilizacija navodno prethodila ljudskoj. Tako se spominju Anšar i Kinšar u Sumeru, Asure u Indiji, Ariman i Ormuzd u Iranu, Jotuni u nordijskoj mitologiji, Horus i Set u Egiptu, Nefili u Židova, Titani u Grčkoj, Theitani kod Maja, bića Variruna kod Inka itd.

Kršćanima takva ideja nije nepoznata, s obzirom na neke biblijske navode.

I počnu ozloglašivati Izraelcima zemlju koju su izviđali: ‘Zemlja kroz koju smo prošli da je izvidimo zemlja je što proždire svoje stanovništvo. Sav narod što ga u njoj vidjesmo ljudi su krupna stasa. Vidjesmo ondje i divove – Anakovo potomstvo od divova. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. Takvi bijasmo i njima’. (Brojevi 13:32,33).

Riječ je, dakako, o Nefilima, hibridnim bićima koja su nastanjivala Kanaan, a opisani su kao potomci sinova Božjih i kćeri čovječjih (Knjiga postanka 6:1-4).

No, osim biblijskih izvješća o divovima, postoje tri glavna izvora mogućih dokaza o postojanju divova: pisani izvještaji izvan Biblije, arheološki podaci te drevni grafički prikazi.


Neki analitičari, primjerice, pretpostavljaju da su Stonehenge postavili divovi jer je kamenje preveliko i preteško da bi ih pomicali i njima rukovali ljudi prosječne veličine bez pomoći strojeva. Dakako, takve dokaze treba uzeti sa skepsom.

No na egipatskim ćupovima i grobnicama pronađeni su prikazi vrlo velikih ljudi. Povjesničari umjetnosti obično zaključuju da je riječ o prikazu egipatskih bogova ili faraona te da njihova veličina zapravo ukazuje na visoki rang u usporedbi s običnim smrtnicima.

Tri knjige koje nisu u sastavu Biblije, knjiga Henokova, knjiga Jašerova i spisi židovskoga povjesničara Josipa, također spominju postojanje divova. Te knjige donose priče o stvarnim ljudima koji su se susreli s divovima, a priče su prikazane kao povijesni, neizmišljeni izvještaji. Josip, u odlomku o Izraelcima koji su se selili u Hebron, spominje da su se Židovi susreli sa stanovnicima te zemlje, uključujući i rasu divova koji su imali tako velika tijela i toliko različita lica od drugih ljudi da su bili iznenađeni onim što su vidjeli i užasnuti onim što su čuli. Knjiga Jašerova daje više pojedinosti o svijetu u to doba te govori da su divovi bili okrutni i nasilni i da su vladali čovječanstvom kao bogovi.

Dvostruko veći mozak

Kada je riječ o Nefilima, stručnjaci smatraju da su bili visoki 5 do 6 metara, imali su plave kose i plave oči te dvostruko veći obujam mozga od ljudskoga.

Biblijski komentatori smatraju da su divovi živjeli u diluviju, sve do svjetskoga potopa koji je nastupio kao zadnji potop, oko 3100. pr. Kr.

Tomu u prilog idu tvrdnje nekih stručnjaka da su divovi postojali prije 288.000 godina te ih svrstavaju u red gigantopiteca i porodicu megantropa, čija evolucija nema veze s čovjekom, tj. Homo sapiensom, iako su i oni bili razumna bića.

Fosili i kosti divovskih bića nađeni su diljem svijeta, a najviše ih je bilo u Amazoniji, na Andama, u Maroku, na Malti, oko Baltika, na Bliskom istoku, a u posljednje vrijeme i u Kini.

Čuveni austrijski glaciolog i kozmograf iz 19. st. Hanns Hörbiger u svojoj knjizi Glacijalna kozmogonija navodi da je prije 300.000 godina postojala civilizacija megalitskog carstva čije je središte kulture nastalo u drevnome gradu Tiahuanacu (današnja Bolivija) koju je uništila velika kataklizma izazvana geološkim krizama i poremećajima Zemljinih polova. Po tom pitanju Tiahuanaco je izgrađen još u diluvijalnom vremenu glacijalnih epoha. On smatra da je u to doba oko Zemlje kružio jedan satelit, prethodnik današnjeg Mjeseca, na udaljenosti od šest Zemljinih polumjera. Međutim, zbog retrogradnog kretanja i velike brzine, taj bivši Mjesec oko ekvatora je stvorio  svojevrsni vodeni zid koji je stajao poput nategnuta prstena oko Zemlje. Tada, zbog divovske gravitacije i utjecaja tog satelita, nisu postojale plime nego je sva voda mora i kopna stajala nategnuta oko ekvatora. Spomenuta blizina tog satelita na Zemlji je izazvala snažan rast biološkoga svijeta, koji je u znanosti poznat kao fenomen gigantizma. No, kada se previše približio Zemlji, raspao se u atmosferi pa je došlo do velikih potopa zbog kojih su divovi umalo izumrli, te su se raširili diljem svijeta.

Divovski ratnici

U Amerikama pronalazimo fascinantne dokaze. Tako je poznato da su pripadnici domorodačkoga naroda Comanche 1857. pred mnoštvom ispričali priču: Prije nebrojenog broja mjeseci, započela je utrka bijelaca, visokih 3 metra i daleko bogatijih i moćnijih od svih bijelih ljudi koji su ovdje živjeli. Nastanili su se u velikom broju zemalja. Odvezli su naše ljude iz svojih domova, držeći mačeve. Okupirali su doline u kojima su živjeli naši očevi.

Kada je u Oklahomi pronađen grčki medaljon i dva grčka novčića, znanstvenik Donald Yates počeo je sastavljati dokaze te je zaključio kako ta pripovijetka nije izolirana priča. Narodi Muskhogean i Choctaws u područjima sjevernoameričkog jugoistoka također su pričali o utrkama divova bijele kože koji su živjeli na području današnje savezne države Tennessee. Yates smatra da te narodne priče nisu sasvim izmišljene te da se temelje na istinitim događajima koji su pak naknadno poslužili kao inspiracija za mit.

Nadalje, u unutrašnjosti ratničkoga hrama na arheološkome nalazištu Chichén Itzá (poluotok Yucatán, današnji Meksiko), nalaze se murali koji prikazuju scene brutalnih borbi koje se baš i ne uklapaju u majansku tradiciju. Neki ljudi prikazani na muralu imaju iznimno blijedu kožu, dok su drugi tamni. Kada je Hernan Cortes stigao u Meksiko, narod ga je pozdravio kao bijelog vladara koji se vratio, sugerirajući kako je već netko, bijele rase, bio tamo prije njega.

Kada su španjolski konkvistadori došli na područje današnjega Perua, Pedro Cieza de Leon pomno je zapisivao sve što su vidjeli i doživjeli. Zabilježio je i narodnu legendu o divovima koji su stigli na brodovima izrađenima od trske, velikima poput najvećih brodova na svijetu. Prosječni čovjek sezao im je do koljena. Štoviše, Cieza de Leon je u svojoj knjizi napisao kako je vidio gigantska sela i golemi zdenac koji su sagradili divovi, kao i divovsku lubanju i kosti, dok su drugi Španjolci pronašli veliki zub koji je imao masu od čak 200 grama.

Godine 1911. rudari koji su radili u špilji Lovelock (današnja savezna država Nevada) kopajući kroz gomile ptičjeg izmeta, naišli su na velik broj drevnih indijskih relikvija. Rudari su brzo zaboravili koji je njihov posao te su nastavili otkopavati bogatstvo koje su pronašli. Ubrzo je uslijedilo još jedno nevjerojatno otkriće: mumificirani ostaci čovjeka visine 198 cm koji je imao crvenu kosu.

Špilja se ubrzo pretvorila u arheološko nalazište i drevno groblje. U njoj je pronađen niz nevjerojatnih stvari koje ni dandanas arheolozi ne mogu svrstati u neko povijesno razdoblje. U špilji su pronađene sandale duge 38 cm te otisak ruke nalik na ljudsku, ali mnogo veći. Neki komentatori smatraju da je to nalazište dokaz postojanja crvenokosih divova koji se spominju u lokalnoj legendi. Prema njoj, crvenokosi su divovi došli u zemlju na velikim čamcima te pokušali preuzeti prevlast nad tamošnjim stanovništvom, nazvali su ih Si-Te-Cahs, no narod Paiute uspio ih je potjerati u špilju i zapaliti.

U kineskoj pokrajini Guizhou prije dvije godine otkriven je divovski trag stopala u kamenu, dug 57, širok 20 i dubok 3 cm, a sasvim slučajno otkrili su ga mještani obližnjega sela. Prema navodima lokalnih stanovnika, najviše ih je zbunilo to što su najprije pronašli trag lijevoga stopala, a trag desnoga tek na drugoj planini.

Giganti u susjedstvu

Sličnih priča ima i u našem susjedstvu. Arheolozi su četrdesetih godina prošloga stoljeća tražili dragocjene artefakte u ruševinama nekadašnje citadele dakijskog lidera Burebiste, na lokalitetu Argedavi u Rumunjskoj. Lokalni stanovnici koji su iskapali nalazište bili su sretni što su mogli nešto zaraditi u tim teškim vremenima. Među njima je bio i Jonita Florea, danas u osamdesetim godinama. On je iskopao golemu lubanju, gotovo tri puta veću od prosječne ljudske. Kada je obavijestio arheologe, radnici su poslani kući, a istraživači su nastavili s kopanjem. Sve što su našli natovarili su u kamione i odvezli na nepoznato odredište. Do kraja kopanja pronađeno je oko 80 kostura, većinom nekompletnih.

Čak i u Zagrebu postoji zanimljiv primjer. Prije dvije godine na Facebook grupi “Zakaj volim Zagreb” osvanule su fotografije tragova divovskih stopala. Naime, jedan Zagrepčanin, u subotu 2. srpnja 2017., šetajući Vrapčanskom šumom, naišao je na, kako tvrdi, goleme tragove stopala, a fotografije je podijelio na društvenoj mreži, nakon čega su građani pozvani u misiju pod nazivom Pronađi i fotkaj (‘selfie’ po mogućnosti) zagrebačkog Sasquatcha, Bigfoota ili Yetija.

Dominantna vrsta

Austrijsko-britanski filozof Karl Popper (1902.-1994.) smatrao je da je divove prekrila urota šutnje jer nitko od znanstvenika ne želi govoriti o njima pa su smješteni u legende i bajke, u kojima je, pak, primijećena tendencija da se ocrne po svaku cijenu. Štoviše, predstavljeni su kao glupi i zli, a nerijetko i kao ljudožderi.

S jedne strane, ako bi postojanje dominantnije vrste bilo potvrđeno, to bi moglo dovesti do marginalizacije i obezvrjeđivanja ljudske vrste, a s druge, takvo bi priznanje uvelike potreslo suvremenu znanstvenu teoriju evolucije vrsta.

Autor:Zlatko Govedić/7dnevno
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.