DIGITALNA BESMRTNOST: Je li moguće učitavanje našeg uma na računalo ili za to nisu dovoljni svi kompjutorski resursi koje imamo?

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

Možemo li postati besmrtni ako učitamo svoj um na računalo? Želja za slobodom od ograničenja ljudskog iskustva stara je koliko i naše prve priče. Mi postojimo u beskrajnom svemiru, ograničeni zakonima fizike, a opet, naša je svjesnost zatočena u smrtnim strojevima sačinjenima od krvi i mesa. No s eksplozijom inovacija i tehnološkog progresa ideja napuštanja tijela i učitavanja našeg uma u “digitalnu utopiju” prvi se put čini mogućom. Štoviše, čini se da je to logična sljedeća prečka na našim evolucijskim ljestvama. No jesu li učitavanje uma i digitalna besmrtnost uopće mogući?

Tri pretpostavke

O čemu uopće govorimo? Što bi to točno trebalo prenijeti na računalo? “Um” je jedna od onih riječi koju je teško pojmiti. Hrvatski je rječnik definira ovako: “Najviša spoznajna moć, ukupnost spoznaja na teorijskom i praktičnom području”. U Hrvatskoj enciklopediji pak piše kako je um (grčki νoῦς, latinski intellectus) “u filozofiji, za razliku od ljudskoga razuma (latinski ratio), čovjekova viša duhovna sposobnost koja se ne odnosi na uzročno-posljedičnu, diskurzivnu (razumsku) spoznaju, nego na pojmove i kategorije, na spoznaju vrjednota, na univerzalnu povezanost stvari kao i na svako događanje i svrhovitost koja je sadržana u tim svezama. On je kao takav istodobno i duh, inteligencija i načelo mišljenja, jedinstvo i snaga svakoga razboritog, ciljno usmjerenoga mišljenja i htijenja, dakle jedinstvo znanja i djelovanja (teorijski i praktični um)”.

Ukratko, mogli bismo reći da je um – ukupnost nečije svijesti i inteligencije. I opet, dvije riječi koje označavaju apstraktne pojmove!

Učitavanje uma (eng. Mind uploading) jest hipotetski koncept po kojem se može napraviti kopija čovjekova unutarnjeg svijeta i prebaciti ga na računalo kako bi čovjekova svijest ostala živa i aktivna. No već i sam naziv tog koncepta ukazuje na ogromne probleme s kojima se odmah susrećemo.




Učitavanje uma temelji se na tri pretpostavke. Prva je fizikalizam, tj. spoznajnoteorijsko gledište koje inzistira na rješavanju filozofskih problema metodama i rezultatima fizike. Po njemu je naš um sadržan u strukturi i biokemiji mozga. Dakle, sve što se tiče uma sadržano je u mozgu. Ta pretpostavka zadržava našu diskusiju u domeni prirodnih zakona.

Druga je skenibilnost. U jednom trenutku razumjet ćemo mozak dovoljno dobro te razviti tehnologiju koja će moći skenirati sve njegove aspekte i napraviti digitalnu kopiju uma.

Treća je komputabilnost, tj. sposobnost računala da pohrani čovjekov um. Po tom načelu ne postoji tjelesno svojstvo mozga, uključujući i svjesnost, koje se ne bi dalo simulirati, čak i ako je potrebno mnogo dekodiranja.




Znanstvenici i filozofi zdušno zagovaraju i osporavaju sve te tri pretpostavke koje ostaju predmetom strastvene rasprave. S toliko mnogo neodgovorenih pitanja, teško je uopće raspravljati o toj temi, a da nekoga ne “naživciramo”. No kako god bilo, svaka rasprava o učitavanju uma jednostavno mora započeti s mozgom.

Nesaglediva složenost

Mozak je najkompleksnija biološka struktura koju poznajemo. Iako je predmet cijelog studija, ovdje ćemo navesti samo neke najvažnije činjenice. Oko sto milijardi živčanih stanica – neurona – neprekidno komunicira preko bilijardu (milijun milijardi) funkcijskih veza (sinapsi) koje šalju signale i do tisuću puta unutar jedne sekunde. Drugim riječima, tijekom cijelog života, svake sekunde našeg budnog stanja, mozak procesira oko bilijardu podataka.

Osim toga, u igri nisu samo neuroni. U mozgu ima na milijarde pomoćnih i imunosnih stanica različitih vrsta i funkcija.




Na makrorazini, mozak se može podijeliti na sekcije s različitom ulogom, od srčanog ritma i disanja do koordinacije pokreta i nesvjesnih refleksa. Najrazvijeniji dio naziva se neokorteks. Cerebralni korteks vanjski je sloj strukture živčanog tkiva mozga. Igra ključnu ulogu u pamćenju, pozornosti, percepciji, mislima, jeziku, imaginaciji, snovima i svijesti. Neokorteks je glavni dio korteksa, koji se sastoji od šest horizontalnih slojeva, svaki s različitim sastavom neurona i njihove povezanosti. Ljudski cerebralni korteks debeo je 2 do 4 mm.

No gdje se nalazim “ja” u mozgu? Ni to još ne možemo pouzdano reći. Znamo, međutim, da područja poput precuneusa imaju značajan utjecaj na našu svjesnost, no isto tako znamo i to da se različita područja mozga mogu umrežiti kako bi zajedno obavljala funkcije koje nijedno od njih ne bi moglo izvesti samostalno.

Ni gradivni blokovi našeg mozga nisu nimalo jednostavni. Neuroni nisu tek “žice”. Oni mijenjaju i procesiraju informaciju. Sinapsa je mjesto komunikacije dvaju neurona. To je mjesto na kojem se signal prenosi s jednog neurona na drugi. Na sinapsi postoji mjesto slanja signala (aksonski završetak) te mjesto gdje se taj signal prepoznaje (dendrit). Oni sadrže receptore za stotine kemijskih signala koji tako mogu reagirati na izvanjske utjecaje.

Jasne su nam zakonitosti po kojima funkcioniraju neuroni te možemo precizno predvidjeti njihovo ponašanje u malim okvirima. No u mozgu ima mnogo više pojava od samih neurosignala. Primjerice, važnu ulogu igraju i hormoni, serotonin utječe na naše raspoloženje, a histamin nam pomaže kod učenja.

Na mozak utječu i drugi dijelovi tijela, od srčanih živaca do bakterija u crijevima. Ovdje bismo mogli primijeniti onu urbanu doskočicu: “Stvari su mnogo kompleksnije nego što izgledaju, a izgledaju veoma kompleksno”.

Da bismo na računalo pohranili tu nepreglednu mrežu stanica, mesa i kemikalija, treba nam model koji možemo simulirati u našem digitalnom svijetu, nešto poput “uređaja za skeniranje mozga”. Naša tehnologija skeniranja, poput magnetske rezonancije, nije ni približno dovoljna za takav pothvat. No, postoji i drukčija metoda koja se čini obećavajućom.

Bilijuni gigabajta

Rezanjem mozga na tanke plohe i skeniranjem neurona elektronskim mikroskopom visoke rezolucije mogli bismo dobiti jasnu “mapu” svih stanica i njihovih veza.

Lani su znanstvenici uspješno mapirali prostorni milimetar mišjeg mozga, što odgovara veličini grublje čestice pijeska. U njemu je bilo čak sto tisuća neurona s milijardu sinapsi i četiri kilometra živčanog tkiva. Rasjekli su ga na 25 tisuća ploha. Pet elektronskih mikroskopa pet je mjeseci neprekidno prikupljalo više od sto milijuna slika. Trebala su još tri mjeseca da se slike poslože u 3D model. Prikupljeni podaci “teški” su dva milijuna gigabajta!

Kada bismo tako skenirali cijeli ljudski mozak, sav bi taj proces trebalo ponoviti milijun puta. I ne samo to! Da bismo ispravno simulirali mozak, morali bismo mapirati i mnogo manje gradivne blokove, poput milijardi proteina, pa čak i individualnih molekula koje uzrokuju ponašanja koja vidimo na staničnoj razini. Sve bi to moglo nadmašiti ukupne kapacitete računalne pohrane koja je trenutačno čovječanstvu na raspolaganju.

U konačnici, pravo je pitanje: “Kako statičnu presliku mozga pretvoriti u nešto aktivno?”. Čak i kada bismo mogli skenirati sve do razine pojedinačnih sinapsi, trebaju nam zakoni i pravila koja doslovno “oživljuju” računalni dijagram mozga.

Time bismo dobili dinamičnu aktivnu stvar koja poput mozga postoji od jedne mikrosekunde do druge, misli, vidi i djeluje, a s vremenom može i evoluirati.

Nažalost, u stvarnosti ne znamo je li takvo što uopće moguće ostvariti. Može li, prema tome, naša tehnologija stvoriti um? Sve se svodi na samu prirodu problema: Jesu li um i mozak samo jako “složeni” pa je stoga za dekodiranje potrebno mnogo rada, truda i vremena; ili su pak oni “složeni” kako još uopće ne možemo ni pojmiti?

U najsloženijem slučaju, um je više od ukupnosti svojih sastavnih dijelova pa ga ni dodatnim skeniranjem nećemo moći uhvatiti. Samo zato što imamo popis svih sastojaka, ne znači da ćemo ispeći pravi “kolač svjesnosti”.

Trenutno imamo cilj, dobre polazne pozicije i opipljive znanstvene napretke, no put do cilja još je nejasan te zahtijeva mnogo istraživanja i inovacija.

Tko zna? Možda nećemo morati skenirati sve do posljednjeg atoma. Štoviše, možda bi bilo moguće pojednostaviti elemente u probabilističke modele koji bi mogli pogoditi ispravno ponašanje mozga. Time bismo upravljali razumnijim brojem jednostavnijih sustava. Stoga doista ne znamo hoćemo li ikada dovoljno razumjeti svoj mozak i svoju svijest kako bismo učitali um na računalo.

Nepojmljiva budućnost

Uspješno učitavanje uma implicira funkcionalnu besmrtnost. Dakle, mogli bismo postojati dokle god naše sklopovlje ne bude oštećeno ili naši podaci izbrisani. Naravno, ako bi računalo bilo u kvaru na bilo koji od nebrojenih načina, to bi se moglo odraziti i na naše virtualno jastvo. Zamislite samo vječnost u paranoji ili boli ili kontinuiranom psihičkom slomu.

No i bez kvarova, priča nije nimalo manje zanimljiva. Recimo da naša virtualna kopija doista osjeća da je ista osoba kao i original. Kako bi se to odrazilo na vaše poimanje života i smrti? Biste li se osjećali sigurnijim jer znate da smrt nije nužan kraj? Biste li živjeli pritajeno kako vam se nešto ne bi dogodilo dok ne učitate svoj um?

Vaša biološka i virtualna inačica mogle bi se naći u skladnom suživotu. No važno je napomenuti da bi bila riječ o dva različita entiteta. Bez tijela te tjelesnih iskustava i užitaka, naša bi virtualna osoba počela tražiti nova, nama nepojmljiva, iskustva. Ako uspijemo, budućnost svemira bit će nesaglediva, jeziva i zadivljujuća!

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.