youtubere/ public domain pictures

Crkva nikada nije proglasila neku osobu blaženom ili svetom zbog njenih stigma…

Autor: Marina TENŽERA / 7Dnevno / 29. lipnja 2018.

Otprilike u studenom 1873., u dobi od navršenih 29 godina, Izabela Hendricks počela je padati u ekstaze, koje su počinjale svakog petka u ponoć i trajale više od dvadeset četiri sata. U to vrijeme nije ništa osjećala, izgledala je da mnogo trpi i nije ništa jela. Nekako pedeset dana prije smrti, jednog petka poslije podne, otvoriše joj se stigme na rukama, nogama i na prsima...

Ljudi koji su tijekom povijesti, neobjašnjivo dobivali Kristove rane na glavi, rukama i nogama koje bi krvarile u određene dane, a potom bi krvarenje odjednom i misteriozno prestalo, ili su slučajevi završavali fatalno… i danas tvore zagonetku koja, vjerojatno, nikada ni neće biti riješena.

Kada je splitski svećenik, dr. Miroslav Matijaca (1885.-1963.) napisao knjigu „Enigma stigmatizacije”, pokušao je navesti sve poznate primjere ljudi koji su neobjašnjivo dobivali svete rane. Kako je Matijacina rasprava proširena istraživanjima slovenskog liječnika, dr. Ivana Matka, objavljenim u knjizi „Medicina o stigmatizaciji”, nastala je zanimljiva knjiga, „Tajne Stigmatizacije – Je li krvavo znamenje na tijelu stigmatika naravna ili nadnaravna pojava?”

Činjenice su, da su u svim slučajevima, stigmatici bile pobožne osobe, često vrlo tragična života, ali i da liječnici koji su se vrlo studiozno bavili tim slučajevima, nisu nikada uspjeli objasniti te pojave, iako su pokušavali davati mnoga objašnjenja. Zanimljivo je, da ni Crkva nikada nije proglašavala neku osobu blaženom ili svetom zbog pojava stigma, nego zbog toga jer je vršila kršćanske kreposti na tzv. herojskom stupnju (Kanon 2115 Crkvenog zakonika).

Smiješne liječničke teorije…

Osim Louise Lateau, koju su proučavale stotine liječnika, drugi slavni slučaj pojave stigma zabilježen je kod Louiseine suvremenice, Izabele Hendricks, koja se rodila u Appels-Termondsu 1844., a umrla u istom mjestu 7. studenog 1874. godine. Kao dijete sa sela, bila je vrlo dobra zdravlja. Kako bilježe kronike, nije patila od bolesti, ni od bljedila, neuralgija, hemoragija, ni od smetnja u svojim mjesečnim funkcijama. Ćudi je bila mile, a imala je otvorenu i ljubaznu narav. Bila je vrlo pobožna, te je pokazivala osobitu naklonost pobožnosti muke Spasiteljeve. Nakon što je ušla u dvadesetu godinu, nije bilo dana da nije obavljala pobožnost Križnoga puta.

Otprilike u studenom 1873., u dobi od navršenih 29 godina, počela je padati u ekstaze, koje su počinjale svakog petka u ponoć i trajale više od dvadeset četiri sata. U to vrijeme nije ništa osjećala, izgledala je da mnogo trpi i jedino toga dana nije ništa jela. Nekako pedeset dana prije smrti, jednog petka poslije podne, otvoriše joj se stigme na rukama, nogama i na prsima. One na rukama izgledale su kao da su učinjene velikim čavlima, a ona na prsima – sulicom. Krvarile su. Dvanaestog listopada 1874. Počela joj je teći krv na čelu iz dvanaest rana, a tekla je sve do vrata. Boli Izabeline svakog sljedećeg petka bile su sve jače: rane se nisu zatvarale, ali nisu krvarile, nego samo u petak od podne do ponoći. U petak, 6. studenoga 1874., počela je još pomalo bacati krv na grlo, sutradan u subotu još jače i toga dana je – umrla.

Dr. Dosfelda, koji je liječio bolesnicu, zamolio je drugi liječnik, Warlomont, da mu pošalje potanko izvješće o Izabelinoj bolesti, iz kojega je bilo vidljivo da se Izabela nije uopće odricala hrane, ni iz pobožnosti, ni zbog siromaštva, ni zbog neraspoloženja. A kad je dr. Charbonnieru (koji je tvrdio da stigme nastaju zbog – posta), bilo dokazano nepobitnim svjedočenjima da ni Louise Lateau nije provodila neki sistematski post, a koju je činjenicu on bio uzeo kao temelj za svoju teoriju, uvrijeđen je odgovorio da je, bez svake sumnje, u vrijeme kad je primila stigme, bila oslabila uslijed apsolutne dijete koju je držala dulje od jednog mjeseca…

Tako je Charbonnier, napominje dr. Matijaca, svoju teoriju učinio još smješnijom. Zaista, bilo bi tužno kada bi dijeta od samo jednog mjeseca, na koju su prisiljeni mnogi bolesnici, bila kadra atrofizirati želudac, skrenuti puteve krvi i nervne aktivnosti, pa da onda ovi hipertrofiziraju pluća i kožu, i tako stvore neke nove nadomjesne želuce sa svim onim čudnim metamorfozama koje je izmislio Charbonnier.

Međutim, Warlomont je, pobivši Charbonnierovu teoriju, iznio i svoju teoriju o stigmaticima. Curenje krvi koje se opažalo u ranijem slučaju Louise Lateau, nastalo je, po njegovu mišljenju, diapedezom (grč. diapedao = preskakivati), tj. tako da su crvena krvna zrnca prodrla kroz nepovrijeđene stijenke kapilara. On je radije prihvatio ovu pretpostavku, negoli drugu, da bi, naime, krv svojom pojačanom snagom, nastalom uslijed psihičkih uzroka, dugotrajnim predočivanjem i intenzivnom pažnjom, prouzrokovala pucanje zdravih krvnih sudova. Ova diapedeza, nastavio je Warlomont, bila je olakšana time što je kod Louise krv bila slaba – na 200 crvenih krvnih zrnaca dolazilo je 1 bijelo krvno zrnce (redoviti je odnos 500 : 1) i što su vidljive otekline na dnu stigma, nastale zbog živog predočivanja i pažnje, još više oslabile i onako slabo tkivo kapilara.

Intenzivno promišljala o bolima Spasiteljevim…

U potvrdu svoje tvrdnje, učeni akademik je naveo mišljenje jednog liječnika koji je tvrdio kako snagom svoje volje može izazvati osjećaj boli na bilo kojoj strani svoga tijela. To, da najlakše postiže bol na dlanovima svojih ruku, bilo je možda zato, jer je on baš na tom mjestu najviše puta pokušao to postići. Tu je bol i ustrajnija, ne prestaje kad on to hoće, nego je zato potrebno da se silno rastrese. “Valjda ova pojava zavisi od mog nervnog stanja”, pisao je taj liječnik, a u jednom drugom pismu nadovezao se da je na tim, bolnim mjestima “osjećao pojačano kucanje bila”. A baš je takav slučaj kod Louise, tvrdio je Warlomont.

Ona je, pak, dugo i intenzivno promišljala o bolima Spasiteljevim, te je žarko željela trpjeti s Isusom u Njegovim bolima. Početkom 1868., ta želja postala je još življom i onda je ona počela ćutjeti boli na mjestima Kristovih rana. Krv je navalila na ta mjesta, nastale su otekline, a djevojka je tada morala, kao što to čine svi u sličnim slučajevima, doticati ta bolna mjesta čime ih je je još više iritirala i tako pospješila proširenje krvnih sudova koji su bili ispod tih mjesta.

Kroz nepovrijeđene stijenke kapilara protekla je najprije krvna plazma s bijelim krvnim zrncima. Bezbojna plazma prešla je donje slojeve kože i nadigla gornji sloj (epidermis), koji teško propušta tekućinu i tako su se napravili mjehurići. A kad je pritisak vode postao prejak, onda bi mjehurići pukli. Kako su kapilari bili oteklinom prošireni, svakog petka kada bi Louise intenzivnije razmišljala o ranama Kristovim, navala krvi na tim mjestima bi se ponovila i nastalo bi krvarenje kroz nepovrijeđene stijenke kapilara. Ovo bi prestalo čim bi uzrok navale krvi prestao, čim bi, naime, Louise prestala intenzivno misliti o mukama Kristovim.

Protiv ovakog tumačenja stigma, koje je dao Warlomont, ustali su mnogi liječnici, ne samo oni koji su, kao i Lefebvre, stajali na stanovištu da nauka nije kadra protumačiti Louiseine stigme, nego i oni koji su u njima vidjeli jednu, doista neobičnu, ali ipak prirodnu pojavu. Warlemont je znao dobro da crvena krvna zrnca, kad su u normalnom stanju, ne mogu proći kroz stijenke kapilara, pa je zato naglasio, da je pregledavajući u Bruxellesu Louiseinu krv, našao da je bila – deformirana. No, kad je kasnije gledao njezinu svježu krv, priznao je da je ona izgledala potpuno normalna, pa je odstupajući od svoje teorije, izjavio da je tom prigodom utvrdio da je na njezinim stigmama opazio kako su stijenke kapilara bile provaljene, jer je njihovo tkivo bilo slabo zbog slabosti njezine krvi i uslijed oteklina.

Međutim, nije nipošto dokazano da je Louise bila anemična. Poznato je, naime, da je kod mnogih anemičara broj crvenih krvnih zrnaca ispod normale, pa zato ipak ne krvare. A ne vrijedi ni to što se Warlomont pozivlje na činjenicu da su kapilari na stigmama bili uslijed oteklina nešto rašireni, jer na prsnoj rani i onoj na ramenu, nisu se mogle zapaziti otekline, a ipak je krvarenje postojalo, dapače bilo je jače negoli na rukama.

Propali i pokušaji hipnoze…

Utjecaj psihičkih razloga na organizam doista nije mali. Već je pokazano kako iz psihičkih razloga može nastupiti krvavo znojenje, gdje su kapilarne cijevi slabije, ali da netko iz psihičkih razloga može krvariti, nije doista poznato. Ta koliko je majki vidjelo djecu u najtežim mukama, ubijenu ili izgorenu, pa ipak nije poznat slučaj da bi I jedna zbog toga krvarila. Neki luđaci u ludnicama misle od zore do mraka na to da su ranjeni, pa ipak ni jedan od njih nije krvario. Napokon, ne znamo kako rastumačiti ranu na leđima, kad Louise nikad na nju nije ni mislila, a kad je nastala, nije ni znala što ona označuje. A ipak je ta rana krvarila svakog petka kao i ostale rane… I tako Warlomontova teorija, koja je na prvi mah izgledala najbolje fundirana, pod kritikom vrsnih liječnika nije se mogla održati.

Posljednja hipoteza kojom su htjeli protumačiti slučaj Louise Lateau, bio je hipnotizam. Neki liječnik na klinici u Rochefortu, hipnotizirao je 1855. godine nekog dvadesetdvogodišnjeg mladića, koji je bio teško živčano bolestan i kojemu je bila uzeta jedna strana, pa mu je sugerirao: “Večeras u 4 sata zaspat ćeš, doći ćeš u moj kabinet, sjest ćeš na moj naslonjač, prekrižit ćeš ruke na prsima i onda ćeš krvariti iz nosa.” Sve mjere opreza, kaže izvjestitelj, bile su poduzete da krvarenje ne bi nastalo zbog kakvog udarca ili trljanja. Nalog je bio točno izveden, i iz lijeve nozdrve kanulo je nekoliko kapljica krvi, bez ikakvog vanjskog poticaja.

Isti taj liječnik, u nekoj drugoj prilici, nacrtao je komadićem tupa drveta na obim mišicama pacijentovo ime i rekao mu: “Večeras u 4 sata zaspat ćeš i krvarit ćeš po linijama ovog pisma.” U određeni sat pacijent usne, pismena se vide kao nabreknuta na lijevoj mišici, zatim se jako zacrvene i na nekim mjestima procuri nekoliko kapljica krvi. Za puna tri mjeseca još su se vidjeli znakovi slova, iako su bili već posve izblijedjeli. Ovaj bolesnik je poslije bio prenesen u drugu bolnicu, pa je tamošnji liječnik pokušao na njemu, u prisustvu mnogih uglednih svjedoka, ovaj pokus: hipnotizirao ga je, napravio je nekim tupim predmetom na njegovoj mišici jedno slovo i naredio mu da odmah na tom mjestu krvari. “To mi stvara veliku bol”, reče jadnik. “Nije me briga za to, krvari!«, odgovori liječnik. I doista, on prokrvari, ali na drugom mjestu, na mjestu gdje mu je nekoliko dana prije bilo tupim predmetom napravljeno ono prvo slovo.

Usporedi li se slučaj ovog bolesnog vojnika sa slučajem Louise, prema svemu što je do sada rečeno, jasno je da se kod bolesnog vojnika radilo o krvavom znojenju ili najviše o lakom krvarenju iz nosne sluzokože, a kod Louise da se radilo o provaljenim krvnim sudovima i kožnim tkivima, a ta se dva fenomena, prema mišljenju liječnika, specifički razlikuju (Le Cosmos, Revue des Sciences, 1887., br. 97, 98).

Povijesna kronike pamte i tragičan slučaj Gemme Galgani koja se rodila 1878. u Camiglianu, blizu grada Lucce u Toskani. Otac joj je bio apotekar i dobro situiran. Bolesna majka prikazala joj je kao osmogodišnjoj djevojčici sliku Krista Propetoga, kojom će djevojčica postati opčinjena. Počela je govoriti da pripada “Raspetome Kristu” i već u toj ranoj djetinjoj dobi postala je vrlo pobožna.

Pred nebeskom Majkom…

Nakon majčine smrti, otac je Gemmu smjestio u internat, što su ga u Lucci držale Sestre sv. Zite. Tamo je pohađala i školu. Kad je navršila šesnaestu godinu života, umro joj je stariji brat od sušice (kao i majka), a ona se vratila u očinsku kuću brinući se za svog oca, braću i sestre. No, slijedile su je teške nesreće. Nije prošlo dugo, teško se razboljela na nozi, tako da su liječnici mislili da će joj je morati amputirati, ali sve je svršilo s jednom bolnom operacijom, koju je Gemma podnijela bez narkoze, na udivljenje svih prisutnih. Duga bolest i smrt majke i brata, njezina bolest, rak u grlu, koji je snašao njezina oca, pa još neke druge nevolje, učiniše da joj je otac još prije smrti izgubio sve svoje imanje.

Nakon očeve smrti, Gemma se opet teško razboljela. Počela joj se kriviti hrptečnjača i malo pomalo udovi su joj ostali paralizirani, tako da je morala ležati u krevetu, potpuno nepomična. Liječnici ustanoviše da se radi o tuberkulozi hrptenjače. Teška operacija i svaka druga ljudska pomoć ostadoše beskorisni. Nakon godinu dana, najedanput je čudesno – ozdravila…

Za vrijeme bolesti neka redovnica oduševila ju je za tzv. pobožnost Svete ure, koja se obavlja svakog četvrtka. Razumjela je da će ta pobožnost biti draga Isusu, jer je toga dana On bio započeo svoju muku. Kad je prvi put nakon bolesti sudjelovala u toj pobožnosti, oćutjela je veliku bol zbog svojih grijeha. Utjeha joj je bila što je mogla plakati, ali je najednom osjetila kako gubi tjelesnu snagu. Jedva je – tako je ona sama pripovijedala – mogla stajati na nogama. Vidjela je Raspetoga; vidjela je kako iz svih njegovih rana teče krv. Bacila se licem na tlo i tako ostala nekoliko sati. Isusove rane duboko su se utisnule u njezinu dušu, trajno su ostale u njezinoj uspomeni…

U četvrtak, 8. lipnja 1899., u predvečerje blagdana Srca Isusova, dobila je prvi put stigma, ali je imala I vizije Svete Majke Božje. Ona sama je o tome pripovijedala: “Najedanput, mnogo brže nego obično, osjetila sam silnu bol zbog svojih grijeha i jače no ikada poslije. Umalo da nisam umrla. Nakon toga sve moje duševne moći počele su djelovati. Razum nije na išta drugo mislio no na grijehe i na Božje optužbe. Pamćenje mi je sve moje grijehe stavljalo pred oči – tako i sve ono što je Spasitelj za me podnio. Volja je učinila da sam se za sve pokajala i tvrdo odlučila da sve podnesem kao zadovoljštinu za grijehe. Premnogo osjećaja križalo se u mojoj duši: osjećaji boli, ljubavi, straha, ufanja i utjehe. Brzo sam izgubila uporabu osjetila , bila sam u nesvjestici, nalazila sam se pred nebeskom Majkom.

Na njenoj desnoj strani stajao je moj anđeo čuvar. Rekao mi je da molim Pokajanje. Kad sam to učinila, upravila mi je riječ moja nebeska Majka: ‘Kćeri, u ime Isusovo neka su ti oprošteni grijesi!’ Zatim je nastavila: ‘Moj Sin te mnogo ljubi i hoće da ti udijeli posebnu milost. Hoćeš li se pokazati vrijednom te milosti?’ Nisam znala što da joj odgovorim. Opet mi je rekla Marija: ‘Ja ću ti biti majkom. Hoćeš li biti moja kći?’ Tada je rasprostrla svoj plašt i njim me pokrila. U tom času mi se pokazao Isus. Sve njegove rane bile su otvorene. Iz njih nije tekla krv, ali je kao neki ognjeni plamen izlazio iz otvorenih rana. Taj plamen u samom jednom trenutku dotakao se mojih nogu, ruku, mog srca. Mislila sam da moram umrijeti. Bila bih pala na tlo, da me nije podupirala nebeska Mati. Još me pokrivala svojim plaštem.

U tom položaju ostala sam nekoliko sati. Na to me je Marija poljubila u čelo i svega je nestalo. Kad sam došla k sebi, klečala sam na tlu. Ali sam na rukama, nogama i na jednoj strani prsa oćutjela strašnu bol. Ustala sam da legnem. Tada opazim da mi iz tih mjesta teče krv. Pokrila sam ta mjesta kako sam bolje znala, te se bacila na postelju pripomognuta od svog anđela čuvara.”

Gemma proglašena blaženom i svetom

Ujutro je ustala. Čim je ustala, osjetila je strašne boli. Ipak se obukla, stavila rukavice, te se dovukla do crkve da bi primila svetu Pričest. Vratila se satrvena, jer nije znala kako da sakrije rane, a nije ni razumjela što znači to znamenje. Bojažljivo je pitala druge, jesu li na sebi opažali takve i takve rane, ali nije mogla ništa saznati. Neki nisu razumjeli što hoće time kazati, drugi su se smijali njezinoj prostodušnosti. Međutim, krv je promočila njezine rukavice.

Na blagdan Srca Isusova osjećala je boli rana do tri sata poslije podne. Rane su se otad pokazivale svakog četvrtka uvečer oko osme ure i bile vidljive do tri sata poslije podne sljedećeg dana. U to vrijeme teklo je iz rana obilno krvi. Neposredno prije stigmatizacije, Gemma bi se nalazila u stanju duboke sabranosti. Najprije bi se na gornjem dijelu ruku, a zatim na dlanovima, pokazale crvenkaste mrlje. Malo poslije toga opažao se pod površinom kože zarez u živo meso. Naskoro bi joj pukla koža i vidjela se svježa, otvorena rana na rukama. Na gornjem dijelu ruku (na nadlanicama) rane su bile duguljaste, na podlanicama nepravilno okrugljaste. Svaka rana bila je 20 milimetara duga; na dlanovima 10 milimetara široka, a na vanjskoj strani ruku samo 2 milimetra.

Rana je bila redovito vrlo duboka. Koji put je izgledalo da dopire skroz na skroz. Šupljine su, naime, bile napunjene krvlju koja je djelomično bila zgrušana. Kad bi krvarenje prestalo, šupljine bi se odmah zatvorile. Oko rane na podlanicama bila je obručasta oteklina, slična glavici čavla. Na nogama su bile šupljine šire, na gornjoj strani noge nego na stopalima. Obratno, dakle, nego na rukama. Rana na gornjoj strani desne noge bila je po veličini jednaka rani na stopalu lijeve noge. Rana na prsima imala je oblik ležećeg polumjeseca. Šiljci su bili okrenuti prema gore. Šiljak od šiljka bio je udaljen 6 cm, rana u sredini bila je 3 mm široka. Iz te rane teklo je mnogo krvi. Gemma je sama potajno prala krpice koje je stavljala na ranu, zato nije bilo moguće utvrditi koliko je puta primila stigme nakon četvrtka navečer; također nisu mogli proračunati koliko je krvi svaki put gubila.

Kad bi ekstaza prestala, krvarenje bi prestalo. Živo bi se meso osušilo i koža malo pomalo zarasla. U subotu, najkasnije u nedjelju, nije se više ništa opažalo; samo bijela mala mrlja pokazivala je gdje su bile brazgotine. I glava joj je bila koji put kao probodena trnjem. Po cijeloj glavi, a ne samo okolo glave, bile su male, sitne, gotovo nevidljive ranice iz kojih je curila svježa krv. Samo su one na čelu bile koji put izrazito vidljive. Kad bi krvarila na glavi, onda je redovito osjećala jake boli. Gemma je imala i ranu na ramenu. Bila je široka i duboka i uzrokovala joj je silne boli, pa se pri hodanju naginjala na jednu stranu. I ova bi se rana zatvorila u petak, ili najkasnije u subotu ujutro.

U veljači 1901., dakle nakon nepune dvije godine, ove su čudesne pojave potpuno prestale, ali zato u prvi petak ožujka iste godine, počela je na sebi dobivati znakove bičevanja. Ova pojava ponavljala se i u ostale petke toga mjeseca. Ali onda su i te su pojave prestale. Poslije toga samo je mnogo trpjela; promišljajući o Muci Kristovoj, njezino bi lice poprimilo mrtvačku boju, oči bi bile udubljene, prsa bi se silno uzdizala, drhtala je u cijelom tijelu i suze su joj dolazile na oči. Koji put bi na usta bacila komadić zgrušane krvi, ali pravih stigma više nije bilo.

Gemma je godine 1933. proglašena blaženom, a godine 1940. – svetom. Zanimljivo je da se u službenim crkvenim odlukama o beatifikaciji i kanonizaciji ne spominje dar stigma. U aktima beatifikacije ovako se govori: “Časna Gemma Galgani… toliko je strogo trpila svoje tijelo odricanjem i ustrajnim nastojanjem oko trpljenja, da je znakove Kristove muke duboko u svoju dušu utisnula i da se razmatranjem Njegove muke… od ljubavi prema svom Zaručniku rastapala” (Acta Apostolicae Sedis, 2. V. 1933., str. 212).

Ni papa Pio XII., u pismu vrhovnom starješini Kongregacije bosonogih klerika svetoga Križa i muke Isusove, upućenom prigodom pedesetgodišnjice smrti Gemme Galgani, ne govori, barem ne otvoreno, o stigmama kojima je bila obdarena Gemma. “Vrijedno je” – piše papa – “spominjati i isticati ovu časnu i kreposnu djevicu, ovaj biser ne samo imenom, nego i životom. Ona je poput žalosne Majke Božje podnosila krvave rane raspetog Spasitelja, ona je teškim pokorama sačuvala neokaljan ljiljan svog neporočnog života” (Acta Apostolicae Sedis, 25-30. V. 1953., str. 270).

(Knjiga „Tajne Stigmatizacije – Je li krvavo znamenje na tijelu stigmatika naravna ili nadnaravna pojava?” može se naručiti izravno od nakladnika: Naklada Pavičić, tel. (01) 66 01 993, e mail: [email protected], www.naklada-pavicic.hr)

Autor:Marina TENŽERA / 7Dnevno / 29. lipnja 2018.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.