Čovjek koji je za CIA-u kontrolirao umove najvećih protivnika SAD-a

Autor: Tlatko Govedić/7dnevno

Koliki je utjecaj nevidljivih ljudi i sila na oblikovanje naših života, jedno je od pitanja s kojim se svakodnevno susreću ne samo Amerikanci nego i cijelo čovječanstvo. Ma koliko se takve teme trpaju pod rubriku teorije urote, ili bizarne vijesti, projekti koje je desetljećima financirala američka vlada postupno izlaze na površinu te samo potiču na promišljanje o utjecaju elita u oblikovanju “Novoga svjetskog poretka”.

Sidney Gottlieb (1918.-1999.) bio je američki kemičar i obavještajac kojega je pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća angažirala CIA postavivši ga za koordinatora tajnoga projekta kontrole uma, poznatog pod nazivom “MK-Ultra”.

Prvi je put taj projekt zadobio pozornost svjetske javnosti 1975., kada je američki Kongres proveo istragu povjerenstva Church i Rockefeller o nezakonitim radnjama CIA-e i FBI-a. Istraživanje je otežano pošto je 1973. tadašnji ravnatelj CIA-e Richard Helms naredio da se svi dokumenti o tom projektu unište, pa su se istražitelji morali osloniti samo na izjave svjedoka koji su sudjelovali u projektu i rijetke dokumente koji nisu bili uništeni.

Tada je bilo poznato tek to da je CIA bila provodila pokuse na ljudima ispitujući mogu li upravljati njihovim mentalnim stanjima i mijenjati funkcije mozga s pomoću raznih droga i kemikalija, hipnoze, deprivacije osjetila, izolacije, verbalnog i seksualnog zlostavljanja te različitih oblika mučenja.

Laži oko projekta

Ipak, 1977. Zakon o slobodi informiranja omogućio je otkrivanje više od 20 000 dokumenata pa je do danas većina informacija o ovom programu naposljetku deklasificirana.

Iako je CIA službeno uporno navodila da je projekt napušten, neki odmetnuti obavještajci javno su govorili suprotno. Tako je i veteran CIA-e Victor Marchetti u intervjuu 1977. izjavio da je “napuštanje MK-Ultre lažna priča”.

Senator Ted Kennedy za svoga je govora u Senatu 1977. rekao: “Zamjenik ravnatelja CIA-e otkrio je da je više od 30 sveučilišta i institucija sudjelovalo u iscrpnim pokusima i testiranju u sklopu programa koji je uključio tajno testiranje droge na neupućenim građanima svih društvenih slojeva, visokih i niskih, američkih državljana i stranaca. Nekolicina tih pokusa uključivala je i davanje LSD-a neupućenim građanima u društvenim situacijama. Barem jedna smrt, ona dr. Franka Olsona, izravno je nastala zbog tih pokusa. I sama je CIA izjavila da su ti pokusi imali malo znanstvenog smisla. Agenti koji su nadzirali program nisi bili kvaificirani znanstveni promatrači”.

Cilj programa zapravo je bio razvijanje lijekova i postupaka za ispitivanje i mučenje. Motivacija je dobivena pretpostavljenim sovjetskim napretkom u tehnologiji kontrole uma. Ljudski subjekti koji su služili kao laboratorijski miševi nisu imali pojma što im se radi ni koja je svrha svih tih pokusa.

Sve je počelo 13. travnja 1953. godine. Program je odobrio tadašnji direktor CIA-e Allen Dulles, a režirao ga je Sidney Gottlieb. Na temelju tehnika kontrole uma koje su provodili Sovjeti, Kinezi i sjeverni Korejci, Amerikanci su kanili izmisliti nove i bolje metode. Naime, cilj projekta bio je stvaranje “droge istine”, što je zahtijevalo mnogo eksperimentiranja s psihoaktivnim drogama kao što su LSD i meskalin. Navodno je jedna od žrtava projekta bio i američki pisac Ken Kesey koji je prije sudjelovanja u testiranju “droge koja pomaže ljudima s mentalnim problemima” na Sveučilištu Stanford bio uzoran sportaš koji nije imao problema s drogama ili alkoholom.

Ubojstvo tenisača

Iako su mu poslije pripisali konzumaciju LSD-a, Kesey je bio izjavio da testiranje “nije bilo osmišljeno da bi se ljudi liječili, kao što su svi mislili” te da je “sve učinjeno s pokušajem izluđivanja i slabljenja ljudskih umnih kapaciteta kako bi se mogli staviti pod izravan nadzor ispitivača”. “Vladin LSD bio je jači od bilo koje druge droge koju sam ikada probao”, rekao je Kesey.

No, profesionalni tenisač Harold Blauer nije bio te sreće. Umro je od dobivene doze meskalina u njujorškome psihijatrijskom institutu. Bio je dijagnosticiran kao “pseudo-neurotski shizofreničar” i posredno tretiran kao jedan od subjekata programa MK-Ultra samo mjesec dana nakon dolaska u bolnicu. Nakon opsežne istrage, vlada je 1975. otkrila da je njegova smrt uzrokovana ubrizgavanjem derivata meskalina. Obitelj je tužila vladu 1987. godine i naposljetku dobila odštetu od 700.000 dolara.

Blauer nije bio jedina nesretna žrtva eksperimenata CIA-e. Bilo je i puno drugih. Nitko se nije prijavio za taj eksperiment, svi su bili  nesvjesni sudionici. Bilo je tisuće sudionika, a potpuni učinak MK-Ultre nikada neće biti poznat. Izvješće “Churcheva” povjerenstva prvi je put predstavljeno javnosti 1975. godine. Do tada mnogi sudionici nisu bili svjesni svoga sudjelovanja u testiranju droga.

Gledanje na daljinu

No, cijela priča ima mnogo dublju povijest koja seže do drevnih civilizacija. CIA je cijelo vrijeme bila opsjednuta izvanosjetilnim opažanjem (ekstrasenzornom percepcijom) i tzv. jasnovidnošću poznatom u drevnim kulturama pod raznim imenima. U indijskoj tradiciji tako se spominje da su mudraci vidioci (rši) prvo vidjeli Vede, što je zanimljivo ako znamo da je riječ o veoma usmenoj (oralnoj ili auditivnoj) tradiciji.

U 19. stoljeću telepercepciju su proučavali britanski znanstvenici koji su pokuse gledanja na daljinu radili samo s “nadarenim” ili “prirodnim” vidovnjacima. Među njima su bili čuveni fizičar i kemičar, izumitelj elektromotora, Michael Faraday, potom geograf i biolog Alfred Russel Wallace koji je inače neovisno o Charlesu Darwinu razvio teoriju evolucije, zatim fizičar i kemičar, sir William Crookes, te američki liječnik Rufus Osgood Mason.

Tridesetih godina 20. stoljeća razne PSI-fenomene istraživao je američki botaničar Joseph Banks Rhine koji je osnovao i Laboratorij za parapsihologiju na Sveučilištu Duke (Sjeverna Karolina, SAD), kao i istraživački centar koji postoji i danas (Rhine Research Centre). On je uveo protokole za telepercepciju, tj. “gledanje na daljinu”. Istraživao je na neselektiranim subjektima, no svoja istraživanja nije htio objavljivati zbog otpora u tadašnjim znanstvenim krugovima. Upravo je on bio skovao termin “izvanosjetilno opažanje”.

Nakon Drugoga svjetskog rata istraživanje nastavlja francuski kemijski inženjer René Warcollier koji je bio predsjednik Međunarodnog metapsihičkog instituta iz Pariza. On je sastavio detaljan izvještaj o telepatiji i telepercepciji.

Sličan izvještaj objavili su 1951. godine australski polarni istraživač, ornitolog, pilot, geograf i istraživač ESP-a sir George Hubert Wilkins i psiholog Harold Morrow Sherman. Oni su proučavali telepatsku komunikaciju između pojedinaca udaljenih tisućama kilometara.

Projekt STARGATE

Tek nakon pojave pokreta Novog doba (New Age) šezdesetih godina i tadašnjeg populariziranja razvoja ljudskih potencijala, istraživanje telepercepcije naišlo je na plodno tlo. Obnovio se javni interes i započelo je financiranje studija. Tako su 1973. tu temu nastavili istraživati američki psihijatar i psihoanalitičar Montague Ullman, psiholog Stanley Krippner i parapsiholog Alan Vaughan. Oni su istraživali prijenos misli u snovima. Ipak, suvremeni početak istraživanja telepercepcije počinje 1972. godine. Američki kvantni fizičar Harold E. Puthoff, pionir je telepercepcije i kvantne elektronike.

Šezdesetih godina, kao visoki mornarički časnik, radio je za Državnu sigurnosnu agenciju (NSA), a od 1971. godine na poznatom Stanfordskom istraživačkom institutu u Menlo Parku (Kalifornija, SAD). Proučavao je električke aktivnosti u biljkama služeći se poligrafom.

Ubrzo mu se javio njujorški umjetnik Ingo Swann koji se zainteresirao za njegov rad te mu je pokazao svoje telepercepcijske i telekinetičke sposobnosti. Detaljno mu je opisao građu magnetometra na stanfordskom Zavodu za fiziku koji se nalazio ispod sveučilišne zgrade. O tom uređaju nije bilo nikakvih objavljenih dokumenata, što je Puthoffa silno zainteresiralo, te je o tome počeo govoriti među svojim kolegama. Za samo nekoliko tjedana, Puthoffa je angažirala CIA otvoreno priznavši da strahuju od sovjetskih i kineskih istraživanja PSI-fenomena. Tako je počeo projekt SCANATE koji se potom razvio u poznati projekt STARGATE. Izvodio se u SRI-u daleko od očiju javnosti s malim proračunom.

Puthoffu i Swannu ubrzo se pridružio i Russell Targ, također fizičar sa Stanforda. Oni su godinu dana razvijali telepercepciju simbola da bi potom prešli na složenije zadatke gledanja objekata na daljinu. Nastavili su dorađivati Warcollierove protokole.

Već sljedeće godine, u travnju 1973., lansirana je sonda Pioneer 11 za istraživanje Sunčeva sustava. Istog je mjeseca Ingo Swann na seansama telepercepcije došao do podataka, konkretno o Jupiteru, koji su svi odreda potvrđeni nakon što ih je sonda poslala u sljedećih nekoliko godina. Otkrio je postojanje hidrogenskog omotača, što je potvrđeno već u rujnu iste godine; potom oluje i tornada na površini, što je dokazano 1976. godine, pa jaka infracrvena zračenja, dominantnu narančastu boju planeta, kristale leda u atmosferi, refleksiju radiovalova itd. Mnogi su mu se smijali kada je rekao da je u seansi vidio i planetarni prsten. Zadirkivali su ga: “Da nisi možda vidio Saturn?” Ipak, 1979. svemirska sonda Voyager 1 dokazala je postojanje planetarnog prstena!

Kako je projekt STARGATE financirala američka vlada, pod operativnim vodstvom CIA-e i DIA-e, telepercepcija je korištena uglavnom u vojne svrhe. Tako su otkrivene brojne sovjetske baze, kasnije potvrđene na fotografijama sa špijunskih satelita. Kod zauzimanja američkoga veleposlanstva 1979. u Teheranu detaljno su opisani teroristi, njihov broj, smještaj, ali i psihofizičko stanje američkih talaca. Za vrijeme iračke okupacije Kuvajta 1991. otkriveni su položaji iračkog kemijskog i biološkog oružja. Detaljno je opisan i bunker u kojem se skrivao Sadam Husein. Atentat na libijskog vođu Muamera Gadafija 1986. temeljio se upravo na telepercepciji.

Tajni dokumenti

U sklopu projekta STARGATE istaknulo se nekoliko ključnih jasnovidjelaca i istraživača: Keith Harary (1953.) koji je radio na razvijanju protokola, policijski časnik Pat Price, izvrsni jasnovidjelac Joseph McMoneagle, nuklearni fizičar Edwin C. May, menadžer baze podataka Lyn Buchanan, obavještajni časnik Mel Riley koji je istraživao prošlost američkih Indijanaca, vojni i obavještajni časnik Paul H. Smith, obavještajni časnik Ed Dames koji je istraživao ekstremne ciljeve, poput NLO-a ili postojanja Atlantide, te David Morehouse koji je telepercepciji poučio čak 15 000 ljudi. Buchanan i Dames također su poslije osnovali svoje centre.

Telepercepcijom se bavio i američki liječnik i parapsiholog hrvatskog podrijetla Andrija Puharich (1918. – 1995.) koji je istraživao utjecaj gljive muhare (Amanita muscaria) na svijest. Zaključio je da se njezinom uporabom brišu fizičke granice u spoznaji, što se događa i kod telepercepije.

Nakon što su 1994. demokrati izgubili većinu u Senatu, program STARGATE ubrzo se ugasio. Američki predsjednik Bill Clinton (1946.) zbog pritiska javnosti na poštivanje prava na pristup informacijama 1995. naredio je objavljivanje CIA-ine dokumentacije.

Objavljeno je tek dvjestotinjak stranica dokumenata koje nisu otkrivale ništa spektakularno. Dokumentacija bi mogla imati oko 100 000 stranica. Tako se smanjio pritisak javnosti.

Postavlja se pitanje hoćemo li ikada znati što su američki obavještajci naučili iz projekata “MK-Ultra” i “Stargate” te koliko njihova saznanja utječu na naš svakodnevni život.

Autor:Tlatko Govedić/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.