fbpx
Ilustracija: Wikimedia Commons

BIBLIJSKI RAJSKI VRT IZMEĐU TURSKE, SIRIJE I IRAKA: Ovo su razlozi zašto nikada nije mogao biti pronađen

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

Bio je to savršeni raj, ali zbog neposlušnosti prvog para, čovječanstvo je zauvijek izgubilo pristup edenskome vrtu. Naravno, riječ je o biblijskoj mitologiji, no to ne znači da sâm eden nije bio inspiriran nekim stvarnim mjestom. Zanimljivo, sama Biblija ne opisuje edenski vrt kao neki duhovni, nego stvarni fizički prostor koji se nalazi negdje na našem planetu:

“I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla. Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u četiri kraka. Prvom je ime Pišon, a optječe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata. Zlato je te zemlje dobro, a ima ondje i bdelija i oniksa. Drugoj je rijeci ime Gihon, a optječe svu zemlju Kuš. Treća je rijeka Tigris, a teče na istok od Ašura; četvrta je Eufrat” (Knjiga postanka 2:8-14).

Dvije od četiri navedene rijeke, Pišon i Gihon, danas ne prepoznajemo, no druge dvije su nam itekako poznate – Tigris i Eufrat. Obje su te rijeke tekle kroz drevnu Mezopotamiju (današnji Irak). Dvije rijeke čak dijele isto izvorište u području oko planine Ararat, što znači da bi pronalaženje edena trebalo da bude jednostavno koliko i pronalaženje drugih dviju rijeka i trebalo bi vidjeti gdje se sijeku s Eufratom i Tigrisom. No tu postoji jedan problem.


Nestale rijeke

Ne znamo koje su to rijeke Pišon i Gihon, a nijedna druga rijeka ne izvire iz istog izvora kao Tigris i Eufrat. Francuski reformator Jean Calvin (1509. – 1564.) bio je toga svjestan kada je napisao: “Mnogi misle da su Pišon i Gihon zapravo Ganga i Nil. Međutim, to je očito pogrešno jer su one veoma udaljene”. Neki su teolozi spominjali čak i Dunav, što znači da su smatrali kako se eden protezao kroz cijelu Euroaziju.

Calvin je stoga pretpostavio da su imena rijeka izgubljena te da danas imamo druge nazive za Pišon i Gihon. To uopće ne mora biti pogrešna pretpostavka jer je područje tzv. Plodnog polumjeseca od davnina zaista bilo poprište nebrojenih ratova pa nije nemoguće da su osvajači promijenili imena nekih toponima. Kako bilo, Calvin je točno primijetio da danas čak ni Eufrat i Tigris nemaju isti izvor, a kamoli još dvije dodatne rijeke.

Dakle, nedostaju nam tri rijeke – ne samo Pišon i Gihon – nego i izvorna rijeka koja je tekla kroz Eden koja se potom razdijelila na četiri druge rijeke. Kreacionisti dakako imaju jednostavan odgovor na problem nestalih rijeka: uništene su poplavama. Zapravo, ne u bilo kakvoj poplavi nego u potopu.

U Bibliji je opisano da su ljudi postali toliko zli da je Bog odlučio “obrisati cijelu priču”. Samo su Noa i njegova obitelj ostali jedini pravovjerni ljudi na licu zemlje. Prema Bibliji, tada je na planetu bilo svega nekoliko desetaka tisuća ljudi. Stoga, kako bi osigurao preživljavanje čovječanstva, Jahve je naredio Noi da sagradi ogromnu arku koja može primiti njega i njegovu obitelj te po jedan par svake životinjske vrste. Tada se sručio snažan dažd koji je zaprepastio ljude jer do tog trenutka kiša nije ni bilo. Na koncu je sve ostalo poplavljeno, čak i vrhovi planina. Jedino su putnici arke ostali spašeni kako bi se ponovno razmnožili po planetu.

Osim što je u pogledu suvremene znanosti takav scenarij jednostavno nemoguć, nedokaziv i lako oboriv, treba napomenuti da se sličan scenarij javlja i u drugim kulturama, sa sasvim drugim osobama u glavnim ulogama, primjerice u Epu o Gilgamešu.

Svjedoci poplava

No naslage sedimenata pronađene diljem Iraka ukazuju na to da je to područje u prošlosti doista bilo sklono jakim poplavama. Jedna naslaga sedimenta u jugoistočnom Iraku debela je nevjerojatna 3 m, a jugoistočno od Bagdada nalaze se naslage debele 2,4 m. Stručnjaci su dokazali da su one stare oko 4900 godina, što je gotovo 1500 godina starije od Starog zavjeta. Međutim, to je područje već postalo dom potomcima tih ranih pisaca i oni su sigurno bili svjedoci poplava koje su bile dovoljno razorne da odnesu cijela sela te dovoljno široke da poplave stotine četvornih kilometara.




Ogromne poplave doista mogu promijeniti zemljopis Zemlje. Imamo dovoljno dokaza o katastrofalnim poplavama velikih razmjera koje su izbrisale cijele riječne sustave ili preusmjerile tokove drevnih rijeka. No opet, pitanje je gdje su se poplave dogodile. Masovne regionalne poplave u mezopotamskoj dolini ne bi mogle doprijeti do planina gdje leže izvori Tigrisa i Eufrata. To bi stvarno zahtijevalo mitske razine poplava. Kako takva opcija otpada, to znači da nikakve poplave nisu mogle izbrisati dvije nestale rijeke – Pišon i Gihon.

Klimatske promjene možda su mogle isušiti te dvije drevne rijeke, ali opet, moderna geografija ne pokazuje nikakve dokaze o povezivanju velikih rijeka sa zajedničkim izvorom u tom području. Tigris i Eufrat možda su i mogli imati zajednički izvor u prošlosti, ali čak je i to vrlo malo vjerojatno s obzirom na teren i njihove današnje tokove. Čak i tada, izvorna rijeka koja je napajala četiri rijeke koje su se odvojile “poput žbica kotača” također nedostaje u geologiji i povijesti. Nijedan narod s tog područja nikada nije zabilježio postojanje takve rijeke.

Moglo bi se onda tvrditi da edenski vrt postoji u “duhovnom smislu”, kao da je pomaknut iz faze stvarnog svijeta pa da se zato zapravo ne mogu pronaći fizički dokazi o njegovoj lokaciji. Međutim, drevni pisci bili su nepokolebljivi u stavu da on jest stvarna lokacija. Doduše, možda bi bilo najbolje da ga danas ne pronađemo, čak i da možemo, s obzirom na to da je Bog ondje postavio plameni mač i četu anđela da čuvaju ulaz; a postavlja se i pitanje kako su oni preživjeli kasniji potop.




Divlji narodi

Zanimljiva teza pojavila se 1990-ih godina. Njemački arheolog Klaus Schmidt (1953. – 2014.) vjerovao je da se eden nalazio na području arheološkog lokaliteta Göbekli Tepe u južnoj Turskoj, blizu granice sa Sirijom, oko 15 km sjeveroistočno od grada Şanlıurfa i 95 km od Eufrata.

Sagrađen je u vrijeme kada su ljudi uživali u stvaranju arhitekture, složenih rituala i umjetnosti, prije nego što je trauma agrikulture uništila njihov životni stil i njihov raj. Gubitak raja imao je veoma loš utjecaj na ljudski um. Arheološki pronalasci sugeriraju da su žrtve žive zakapane u velikim jamama. Djeca su zakapana živa, a odrasli su umirali sukobljavajući se jedni s drugima. To su gotovo nepojmljivi događaji, ako se izuzme da su se ljudi bojali bogova te da su bili izbačeni iz raja. Time su najvjerojatnije tražili kako prikladno umilostiviti Boga.

U tom je divljaštvu možda ključ do konačnog i zbunjujućeg misterija. Kamenje tog lokaliteta ostalo je netaknuto iz nekog nepoznatog razloga, a potom je ono namjerno i sustavno zakopano. Graditelji tog jezivog mjesta prije desetak tisuća godina svoja su postignuća zakopali ispod tisuća tona zemlje, stvarajući tako umjetna brda na kojima su Kurdi čuvali ovce sve do njegova otkrića 1994.

Najvjerojatniji odgovor ipak je najjednostavniji – eden je jednostavno mit. Priču o postanku ne treba shvatiti doslovno, nego kao mitologizirani prikaz stvaranja čovjeka, pri čemu to nije samo priča o čovjekovu podrijetlu nego i prikaz potrage ranog čovjeka za temeljnim istinama o samom sebi, o Bogu i njegovu odnosu s nama. Isto vidimo u poetskom dijelu Knjige o Jobu, koja sama po sebi nije povijesni prikaz, nego poetsko istraživanje nekih od najtežih aspekata života, duhovnosti te naravi dobra i zla.

Vječna potraga

Ono što bi vas moglo iznenaditi jest da to nije ništa novo ni heretično. Kršćanski su teolozi kroz cijelu povijest tvrdili da postanak nije povijest, nego prosvijetljena mitologija koja se trebala proučavati zbog duhovnih istina, a ne povijesne točnosti.

Poznati američki kršćanski filozof William Lane Craig s Baptističkog sveučilišta u Houstonu u Teksasu tvrdi da postanak treba smatrati “mito-poviješću” jer sadrži točne povijesne detalje uz ono što su očiti mitološki dodaci. To se gledište savršeno uklapa u način na koji je drevni čovjek shvaćao i govorio o svom svijetu, kombinirajući stvarnu povijest s mitskim temama utkanima u jednu jedinstvenu pripovijest.

Ono što je zanimljivo u vezi s postankom jest to da je njegova drevna publika bolje razumjela koji su dijelovi mitski, a koji nisu od suvremenih čitatelja. Kao što Craig ističe, stari su Židovi živjeli i umirali od poljoprivrede, što je značilo da su vrlo dobro razumjeli stvari poput ciklusa vode jer su im životi doslovno ovisili o tome. Postanak tvrdi da je prije potopa zemlja bila navodnjena izvorima ispod nje jer kiša nije pala sve do sudbonosnog dana kada je Bog poplavio Zemlju. No drevni čitatelji – poljoprivrednici – to su shvaćali kao mit zbog svog razumijevanja ciklusa vode. No ima i modernih kreacionista, npr. američki apologet Ken Ham (70), koji zagovaraju doslovno tumačenje Biblije te smatraju da je Zemlja stara šest tisuća godina.

Stoga, mnogi teolozi i filozofi tvrde da, ako danas tražite eden, on postoji samo kao simbol onoga što čovjek gubi svaki put kad se ogluši o Božje zapovijedi. “Vaš edenski vrt je mir u kojem biste mogli uživati ako biste slijedili Božju volju, poput ljubavi prema onima koji vas mrze ili prakticiranja suzdržavanja od strastvenih poriva”, njihov je zaključak.

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.