fbpx
Ilustracija/Pixabay

AKO SE TEMPERATURA PREVIŠE DIGNE, POMRIJET ĆE MILIJARDE: Nije sve izgubljeno, još nas može spasiti obnovljiva energija

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

Klimatske promjene zacijelo su gorući problem čovječanstva. I mi dajemo sve od sebe da što više pišemo o toj temi kako bismo ukazivali na turobnu budućnost i brojne prirodne katastrofe koje bi nam se mogle dogoditi ako ne poduzmemo odlučne korake. Ponekad naši članci djeluju katastrofično. Nije nam cilj da vas preplašimo ili da vas “ubijemo u pojam”. Sigurno ćete nam oprostiti dramatičan ton jer i sami znate da su takve poruke nužne. One su upućene vama – biračima – koji na izborima možete birati one političke snage koje zaštitu prirode i okoliša stavljaju u prvi plan.

Ovaj put ćemo vas iznenaditi. Nećemo pisati o negativnim aspektima klimatskih promjena, nego baš suprotno. Želimo vas ohrabriti i obradovati riječima “nije sve tako crno” i “napokon nešto dobrih vijesti”. Da! Čovječanstvo se trgnulo i prvi put možemo zadovoljno ustvrditi: “Izbjeći ćemo katastrofu”.

Tornada i požari

Od početka industrijske revolucije do danas globalna prosječna temperatura porasla je za 1,2 °C. Ograničavanje porasta za 1,5 stupanj bio je najambiciozniji cilj Pariškog sporazuma, ali ga vjerojatno nećemo ispuniti. Zbog trenutnog zatopljenja vruća će mjesta postati toplija, vlažna mjesta vlažnija, a ekstremne vremenske pojave bit će sve češće.


Porast za više od 2 stupnja učinio bi te ekstreme pojave još ekstremnijima. Mnogi to ne bi preživjeli. U slučaju porasta za 3 stupnja mnoge zemlje svijeta, naročito one u razvoju, više ne bi mogle prehraniti svoje stanovništvo. Toplinski valovi postali bi ogroman globalni problem. Veliki ekosustavi bi propali. Razmjeri i učestalosti uragana, tornada, požara i suša dodatno bi se povećali i uzrokovali bilijunske štete. I opet, najgore bi prošle siromašne regije te poljoprivrednici. Stotine milijuna ljudi moralo bi napustiti svoje domove.

Pri porastu od 4 do 8 stupnjeva počela bi prava apokalipsa. Vrijeme bi se toliko promijenilo da Zemlja, doslovno pretvorena u staklenik, više ne bi mogla podržati današnju brojnost ljudi. Milijarde ljudi izgubile bi život, a oni koji bi opstali zatekli bi se na negostoljubivom stranom planetu. Još prije desetak godina mnogi su stručnjaci pretpostavljali da je to upravo ono što nam slijedi.

Ipak, čini se da ćemo do 2100. završiti s porastom temperature za 3 °C. To jest zastrašujuće, tragično i daleko od prihvatljivog. No to je zapravo dobra vijest. U posljednjih deset godina toliko smo napredovali da većina znanstvenika sada misli da smo vjerojatno izbjegli scenarij apokalipse. Stoga, unatoč svim rizicima, možemo prilično pouzdano reći da čovječanstvo neće propasti. Civilizacija će se morati prilagoditi, ali će opstati. Što nam, dakle, daje opravdanje za takav optimizam?

Začarani krug

Između 2000. i 2010. emisije stakleničkih plinova bile su porasle za 24%, što je triput više od povećanja u prethodnom desetljeću. Subvencije za fosilna goriva usmjerene na promicanje gospodarskog rasta izazvale su ogroman porast njihove potrošnje. Za zemlje u razvoju kao što su Kina i Indija ugljen je bio najjeftinije gorivo, a ni bogate zemlje nisu pokazivale nimalo interesa za promjenu.

U 2010. mnogi su očekivali nastavak takvih trendova. No došlo je do pravog obrata. Izgaranje ugljena u Kini ostalo je na istoj razini, u Indiji se usporilo, a u razvijenim zemljama poput Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država doslovno se strmoglavilo.

Od 2015. otkazana je izgradnja čak tri četvrtine planiranih termoelektrana na ugljen. Štoviše, 44 zemlje obvezale su se da će ih prestati graditi. Prije samo deset godina to je bilo nezamislivo. Na svu sreću, danas možemo s povjerenjem reći – ugljen umire. Jednostavno više nije konkurentan.




Svi su mislili da će nove tehnologije ostati skupe, no one su nevjerojatnom brzinom postale itekako konkurentne. U samo deset godina energija vjetra postala je triput jeftinija, a solarna energija čak deset puta jeftinija. Štoviše, jeftinija je i od ugljena i od bilo kojeg drugog fosilnog goriva. Danas se proizvodi 25 puta više solarne i gotovo pet puta više električne energije iz vjetra nego prije deset godina.

Naravno, to nije ni približno dovoljno. Jedna od najvećih prepreka jest varijabilnost njihove izlazne snage. Obnovljivi izvori energije trebaju golemo skladištenje energije da bi bili pouzdan izvor energije, poput skupih baterija. A kad smo već kod toga, čini se nevjerojatnim, no u posljednjih 30 godina cijene baterija pale su za 97%. Upravo je to dalo zamašnjak razvoju električnih automobila. U 2020. u Norveškoj se 70% automobila kretalo na električni ili hibridni pogon. Već sljedeće godine taj se postotak popeo na 80.

Znanstvenici, inženjeri i poduzetnici na svakom koraku ubrzano rade na rješavanju klimatskih izazova. Stare žarulje sa žarnom niti brzo zamjenjujemo deset puta učinkovitijim svjetlećim diodama (LED). Razvijaju se nove tehnologije za niskougljičnu proizvodnju cementa, elektronike i čelika, pa čak i neki futuristički izumi poput umjetnog mesa ili usisavanja ugljikova dioksida iz atmosfere. Važno je da upadnemo u “pozitivan začarani krug”. Što ćemo više takvih tehnologija primjenjivati, one će biti jeftinije. Što će biti jeftinije, više će ih ljudi upotrebljavati.




SADA VIŠE NE GLUMI, JASNO PORUČIO TKO JE SLJEDEĆI! Hvaleći Petra Velikog razotkrio svoj osvajački san, a susjedi te zemlje kreću dizati zid

Pozornost i novac

U bogatim zemljama do smanjenja emisije CO₂ dolazi bez recesije. Od 2000. u Europskoj uniji zabilježen je pad od 21%, u Italiji 28%, u Ujedinjenom Kraljevstvu 35%, a u Danskoj čak 43%. Najbolja vijest je to što emisije više nisu nužno povezane s gospodarskim rastom. U prošlosti je to bila nezgodna istina – da biste postali bogatiji, morali ste više emitirati, što je dovelo do žestokih rasprava između zemalja u razvoju i razvijenih zemalja o pravednosti smanjenja emisija dok je njihovo stanovništvo još bilo siromašno. No u posljednjem desetljeću vidjeli smo da je moguće povećati prosperitet bez povećanja emisija. Primjerice, u Češkoj su emisije pale za 13%, dok im je istodobno BDP porastao za 27%. U Francuskoj slično: pad emisija za 14%, rast BDP-a za 27%. Slično je čak i u Sjedinjenim Državama, najvećem svjetskom gospodarstvu: pad emisija za 4%, rast BDP-a za 26%.

Čak i kada uzmemo u obzir uvoz robe iz siromašnih zemalja, brojke su i dalje pozitivne. Zapravo, i zemlje u razvoju će također profitirati. Bogate zemlje plaćaju skup razvoj zelenih tehnologija pa će siromašne to moći jeftinije usvojiti. Preskočit će skupu fazu kroz koju su morale proći bogate zemlje. Primjerice, tehnologija za isisavanje CO₂ iz atmosfere prije dvadeset godina nije ni postojala. Danas nas uklanjanje jedne tone CO₂ košta oko 600 dolara, ali u sljedećih nekoliko desetljeća i to će drastično pojeftiniti.

Naravno, ne smijemo se previše zanositi. Trebamo puno bolju infrastrukturu, poljoprivredu i industriju. I dalje će sve to biti težak posao, napose kada je riječ o usvajanju ispravnih politika. No prvi put postoji nekoliko linija trendova koje čvrsto pokazuju da smo na pravom putu. Uostalom, sve navedeno postignuto je bez odgovarajuće financijske i političke potpore te unatoč snažnom lobiranju fosilne industrije. Možemo samo zamisliti što još čovječanstvo može učiniti kada klimatske promjene napokon dobiju zasluženu političku pozornost i novac.

Naoružano beznađe

Ne smijemo zanemariti ni psihološki aspekt našeg rata s fosilnim gorivima. Klimatske promjene mogu nas jako indisponirati. Tuga i beznađe koje mnogi ljudi osjećaju veoma su destruktivni jer izazivaju apatiju, a ona samo pomaže industriji fosilnih goriva koja zagovara odgađanje promjena koliko god može. Ona kao da je “naoružana beznađem”.

U prvoj fazi ukazivanja na gorući problem čovječanstva većina je smatrala da klimatske promjene nisu stvarne. U drugoj smo govorili da one jesu stvarne, ali da ih nisu uzrokovali ljudi. U trećoj smo pak vjerovali da čak i ako su ljudi krivi, one nisu toliko opasne. Sada se nalazimo u četvrtoj fazi u kojoj prevladava mišljenje da je sve uzaludno jer se klimatske promjene više ne mogu izbjeći, tj. da smo osuđeni na propast što god činili.

Upravo je zato važno ukazivati na to da promjene jesu moguće, a imamo obilje dokaza da to jest tako. Danas čak i autokratske države postavljaju neto nulte ciljeve emisije stakleničkih plinova. Stoga upravo demokratske države moraju nastaviti voditi borbu i povećavati pritisak kako bi se ostvarila sva dana obećanja. Zato su beznađe i apatija naši najveći neprijatelji.

Ako je posljednje desetljeće išta pokazalo, to je da se napredak može postići te da su strašni scenariji, o kojima smo i mi često pisali, samo predviđanja i upozorenja, a ne naša zapečaćena sudbina. Ne tako davno predviđalo se da ćemo ovu godinu završiti s porastom globalne temperature za 3 celzija. Na nama je da opovrgnemo to jezivo proročanstvo i da smanjimo porast na 2 stupnja te da nastavimo svoju borbu i počnemo vraćati temperaturu na predindustrijsko stanje. Za to nam je potrebna nada. Osjećaj da smo osuđeni na propast, neaktivnost i “naoružano beznađe” jedini su aduti koji su preostali silama koje ne žele promjene. Ne dopustimo im da pobijede.

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.