OTKRIVAMO: Kako je oteta Croatia banka i opljačkano njenih 5753 dioničara – privatnih ulagača

Autor: 7Dnevno / 18. travnja

Hoće li konceptualisti i protagonisti tog protuustavno i nezakonito skrojenog aršina provedenog u maniri komunističke aktivnosti iz 1946. ikada ikome odgovarati i objasniti tko ih je za to ovlastio?

„Kreatori” i akteri rušenja nepoćudnih, po vlasništvu isključivo hrvatskih banaka i njihovih komitenata, među kojima se našla i Croatia banka, inače prva privatna banka osnovana u RH, akciju su vodili u „dva koraka”. Sukladno prethodno donesenom konceptualnom scenariju „novog ustroja hrvatskih banaka”, valjalo je najprije suspendirali legalno izabrana tijela upravljanja Bankom, te umjesto njih postaviti “svoje upravljače” koji će izvesti usmrćivanje banaka i/ili postići interesno osvajački naum, kao što je to učinjeno s Croatia bankom.

Pođimo redom: Croatia banka je od osnutka 1989. godine, s početnim kapitalom od svega 300 tisuća DEM (što je po tada važećem zakonu bio cenzus) a kojeg su uplatile 294 pravne i fizičke osobe dominantno privatnog vlasništva, poslovala uredno. Utemeljena je i razvijala se kao banka univerzalnog tipa i funkcionalno organizirana za tržišne uvjete. Projekcijom formiranja i razvoja definirana je kao dioničko društvo koje funkcionira kao poduzetnička institucija. Startala je i razvijala se na načelima i iskustvima dioničkog gospodarstva razvijenih tržišta, uvažavajući specifičnost bankarstva što je i na gospodarsko-društvenoj sceni prihvaćeno kao izazov.

Odmjeren razvoj od osnutka

Od dana osnivanja iz godine u godinu ostvarivala je dinamičan, ali odmjeren razvoj, vodeći računa o svim aspektima rada, a osobito propisanim bankarskim multiplikatorima adekvatnosti kapitala. U takvim okolnostima stalno se povećavala komitentska i depozitna struktora, osobito tzv. malih i srednjih gospodarskih subjekata, ali i građana-štediša banke, a sukladno tomu i struktura dioničara kako iz Hrvatske tako i iz inozemstva.
Od osnutka Banka je uspješno radila i svake godine dioničarima dijelila dividendu, a već 1998. godine svrstala se u red vodećih među srednje velikim bankama, s bilančnom svotom od preko 2,4 milijarde i s više od 22 tisuće depozitera-pravnih subjekata i preko 40 tisuća štednih partija, te s oko 3.600 kreditnih partija.

Tako je Banka i u 1998. godinu ušla s ohrabrujućim poslovnim rezultatima i ne baš ambicioznim proporcijama, budući da se na javnoj bankarskoj sceni pojavljuju afere i sve ozbiljnije krize u kojima su “za odstrjel” banke stajale u red jedna za drugom. Croatia banka je bila dobro organizirana s 25 podružnica diljem Hrvatske, s kvalitetnim kadrovima i uspješno se opirala najezdi kojekakvih glasina pa i izravnih akcija usmjerenih na njenu destabilizaciju. I unatoč svekolikim naporima, režiranom aktivnošću “konceptualista” Banka je u jednom danu bila nelikvidna samo za šest milijuna kuna, nakon čega je “preko noći”, 24. veljače 1999. godine, Hrvatska narodna banka suspendirala sva legalna tijela upravljanja Bankom (Upravu, Nadzorni odbor i Skupštinu) te u Banku instalirala svoga pouzdanika, tzv. privremenog upravitelja, Adolfa Matejku.

HNB u nekoliko koraka uništava CB

Iako su protuustavno i nezakonito suspendirana sva tijela Banke, a vođenje svih bančinih poslova povjereno osobi bez ikakvog poduzetničko-menadžersko-bankarskog iskustva, a HNB ne samo da se ogriješio o ustavne i zakonske norme, nego je prejudicirao krizu, izazvao nepovjerenje komitenata i štediša i već u prvom potezu Banci nanio golemu štetu. I konačno kad je HNB već protuustavno upravljački okupirao Banku, zašto je nastavio zloupotrebu ovlasti? Naime, nakon što je Banku u šestomjesečnom upravljanju doveo u znatno gori financijski položaj, ostaje otvoreno pitanje zašto je bez ikakvog informiranja i pitanja dioničara predložio HNB-u, a on Vladi poništenje svih dionica, da bi istodobno javno spekulirao o svom uspješnom radu i još uspješnijoj sanaciji Banke.
Međutim, o profesionalnoj nedosljednosti i pravnoj i ekonomskoj obmani privremenog upravitelja zorno svjedoči on sam, odnosno dio neoborivih dokaza od kojih dio iznosimo i ovom prigodom.

Naime, čim je pouzdanik HNB-a, tzv. privremeni upravitelj, Adolf Matejka ušao u Banku, već u unaprijed planiranom “prvom koraku” drastično su počeli padati svi izvori sredstava, što je i on sam svojim načinom rada stimulirao. No, kako samo to nije bilo dostatno za oduzimanje Banke, on u “drugom koraku” kvalitetna kreditna potraživanja (osigurana višestrukim jamstvima) proglašava sumnjivim i spornim, odnosno nenaplativim. Time je velik dio potraživanja isključen iz imovinske bilance (umanjena aktiva i imovina) i istovremeno brutalno iskrivljen iskaz u bilanci uspjeha, tako da su prihodi (prvenstveno imovina u novcu i pravima) drastično umanjeni, rashodi nesrazmjerno uvećani, pa je na toj osnovi iskazan (potencijalni) gubitak, ali tretiran kao stvarni gubitak. Na tim tako iskrivljenim financijskim izvješćima privremenog upravitelja, koji su prihvaćeni kao stvarni, Vlada RH donijela je (23.09.1999.) protuustavnu i nazakonitu Odluku o poništenju dionica svih dioničara Croatia banke i Banku prisvojila (podržavila).

Naime, u Odluci o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb, specificirani su potencijalni (dakle navodni gubici i navodna sumnjiva i sporana potraživanja), pa je tako na iskrivljenoj slici financijskog stanja, zasnovanoj na knjigovodstvenoj ekvilibristici Adolfa Matejke, potencijali gubitak proglašen stvarnim i poništene sve dionice dioničara Banke.




Prikazan fiktivni gubitak

Da je u Odluci Vlade prikazan fiktivni gubitak zorno svjedoči sam Adolf Matejka, koji 2.12.1999. (dakle, nakon samo 2 mjeseca i 12 dana od donošenja Vladine odluke o poništenju svih dionica dioničara, zasnovanom na njegovim financijsko-knjigovodstvenom prikazivanju gubitaka) upućuje pismo Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka pod nazivom – “Prijedlog djelomičnog obeštećenja dioničara Croatia banke d.d. Zagreb”, iz kojeg citiramo:
“Predlažem da se dioničari obeštete za svotu od 52.957.460 kuna …budući potencijalni strateški investitor želi imati jasnu situaciju u pogledu vlasništva, a također ne želi probleme u okviru budućeg normalnog poslovanja Banke, što ujedno može biti značajan faktor u bržem donošenju odluke za strateško preuzimanja banke…”. Taj svoj prijedlog A. Matejka ponovio je i pet mjeseci kasnije u intervjuu listu “Banka” u svibnju 2000. godine u kojem, među ostalim, stoji: “Zahtjev za djelomično obeštećenje dioničara… podnijeli smo DAB-u krajem prošle godine…”.

Iz priloženog se jasno vidi da je najprije fiktivno proglašen gubitak na temelju kojeg je poništen sav kapital dioničara, a onda, valjda kako bi se izbjegle sudske tužbe dioničara i udovoljilo strateškom partneru, isti taj Matejka predlaže DAB-u djelomičnu isplatu dioničara. Takvo ponašanje i takvo iskazivanje poslovnih rezultata Banke je i s financijsko-računovodstvenog i s pravnog stajališta – kažnjivo djelo.




Isplata naknada za nepostojeće dionice

I ne samo to: Adolf Matejka je danom donošenja Odluke Vlade o poništenju svih dionica dioničara (23.9.1999.) sklopio i 18 izvansudskih nagodbi o isplati dionica dioničarima koji uopće nisu bili vlasnici dionica, (Banka je s njima vodila sudske sporove koji su bili u tijeku, dakle nisu dobiveni). Radi se, između ostalog, o isplati naknade za nepostojeće dionice: Hrvoju Delaču, Ivi Zaganalu, Kreši Krišti i drugima za čije isplate postoji relevantna dokumentacija i u Croatia banci. Matejka je i time počinio kazneno djelo i nanio je štetu Banci, no iako je kazneno prijavljen, nije sankcioniran. Očigledno živimo u državi u kojoj Ustav i zakoni ne vrijede jednako za sve njene građane, pa nema i ne može biti ni prava niti pravde.
I ne samo to. Na štetu Banke i dioničara Državna agencija, na koju su prenesena potraživanja Croatia banke za oko 300 milijuna kuna, je novčanu tražbinu Croatia banke u iznosu od 11.885.523,61 kuna od Nafte d.o.o. Rijeka, ustupila Brodogradilištu Kraljevica d.d. bez ikakve vidljive protučinidbe itd., itd..

Ustavna tužba i druge aktivnosti dioničara

Nakon saznanja iz Narodnih novina o protuustavnom i nezakonitom poništenju dionica dioničari Croatia banke, iznenađeni i zatečeni takvom Odlukom Vlade odmah su (26. listopada 1999. godine) Ustavnom sudu podnijeli Prijedlog za ocjenu (ne)suglasja Odluke Vlade s Ustavom RH, jer Ustav u članku 48. st. l . “jamči privatno vlasništvo”, a u članku 49. st. 4. navodi da se “prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti Zakonom niti drugim pravnim aktom”. Nažalost, Ustavni sud, nakon odugovlačenja od pune četiri godine, (sutkinja izvjestiteljica bila je Jasna Omejec, a predsjednik Suda Smiljko Sokol) umjesto da odluči o meritumu stvari, dana 31. siječnja 2003. obustavlja postupak i to odnosom glasova 7:5, uz dva izdvojena mišljenja i to: prof. dr. Petra Klarića i Emilije Rajić, te Ustavnom sudu dostavljenih pravnih mišljenja: prof. dr. trgovačkog prava Jakše Barbića i prof. dr. ustavnog prava Srećka Jelinića i drugih pravnih i ekonomskih eksperata kojima dokazuju protuustavnost Odluke Vlade i brutalno iskrivljenu sliku financijskog stanja Banke.

Žalosno sudovanje Ustavnog suda, zar ne!

I ne samo to. Uz podneske upućene Ustavnom sudu, nekoliko dioničara istodobno je podnijelo tužbe i redovnom Trgovačkom sudu, koji je potkraj 2004. godine donio prve dvije pravomoćne presude u korist dioničara. Međutim, DAB – Vladina agencija koja u međuvremenu gospodari Croatia bankom, odbija provesti pravomoćne presude i Ustavnom sudu podnosi tužbu protiv pravomoćnih presuda redovnog Visokog trgovačkog suda i to još početkom 2005. godine.
Od tada su se dioničari, radi provedbe pravomoćnih presuda, više puta obraćali Vladi (predsjedniku i/ili njegovim suradnicima), DAB-u, Fondu za privatizaciju… a Ustavnom sudu je upućeno više od 15 požurnica da konačno riješi podnesenu tužbu DAB-a, ali sve bez uspjeha. Tek nakon 14 godina “sudovanja”, u 2013. godini, Ustavni sud donosi odluku o vraćanju tih pravomoćnih presuda Visokog trgovačkog suda, s “nalogom” da o tom ponovo odlučuje Visoki trgovački sud, ali u druga dva vijeća. Riječju, s “nalogom” da pravomoćne presude donesene potkraj 2004. u korist dioničara Visoki trgovački sud novom odlukom suspendira. I sve to kako bi se onemogućilo vraćanje vlasničkih prava dioničarima i istovremeno onemogućilo dioničare da se čim prije obrate Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Jer sukladno pravilima Suda u Strasbourgu ne može se tražiti pravna zaštita dok nisu iskorištena sva pravna sredstva u Republici Hrvatskoj. I tako Ustavni sud uporno provodi naloge “interesnih skupina” koje su i dale nalog da se ponište (konfisciraju) sve dionice dioničara privatnih ulagača u Croatia banku.
Riječju, Ustavni sud dosadašnjim odlučivanjem nije odgovorio na osnovno pitanje iz zahtjeva (tužbi) dioničara Croatia banke. Iako su Zakon o sanaciji banaka i članak 90. Zakona o narodnoj banci suspendirani kao neustavni, osporenu Odluku Vlade koja je donesena na temelju tog protuustavnog zakona, a kojom su sve dionice dioničara Croatia banke konfiscirane, još je na snazi. Dakle, Zakon o sanaciji banaka i članak 90 Zakona o HNB-u proglašeni su neustavnima, ali posljedice odluke Vlade koje su zasnovane na tim neustavnim zakonima (kojima su oduzeta upravljačka, imovinska i vlasnička prava dioničara Croatia banke), još uvijek (u petnaestogodišnjim sudskim postupcima) nisu otklonjene.
Očigledno je kako “poslušno” sudstvo pitanje dioničara Croatia banke ne kani riješiti, budući da su moćne interesne skupine, spomenute na početku teksta, u to umiješane. A nefunkcioniranje pravosuđa u RH šteti ne samo obespravljenim dioničarima Croatia banke, nego gospodarstvu i uopće razvoju Republike Hrvatske.
Pa i unatoč podnosenim kaznenim prijavama protiv aktera tih poslovno prljavih rabota i Državnom odvjetništvu i Uskoku, Adolfa Matejka očigledno i dalje štiti interesna skupina kojoj pripada i koja je “režirala” tu višestruko štetnu bankarsko-poslovnu krađu.

Autor:7Dnevno / 18. travnja
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.