fbpx
Foto: Ante Čizmić/CROPIX

ZORICA KONDŽA: ‘Ljuta sam na neke kolegice jer nemaju ni talenta ni glasa, a izlaze im ploče, mediji im daju prostora, menadžer ih gura…’

Autor: Marina Tenžera

Zorica Kondža, pjevačica raskošnih vokalnih moći, nastupit će kao gošća 4. travnja na gala koncertu “Korakom po nebu” uz sastav Ocean&prijatelji u KD-u “Vatroslav Lisinski”. Glavnu postavu sastava Ocean&prijatelji čine autor i producent Dino Damir Pleština, koji svira gitaru i klavijature, te Stjepan Radić (vokal), Marica Vilibić (vokal & violina) i Gordan Bulić (vokal i gitara). 

Glazbenu karijeru ova je temperamenta Splićanka započela u grupama Pirati, Novi dan, ST i Stijene potkraj 1970-ih, a kao solistica nastupa od 1984. godine. U njezinu se specifično lijepom glasu velikoga raspona mediteranski duh susreće s modernim žanrovima poput soula, bluesa i rock and rolla. Zvana još i Zore ili Zorka (po Oliveru Dragojeviću) – objavila je s grupom Stijene četiri albuma (uz dvije zajedničke kompilacije s ostalim vokalnim solisticama te grupe) te dva samostalna albuma, od kojih je “Zlatna kolekcija” kompilacija njezinih najvećih uspješnica. Njezine najljepše pjesme, uglavnom ljubavne balade mediteranskoga izričaja, skladao je njezin suprug i dugogodišnji suradnik Joško Banov, a surađivala je sa Zdenkom Runjićem, Nenadom Ninčevićem i drugima. Stihove za pojedine pjesme iz njezina repertoara napisala su neka od ponajboljih pera “primijenjene poezije” kao što su Jakša Fiamengo i Helena Papić.

Sa Zoricom Kondžom razgovaramo o duhovnosti i dubokoj ljubavi koju osjeća prema glazbi, o bogatoj karijeri, odustajanju od inozemne karijere i novom nastupu u “Lisinskom”.


Što možete reći o koncertu “Korakom po nebu”?

Meni je osobito drago što ću nastupiti uz sastav Ocean&prijatelji koji vodi Damir Dino Pleština i mislim da je sav njegov rad, trud i opus koji je bio na nosaču zvuka zaslužio da ih predstavi uživo u Lisinskom“, koji je najbolji prostor za predstavljanje publici. Mislim da će to biti vrlo lijep koncert jer su na repertoaru nova autorska djela. 

Zanimljivo, kada ste jednom objašnjavali životni poziv, rekli ste da je glazba odabrala vas, što je, u biti, stara židovska poslovica da sudbina odabire nas. Što nam možete reći o tome?

Da, uopće nisam izabrala glazbu, ona je izabrala mene. Mučila me govoreći mi da moram raditi samo to i ništa drugo. Popustila sam i pokušala iako sam mislila da će mi to biti samo hobi. Nisam tada znala prave vrijednosti ni sebe ni glazbe. Bez obzira na to što sam željela raditi, ona me nekako napadala i nije mi dala mira. Ma nije mi dala ništa osim da zasnujem obitelj. I tako vam izgleda moj život – malo glazba, malo obitelj. Kada vam glazba uđe pod kožu, teško je od nje pobjeći.

Vaša je glazba ne samo puna ljubavi, specifičnog mediteranskog mentaliteta, nego ima i duhovnu, rekla bih spiritualnu dimenziju jer ste se okušali i u soulu i bluesu, što znači da je glazba za vas izraz duhovnog, beskonačnog, energije čiste ljubavi. Što nam o tome možete reći?

Pa, mislim da glazba spada u nešto najuzvišenije što nam je od Boga dano, ja mogu reći da je glazba od mene napravila drugu osobu, glazba kod mene stvara drugačiju energiju, to je poseban osjećaj koji nam je darovan, ne možemo to namjerno stvoriti. 




Na koncertu Večer ljubavi prošle ste godine u Lisinskom dvama koncertima proslavili 35. godišnjicu samostalne karijere za koju ste 2015. godine okrunjeni nagradom Status Hrvatske glazbene unije za izniman doprinos hrvatskoj glazbi. Što nam možete reći o tim slavljeničkim koncertima?

Prošle godine sam održala dva koncerta u povodu svoje solističke karijere od 35 godina. Mislila sam da će to biti samo jedan, htjela sam to obilježiti. Jer, kaže se, ako nisi u Lisinskom obilježio pravu obljetnicu, onda to i nije prava obljetnica. Kad sam vidjela da se karte dobro prodaju i da su ljudi htjeli još jedan, zapravo sam dobila veliku tremu, ali isto tako i potvrdu da su me ljudi željni i da imam svoju publiku. Održati dva koncerta u Lisinskom, mislim da je to veliki uspjeh za svakog pjevača, pogotovo kad oba koncerta odradite onako kako treba i kad vidite da publika iz dvorane izlazi zadovoljna, da vas još prati, da vam još plješće… Ta me sjećanja još drže, a glazba i koncerti mi strašno nedostaju.

Kako su se snalazili vaši kolege ove tri godine u vrijeme pandemije kada su mnogima onemogućeni nastupi uživo? 




Svi moji kolege koji su u ovoj i prošloj godini radili nove pjesme, skladali i trudili se da budu što uspješniji, uspjeli su. Naravno, nismo mogli to uživo izvoditi. Ali evo, internet radi, Youtube radi, i dalje se snimaju spotovi, medijska slušanja su porasla, prati se sve. To je isto publika i lijepo je dobiti nagradu i potvrdu za ono što ste radili i za što ste se trudili. Onda dobivate veću želju da opet nešto napravite i da budete jednostavno u Top.HR-u.

Kako odabirete repertoar za koncerte, na primjer kada ste pjevali u sklopu Solinskog kulturnog ljeta sa svojim sinovima?

Obično na koncertima napravim presjek svoje karijere. Otpjevam sve pjesme koje ljudi znaju i vole pjevati, ali ih i iznenadim nekom manje poznatom, ali meni dragom. Koncert u Solinu pratio je orkestar pod ravnanjem mog supruga Joška Banova, a naši sinovi sudjelovali su u koncertu, sin Toni na bubnjevima i najmlađi Luka na udaraljkama. Volim spontanost na koncertima, a na takvim koncertima se svašta i događa. Prije 30-ak godina u Kninu grom je udario u dvoranu u kojoj smo nastupali pa mi je mikrofon skakao u ruci kao vrući krumpir. Ali sve su to čari nastupa uživo. I pjesme biram ovisno o reakcijama publike i atmosferi. Izbor je velik jer imam 50-ak pjesama koje pripremim za svaki nastup.

U jednom ste razgovoru istaknuli da je za vrhunskog glazbenika važno pomno birati pjesme koje će ostati. Mnogi, nažalost, štancaju pjesme niske kvalitete. Što nam možete reći o svojim glazbenim standardima i činjenici da nikada niste bili ljubomorni na kolege?

Nikad nisam bila ljubomorna na svoje kolege, bila sam ljuta na kolege koji su počeli pjevati, ali nemaju ni talenta ni glasa, snimaju spotove, izlaze ploče, mediji im daju prostora, menadžer ih gura. Ljutilo me to što nema kriterija. Rekla bih sama sebi – pa je ne bih od srama izašla pred ljude i pjevala da me netko kritizira i da sam loša, tko te posla’, di si zalutala. Kad sam bila mlađa, to mi je smetalo, zašto ta osoba pjeva, pa je li mu itko rekao da ne zna to raditi. Danas ne, uopće o tome ne razmišljam, samo kažem: Ćerce moja, ne znaš šta te čeka. Nakon toliko godina vi stvorite svoj prostor gdje ste drugima prepoznatljivi. Čini mi se da sam negdje čula, ne znam tko je to rekao, da kad čujete glas na radiju i odmah ga prepoznate, taj glas je uspio. Ta pjevačica je uspjela i njoj vjerojatno karijera neće biti upitna. Kad čujete neki glas na radiju kako pjeva i ne možete se sjetiti je li ovaj ili onaj, tko je ovo, što je ovo, teško da će ta osoba uspjeti.

Foto: Tom Dubravec/CROPIX

Prepoznatljivost je veoma važna. Kad čujete Josipu Lisac, ne možete se zabuniti i reći tko je ovo. Ili Gabi Novak, Terezu… To su specifični glasovi, ne zato što toliko godina pjevaju, nego su zacrtali svoj prostor. Tako isto mislim da ja imam svoj prostor i nemam problema s time da mislim da će netko ući u taj moj prostor i ugroziti me, da bih bila ljubomorna. Svakoga poštujem, tko stavi svoj plakat za koncert na zid, i tu uđe 300 ljudi, mislim da to treba poštovati. Publika ima pravo imati svoga pjevača i obožavati svog pjevača. Treba poštovati i ni na koga biti ljubomoran. U svojoj branši sve ljude jako poštujem jer to nije lako.

Na našoj estradi je puno pjevačica, mi se jako razlikujemo po žanru, izvođenju, načinu odijevanja, emociji. Ja sam oduvijek pripadala glazbi, ona mi je bila veoma važna, nisam mislila da bih trebala izgledati kao Marilyn Monroe jer nisam ona, ja sam Zorica Kondža i upravo sam tako izgledala. Nisam imala plan da se svidim na takav način. Bilo mi je najvažnije da otpjevam dobru pjesmu, da se ljudima svidi interpretacija i način na koji je prenosim njima. Kad vidim sebe sa šilcevima, minicama, jednostavno nisam taj tip. Pogotovo kad sam počinjala, to bi tada bilo vulgarno. Meni su uzori bili velike pjevačice, Madonna mi nije bila uzor. Svakog čuda za tri dana dosta, to je danas postalo normalno. Ne gledaju svi na to blagonaklono.

Imali ste tri puta priliku izgraditi inozemnu karijeru, ali ste odbili. Zašto?

Trebala sam biti u Londonu, Americi i Njemačkoj. Uvijek sam nekako, ako mogu grubo reći, igrala na sigurno. Nisam se voljela kockati sa životom, to bi trebao biti moj život. Sve sam to obišla, no ja sam dosta vezana i staromodna kad je riječ o tim stvarima. Volim svoj Split, Hrvatsku, naš mentalitet, našu tradiciju. Ništa me nije fasciniralo. Istina, kad sam vidjela New York, prepala sam se. Da ja ondje živim? Da se sutra zaljubim ondje? Da mi se djeca ondje rode? Koja je to brzina, pa ja sam još Dalmatinka, pusti me stat, daj da popijem svoju kavu u miru. Ondje nitko nema vremena. Ondje sam prvi put shvatila rečenicu vrijeme je novac.

Takav način života mi ne bi odgovarao, nisam se zanosila. Inače sam vjernik, i kažem, tako je trebalo biti. Osjećam da me Božja ruka vodi kroz život. Uopće ne žalim za tim. Malo mi je žao Muenchena. Na taj način sam razmišljala, ali zato što bih i dalje mogla biti u Hrvatskoj, na toj relaciji. Uspjela bih se snaći. Ali kad pogledam što se dogodilo nakon toga, uopće ne žalim, tako je trebalo biti. Udala sam se, imam tri sina, imam svoju karijeru, 35 sam proslavila, i dalje imam svoju publiku, i mislim da ne bih trebala tražiti više. Sve je kako treba.

No gdje su uspjesi, ima i padova. Što kada neka pjesma ne dotakne publiku, koliko je to teško za glazbenika koji živi svoje pjesme?

Često se dogodi, ne samo meni, da snimite pjesmu, drago vam je kako je ispala u studiju. Odete na festival pa je otpjevate jedanput, pjesma se zavrti tjedan dana, urednici je možda ne prepoznaju, stavi se sa strane i ljudi je više ne čuju. Često bih od svojih kolega u razgovoru čula:  Joj, čuo sam neku tvoju pjesmu otprije 15 godina, nikad je nisam čuo, super je pjesma. I onda govorimo o ovome o čemu ja sad govorim. To je sve splet okolnosti. Bilo je pjesama za koje nisam snimila spot, ili sam radila, ili sam rodila, ili je bio rat. Nisam možda radila toliko spotova koliko sam trebala. Danas, ako radite novu pjesmu, morate imati novi spot. To se treba izvrtjeti i vidjeti, ljudi malo bolje upoznaju pjesmu i pjesma bolje dođe do publike. Vi ne možete doći na koncert i pjevati nepoznatu pjesmu, ljudi dobro slušaju, ljudi hoće čuti hit. Vi uporno hoćete otpjevati pjesmu koju nitko nikad nije čuo, morate je najaviti, a pjesma je stara deset godina, i onda oni gledaju blijedo i imam osjećaj da ih malo tlačim. I zato to izbjegavam.

Sigurno imam tri, četiri pjesme koje su dobre, i da sad snimim spot, izgledalo bi kao da je to nova pjesma. Onda se može dogoditi da postane veliki hit. Pjesma se treba izvrtjeti, spot se treba izvrtjeti, treba snimiti emisije, obavijestiti medije. Ako nemate menadžera koji radi na tome iza vas, a ja ga nemam, onda se to često dogodi. I meni se to događa. 

Autor:Marina Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.