Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

ŽESTOKA ANKICA DOBRIĆ: Narodu treba nametati obaveze i kazne da ne budemo taoci ‘pametnih’

Autor: Marina Tenžera/7dnevno

Ankica Dobrić među onim je svestranim glumicama koje su svoj stvaralački nerv iskušale u kazalištu, na filmu i na televiziji. U kazalištu je surađivala s nekim od najvećih hrvatskih redatelja, od Koste Spaića do Georgija Para, ostvarujući uloge koje su ostale u analima kazališta Gavella. Među ostalim, glumila je u “Procesu” Franza Kafke, Voltaireovu “Candideu ili optimizmu”, “Amadeusu” Petera Shaffera, Krležinu “Areteju”, “Kroatenlageru” i “Gospodi Glembajevima”, Čehovljevu “Ivanovu”, “Ptičicama” Filipa Šovagovića, “Anđelu na mom ramenu” Stephena Levija, “Volponeu iliti liscu” Bena Jonsona, “Ribarskim svađama” Carla Goldonija, “Brezi” Slavka Kolara, “Cabaretu Črni maček” Snježane Banović i Vesne Đikanović, “Hrvatskom slavuju” Borislava Vujčića, “Snu Ivanjske noći” Williama Shakespearea…

Naročitu popularnost donijele su joj TV serije “Dar mar”, “Larin izbor”, “Dome, slatki dome”, “Ne daj se, Nina”, “Naša mala klinika”, “Villa Maria”, “Nepokoreni grad”, “Smogovci”… Manje je glumila u filmu. Posljednjih godina prošla je kalvariju s teškom bolešću i potresom koji joj je razrušio stan, ali se nije pokolebala. S glumicom razgovaramo o njezinim umjetničkim iskustvima i životnim tragedijama.

Koje su vam filmske uloge ostale u sjećanju, a glumili ste u filmovima kao što su “Zapamtite Vukovar”, “Sokol ga nije volio”, “Kradljivac uspomena”…?

Mislim da sam na filmu vrlo malo napravila, na moju žalost, a možda i na žalost hrvatske kinematografije. Moje iskrene želje su stvoriti jedan ženski kompleksni lik, a da bi se to realiziralo, potreban je ponajprije jedan dobar scenarij, pa dobar redatelj, ali ne samo to nego još puno okolnosti da se sve poklopi. Mislim da naši redatelji nekako idu na sigurno i poznato, ne rade previše audicije pa se događa da se nekoliko glumica vrti u krug, a onda se ti isti glumci ponavljaju ili se dogodi zasićenje kod publike. Eto, bez obzira na godine i iskustvo, spremna sam na audicije i veselim se dobroj ženskoj ulozi.

Koje predstave smatrate ključnima u svojoj karijeri?

Ja ne gledam na svoju karijeru na način da mi je nešto bilo presudno i ključno. Mislim da nisam ni u svom teatru odigrala dovoljno uloga, ne preferiram neke određene uloge, ali znam da je moj potencijal puno veći od onoga što sam napravila. Znate, u mom teatru ima puno glumica, a malo premijera, samo četiri godišnje, tj. tako je nekada bilo u doba prije korone, a koliko vidim, sada nam je poslodavac, tj. Grad, smanjio broj premijera, a u tih par premijera bude malo dobrih ženskih likova pa zapravo trebaš imati sreću dobiti ih ili, još bolje, imati dodatni “talent” da ih dobiješ, a ja ga nemam te je tako, eto, moja karijera u božjim rukama. I što se onda događa? Glumice same rade projekte izvan institucije ili u nekim slobodnim grupama i privatnim teatrima, dakle, kako vrijeme odmiče, uloge je sve teže dobiti, jer dok smo mladi, igramo na sve strane, u dva, tri kazališta, na TV-u, filmu i izgleda nam kao da će tako vječno trajati, a onda se dogodi zastoj pa opet ukrug. Ja se nisam previše zamarala ranije, nekako je samo od sebe teklo, ali, sada, u ovoj pandemiji, razmišljam o nekom samostalnom projektu pa ćemo vidjeti. Imala sam sreće što sam bila u puno dobrih predstava u Gavelli i radila s vrhunskim redateljima, bila je neka lakoća postojanja… Mislim da je bitno dok imamo te stanke u glumi koje nama glumcima teško padaju – jer kada ne glumimo, kao da ne postojimo – trebamo se i dalje izgrađivati i sami sebe otkrivati.

Koji su vam redatelji ostali posebno u pamćenju?




Prvu ulogu u Gavelli radila sam s Boškom Violićem, “Sokol ga nije volio”, i debitirala u kazalištu kao dečko, bila sam odmah i nominirana za nagradu kao najbolja mlada glumica, ali nisam je dobila, poslije sam doznala da je nisam dobila jer nisam bila u partiji, eto, tako je to. Radila sam i s Radićem, velikim Kostom Spaićem, Dušanom Jovanovićem, Žoržom Parom… To mi je bila velika sreća, od njih sam puno naučila. Taj proces stvaranja jednako je velik užitak kao i igranje poslije pred publikom. Ja zapravo nemam najdraže uloge jer sve su mi drage i vežu me za jedan period moga života.

Kako ste uopće odabrali glumu za svoj životni poziv?

Znate, glumu nisam odabrala zato da bih bila poznata, do svoje 18. godine nikada nisam ni mislila da ću biti glumica, moja ljubav su književnost i jezici, a na prijamni za glumu sam otišla iz znatiželje jer mi je jedan profesionalni glumac tvrdio da imam talenta i da bih trebala biti glumica. To mi je bilo smiješno, ali na neki način i privlačno pa sam se usudila, prijavila se i tek na prijamnom sam se zaljubila u glumu… Gluma je dio mene, moga postojanja, a popularnost je nužno zlo, barem na ovim našim prostorima. Negdje drugdje biti popularan podrazumijeva i neki status i bogatstvo, a kod nas će vam na plaću dati bolju blitvu na placu ili će vas majstori oderati jer misle da imate novca. Gluma je upoznavanje samoga sebe kroz mnoštvo likova, ponekad vrlo naporna, a istovremeno čarobna. Teško je jer ovisimo o odabiru redatelja, projekta, partnera, moramo balansirati, ima tu puno stvari kroz koje prolazimo sa samima sobom, a pritom je bitan samo rezultat.




Koji su vaši najdraži dramski pisci?

Volim Dostojevskog, glumila sam Sonju u “Zločinu i kazni”, to je bilo vrlo naporno i divno.

Što mislite o hrvatskom kazalištu danas i njegovu repertoaru koji se online predstavama, a rjeđe uživo bori s koronom?

Joj, joj koja tužna vremena za kazalište. Razočarana sam u državu i Grad kojima treba vječnost da poprave moje kazalište. Pa te mjere! Zašto u kazalište može doći tako malo publike koja sjedi gleda i sluša, a na svadbu može njih 200 koji jedu, piju, grle se, pjevaju, plešu? Zašto mi šutimo i ne bunimo se, zašto u kafiću sjede u zatvorenom jedan do drugoga i piju i glasno pričaju jer je glasna glazba, a u kazalištu je razmak po metar i publika šuti?

Nismo važni ovoj svojoj zemlji, političari se bave jedni drugima, nema nikakve odgovornosti, tužno, tužno, tužno. Nismo dorasli demokraciji, to je ova pandemija pokazala, a pokazala je još jednu važnu stvar – ljudsku sebičnost, kako ljudi ne shvaćaju da smo svi povezani i da smo potrebni jedni drugima, da ne možemo jedni bez drugih. Zašto mislimo da se nama neće dogoditi korona, nego tamo nekom drugom, zašto ne suosjećamo, zašto nas ne dira što svaki dan umire sve više ljudi, zar smo se već na to naviknuli? Narodu koji nema razvijenu svijest treba nametati obaveze i kazne da ne budemo taoci “pametnih”. To zvuči grozno, ali ne vidim drugo rješenje. Možda sam prestroga, ali ako se pozivamo na ljudske slobode, moja je ugrožena kao pacijenta jer riskiram zbog onih koji rade u bolnici i u ime slobode ne žele se cijepiti da mi ne ugroze zdravlje i tko je sad tu u pravu?! Pa taj predsjednik kojem smetaju maske! Možda da se konzultira sa ženom ako razgovaraju… Tužno, tužno, tužno. Ove predstave online nužno su zlo, kazalište je živa riječ i interakcija nas i publike i veselim se danu kada će biti kao prije.

Prošli ste pravu kalvariju i s bolešću i s potresom. Što vam je davalo snagu da se borite i pobijedite karcinom?

Da, bilo je teško, u toj bolesti čovjek je sam, moraš potpisati operaciju i kemoterapiju, u tom sporazumu nitko ti ne jamči ishod, što god bude, sam si pristao i tada shvatiš da imaš samo sebe i moraš izvući ono najbolje iz sebe, snagu, želju i vjeru. Vjera je najvažnija. Dakle, moraš doći do sebe i boriti se, ovo zvuči jednostavno, ali nije lako, imaš uspone i padove, ali sam uspjela i malo sam zavoljela sebe, ne još dovoljno, moram još učiti, nadam se ne više na ovako težak način. E, s potresom je drugo, nemaš se za što uhvatiti, bit će što će biti, ali možeš barem ojačati dom u kojem živiš, ali tu tek nastane problem! U bolesti ti pomažu prijatelji i tek tada shvatiš koliko ih imaš, a u potresu ti odmažu država, grad, susjedi… Doista mučno, godinu i pol dana sam se borila da popravimo rasklimanu staru zgradu, sada je tek krenulo. Dakle, u svemu treba biti uporan i nikada ne odustajati.

Tko vam je pomagao u najtežim trenucima?

Divno je što se mogu pohvaliti da imam prave prijatelje koji su mi pomagali i u bolesti i potresu. Da, bez ljudi ništa, to je moje bogatstvo i iskreno sam im zahvalna. Oni znaju koji su i Bog ih blagoslovio.

Prozivate i premijera i općenito vlast zbog neodgovornog ponašanja prema stradalima u potresu. Kako tumačite taj odnos prema ljudima od kojih su mnogi ostali bez svega, osobito u Petrinji, Glini i Sisku, ali i u Zagrebu?

Ti saborski zastupnici ništa ne rade za tako velike plaće. Nikada nisam čula predsjednika države da spominje potres i probleme, on se bavi premijerom, a ovaj mu odgovara jer ga je uvukao u svoju mrežu… A mi, batrgamo se, pokušavamo, tražimo i to traje li ga, traje… Ponavljam, sve je neorganizirano, govore o zakonima, odborima, aplikacijama, a što ako sutra zatrese, tko će odgovarati za žrtve, nikomu se ne žuri… Ne razumijem, zar nema pametnih ljudi da pojednostave i počnu popravljati. Nama je za hitne intervencije dva i pol puta porasla cijena popravka jer su susjedi čekali zakon i pametovali. Ne mogu više o tome, jednom će biti i jači potres u Zagrebu, molim Boga da ne bude dok sam živa, dakle, nemam se u koga pouzdati nego u Boga.

Autor:Marina Tenžera/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.