Željko Samardžić se prisjetio ranjavanja u rodnom gradu: ‘Bio sam okružen mrtvim i ranjenim ljudima’

Željko Samardžić se svojevremeno prisjetio ratne ’92. godine i svog rodnog Mostara.

Kad je zaratilo u Bosni i Hercegovini, Željko je preko noći ostao bez svih svojih primanja te je bio prisilljen pobjeći u Beograd i početi život ispočetka.

“Imao sam 37 godina kada je izbio rat u Bosni. U Mostaru me je zatekao užas, oko mene su bili mrtvi i ranjeni ljudi. Moj grad je prije rata bio kozmopolitski. Srbi i muslimani su se družili i išli jedni drugima, a onda nam se dogodio rat. Imao sam sreću da me je pokojni ujak izvukao iz tog pakla kombijem preko Širokog Brijega, do Opatije, pa do Ljubljane. Tamo me je pričekao rođak moje majke i prebacio me za Beograd. Za to vrijeme moja supruga i tri kćerke su bile u Nikšiću kod mojih roditelja. Nisu vjerovali da sam stigao do Beograda, pošto je tijekom rata bilo svakakvih glasina, pričalo se čak i da sam ubijen”, ispričao je pjevač.

Metak ga teško pogodio

Željko je ispričao i kako je tijekom rata bio ranjen jer ga je metak pogodio između lijevog kuka i kralježnice.

“Ja sam imao tu nesreću da budem poprilično teško ranjen. Moj otac mi je često govorio tad, ne znaš ti što je rat, što su tenkovi, ne izlazi iz podruma. Ja sam bio mlad čovjek, skakao sam kako bih pomogao svakome jer je bilo dosta ranjenih i baš me zadesio taj metak. Vidio sam ga kako ide k meni, krenuo sam da se bacim na stranu. Pogodio me je kod lijevog kuka i prebio mi je donji dio kralježnice. Kad sam došao na VMA rekli su mi da me je Bog pogledao, da sam mogao birati gdje da me pogodi da imam najmanju štetu, to je to mjesto”, ispričao je Samardžić.

‘Beograd je za mene najljepši grad na cijelom svijetu’

Nakon rata pjevač je otišao u Beograd gdje je i započeo ozbiljniju glazbenu karijeru.

“Beograd me je očarao. To je za mene najljepši grad na cijelom svijetu, najljepše stvari su mi se tu dogodile. Ja volim svoj rodni Mostar, ali Beogradu ću do kraja života biti zahvalan što su imali ljubavi za mene kad mi je bila najviše potrebna. Nisam se nadao da u tom užasu postoje i dobri ljudi koji su spremni da mi pomognu, kao što su moj pokojni prijatelj Mario Suban i njegov brat Đorđe. Oni su izdvojili tadašnjih 30 tisuća maraka za moj album prvijenac ‘Sudbina’. Sjećam se, vozio sam se tramvajem, nosio tolike pare u vrećici i razmišljao da uzmem malo novca, jer kod kuće nisam imao ni dinara. Odustao sam od toga i odnio Marini i Futi sav novac”, zaključio je Samardžić.

Željko Samardžić progovorio o gubitku sina: ‘Ne daj Bože nikome’

Gubitak sina nikad nije prebolio

Ipak, najveći gubitak osjetio je Željko kada mu je, sa samo tri i pol mjeseca, preminuo sin Zlatko.

“Pa teško je to, mladom čovjeku je to drugačije. Možda je mojoj Maji to najteže palo, s obzirom da je ipak majka i nosila je to dijete. Naravno, ja sam tu odmah pored nje i svake godine u isto vrijeme bodrimo jedno drugo, koliko bi bilo godina da je sad i tako. To je bio sin, muško dijete, ali što ćeš, to je život.

Ima raznoraznih tragedija kod ljudi. Najbolnije su one kad dobijete dijete i poslije 18-te, 20-te godine strada u nekoj prometnoj nesreći zreo čovjek. Svakakvih slučajeva ima, ne daj Bože nikome”, priča Željko.