fbpx
Public Domain Pictures

MISTIČNA VJEŠTINA POSTIZANJA NADMOĆNOSTI: Magija i praznovjerje u starom vijeku

Autor: Marina TENŽERA / 7Dnevno / 10. kolovoza 2018.

Dr. Kornelija A. Giunio, muzejska savjetnica Arheološkog muzeja Zadar, priredila je do sada najopsežniju izložbu o vrlo rijetkoj temi ‘ABRACADABRA - Magija i praznovjerje u starom vijeku kroz fundus Arheološkoga muzeja Zadar’. Njena izvanredno obrađena zadarska izložba može se uborojiti među vhunska znanstvena i izložbeno-muzejska postignuća ove godine, zasluživši najveće strukovno priznanje...

Dr. Kornelija A. Giunio, muzejska savjetnica Arheološkog muzeja Zadar, priredila je do sada najopsežniju izložbu o vrlo rijetkoj temi “ABRACADABRA – Magija i praznovjerje u starom vijeku kroz fundus Arheološkoga muzeja Zadar”. Izložbu prati najiscrpnija do sada knjiga o magijskim običajima i ritualima, odnosno artefaktima koji se vežu uz magijske običaje, a čiji su materijalni ostaci drevnih kultura nađeni na hrvatskom tlu. Rijetko je koji znanstvenik u zadnje vrijeme ponudio tako iscrpan prikaz i konzultirao golemu stranu i domaću literature, ne bi li se barem malo razgrnuo veo sa zagonetne veze magije i umjetnosti drevnih stoljeća.

Kako pojašnjava dr. Giunio, riječ “Abrakadabra”, danas se prepoznatljivo vezuje uz magiju, a zapisivana je na amulete kao zaštita. Prvi njen spomen nalazimo u 3. st. poslije Kr. u djelu “De medicina Praecepta Saluberrima” (Liber Medicinalis), rimskoga liječnika, Kvinta Samonika Serena. Vjeruje se da joj je svrha bila, zaštita ljudi od zlih duhova uzročnika bolesti, te zazivanje dobrih duhova radi zaštite. Postanak izraza dolazi od aramejske riječi avarah k’davarah, što znači “stvaram kako govorim”.

Raspored slova abracadabra, pak, u obliku obrnutoga trokuta, usmjeruje prema dolje gornje sile koje talisman nastoji zarobiti. Taj lik treba, dakle, promatrati u tri dimenzije. Tada prikazuje lijevak u kojemu čarobna slova što teku ukoso od širokog vrha do uskoga dna, oblikuju silnice snažnoga vrtloga. Teško zlim silama koje taj vrtlog zahvati, iščeznut će zauvijek u ponoru iz kojeg se ništa ne vraća u gornji svijet.


Magija (magika, vračanje ili čaranje) je mistična vještina kojom se pomoću manipulacije sviješću i autosugestijom nastoje postići određeni rezultati i steći nadprirodne moći i sposobnosti, uz služenje za tu svrhu uspostavljenim ritualima.

Podrijetlo riječi magija

Suvremeno razdvajanje magije, praznovjerja, religije, znanosti i astrologije, nije bilo toliko jasno i izraženo u antičkom svijetu, upozorava dr. Giunio. Tajanstvenu i sveobuhvatnu umjetnost magije prakticirali su i muški i ženski čarobnjaci, koje su ljudi molili za pomoć u prevladavanju zapreka u njihovom svakodnevnom životu i njihovoj sreći.

Riječ magija ima korijene u grčkoj riječi mágos (μάγος), u množini mágoi, koja je označavala perzijske religijske stručnjake (magi). Grčka riječ mágos prvi put se spominje u 6. stoljeću prije Krista. Od grčkog pridjeva magikos (μαγικός) nastao je latinski izraz magicus, koji je dalje ušao u mnoge europske jezike. Grčki i latinski jezik imaju vrlo raznolik rječnik kojim opisuju prakticiranje magije i ljude koji magiju prakticiraju. Ars magica, magica disciplina ili jednostavno magia na latinskom, te mageia i goeteia na grčkom, bili su uobičajeni naziv za ovu disciplinu. Govorno prakticiranje magije podrazumijeva razne čini (lat. carmina, grčki epoidai, epagoge), zle molitve (lat. nefariae preces, mala carmina) i čarolije (lat. incantamenta). “Sastojci” koji su se koristili za izvršenje tih čini, mogli su biti otrovi (lat. venena), ljubavni napitci (lat. poculum amoris, grčki philtra), kao i razne droge ili lijekovi (grčki pharmaka).

Imena korištena za žene čarobnice isticala su njihovu mudrost (sagae), dob (anus ili aniculae), sposobnost predviđanja budućnosti (praestigiatrices ili praecantrices) i vladanje činima (carminis sepulchralis magistrae) i lijekovima (grčki pharmakis i pharmakeutriai). Nazivi za čarobnjake ističu njihovu vezu sa svijetom mrtvih (grčki goetes), s gatanjem (grčki mantis, lat. vates), životom prosjaka (grčki agyrtai), podrijetlom (lat. magi, Chaldaei), mudrošću, zlodjelima, radom s otrovima i poznavanjem astrologije (lat. sagi, malefici, venefici, mathematici).

Možemo reći da postoje neke zajedničke karakteristike svih čarobnjaka – da su živjeli asketskim životom, da su puno putovali (što je bilo nužno da bi prikupili znanje i doprli do većega broja ljudi), da su mogli liječiti, izvoditi čuda i širiti poruku. Neki su bili pjesnici, glazbenici, stvaraoci mitova, filozofi. Uvriježena je podjela na tzv. bijelu i crnu magiju. Bijela magija predstavlja dobru magiju, a crna zlu, kojoj je cilj nauditi drugome ili na nadprirodan način postići kakvu korist. Granice nisu jasno definirane, predznak zapravo ovisi o etičkim vrijednostima onoga koji magiju prakticira, pa zapravo možemo govoriti o bijelim ili crnim čarobnjacima. Magija, čuda, demonologija, proricanje, astrologija i alkemija bili su “tajne svemira” starih Grka i Rimljana.

Antičke knjige o magiji

Postoji preko 130 antičkih tekstova koji se bave magijom i okultnim, a nastali su u razdoblju od 8. stoljeća prije Krista do 4. stoljeća poslije Krista. Magija se javlja veoma rano, s čovjekovim oblikovanjem prvih spoznaja o svijetu koji ga okružuje. Magija i religija međusobno su ovisne, imaju isto ishodište i nastale su istodobno jedna iz druge. Prema sociologu G. Gurvitchu, magija je vjera u sile koje čovjek može kontrolirati, dok je religija vjera u sile koje čovjek ne može kontrolirati.




U prvim primitivnim društvima javlja se šamanizam, religiozno-magijski sustav u kojem posvećena osoba (šaman, vrač) komunicira s duhovima kroz stanja transa izazvana halucogenim drogama, te snovima i vizijama. Osnovna je zadaća šamana – liječenje i proricanje. U antici je većina ljudi vjerovala u magiju, duhove, nadnaravne poruke. Teško je razgranitički religiju i magiju. Postoje neki kriteriji po kojima se razlikuju religija i magija. Magija je nužno manipulativna, magija se često koncentrira na pojedinačne potrebe (često sebične ili nemoralne), magijski obredi uglavnom se privatno i tajno odvijaju (često noću na osamljenim mjestima), magiju karakterizira vrsta poslovnoga odnosa onoga koji je prakticira (koji očekuje da će biti plaćen) i njegova klijenta.

Suprotno tome, religija se oslanja na molitvu i žrtve, religija uvijek naglašava same ciljeve (duhovni preporod, spasenje, vječni život), religija se bavi dobrobiti zajednice (obitelji, plemena, države), vjerski se obredi odvijaju na otvorenom, tijekom dana, u religiji je temeljna veza između svećenika i grupe sljedbenika. Molitve bogovima obično se nude naglas, dok se magične čini namijenjene demonima, oblikuju tiho ili izgovaraju posebnim siktavim zvukom (susurrus magicus).

Magija može biti suosjećajna ili nesuosjećajna. Suosjećajna magija temelji se na činjenici da sve što nas okružuje možemo iskoristiti za našu prednost, samo ako znamo iskoristiti postojeći potencijal. Naravno, oko nas su i zle sile koje nam žele naštetiti, a na nama je da se zaštitimo amuletima i nekim drugim oblicima zaštite. Oko nas je bezbroj poruka – snova, znakova, proročanstava – koja treba znati vidjeti i protumačiti. Ponekad isti uzroci mogu imati različite krajnje učinke. Spaljivanjem lutke koja predstavlja neprijatelja ili nešto što je s njim bilo u tijesnom kontaktu ili mu je pripadalo (komad odjeće, kose, isječci noktiju), toga neprijatelja izravno ozlijeđujete. To je oblik – nesuosjećajne magije.




Egipat

Proučavanje ostataka izvorne religijske literature, uz materijalne ostatke drevnoga Egipta, otkrilo je činjenicu da je vjerovanje u magiju, odnosno u moć magičnih imena, čini, formula, slika, figura, amuleta i u vršenje obreda koje je pratilo izgovaranje određenih riječi moći, činilo je veliki i važan dio egipatske religije. Usprkos neprekidnom napretku koji su Egipćani postizali u civilizaciji i visokom intelektualnom razvoju koji su konačno dostigli, ovo vjerovanje utjecalo je na njihovu svijest od najranijega do najkasnijega razdoblja njihove povijesti, te je oblikovalo njihova shvaćanja u vezi sa svjetovnim i duhovnim.

Egipatska magija potječe iz vremena kad su preddinastički i prapovijesni žitelji Egipta vjerovali da su zemlja, podzemni svijet, zrak i nebo naseljeni bezbrojnim bićima, vidljivim i nevidljivim, za koje se smatralo da su prijateljski ili neprijateljski raspoloženi prema čovjeku, ovisno o tome, jesu li prirodne pojave kojima su, kako se mislilo, ta bića upravljala – bile povoljne ili nepovoljne za čovjeka.

PIXABAY

 

Grci i Rimljani gajili su veliko poštovanje, ne samo prema mudrosti Egipćana, već i prema djelotvornim moćima njihove magije. Egipat je redom očarao i Perziju, Grčku i Rim. U razdoblju helenizma i u rimskome razdoblju, obožavanje velike egipatske boginje Izide proširilo se preko granica Egipta. Među istočnjačkim kultovima koji su se infiltrirali u rimski panteon, kult Izide, “kraljice mnogobrojnih imena” – zauzima središnju ulogu. Uz svojega supruga Ozirisa ili Serapisa, boga djeteta Horusa (zvanoga i Harpokrat), Anubisa i drugih, Izida predsjedava “izijačkim” kultovima koji su se proširili Sredozemljem do krajnjih granica rimskog Carstva.

Aegyptiaca je recentni naziv za sve originalne staroegipatske predmete i predmete nastale širenjem egipatske kulture i religije diljem Sredozemlja, te kasnijim imitacijama. Aegyptiaca se ponajviše nalaze u ženskim i dječjim grobovima zbog njihova zaštitnoga karaktera. U grobu 877 s nekropole na Relji (Zadar), zajedno s drugim grobnim prilozima, otkrivena su tri amuleta koja su sigurno pripadala istoj ogrlici. Prvi amulet – privjesak od tirkiznozelenkaste staklene paste prikazuje Besa – ratnika u njegovu tipičnom grotesknom obličju. Bes je demon koji štiti kuću od nepoželjnih magijskih utjecaja, pljačke, bolesti, a zaštitnik je i rađanja. Prikazivan kao bradati patuljak koji vrši nuždu i plazi jezik, njegov odbojni izgled trebao je tjerati negativne utjecaje, stoga se često upotrebljavao kao amulet. Među uzvišenim likovima božanstava koja krase zidove egipatskih grobnica i hramova, Bes se posebno izdvaja.

Za razliku od drugih božanstava koja se uvijek prikazuju u profilu, Bes se uglavnom sučeljava promatraču. Njegovoj ikonografiji nedostaje dostojanstvenost, spokojnost i uravnoteženost karakteristične za druga egipatska božanstva. Bes pleše, svira flautu, harfu ili liru, te udara u mali bubanj da bi zabavio bogove. Prikazivan je i na ručkama sistruma. Kao oponašanje toga, ples i glazba bili su važan sastavni dio njegova kulta.. Često se prikazivao kako pleše oko majke rodilje, udarajući u mali bubanj ili tamburin i oko nje maše noževima.

Ta buke i te prijetnje, njegova ružnoća i smijeh što ga je izazivao, imali su za svrhu – plašenje zlih duhova. Bes je svoje štovatelje štitio i od štetnih pustinjskih životinja, osobito od zmija i od drugih užasa. Često je prikazivan kako davi i proždire zmije. Kao tamanitelja zmija, Besa su smatrali moćnim čarobnjakom. Drugi amulet, privjesak iz groba 877 u Zadru, prikazuje hermu. Herma predstavlja pravokutni pilastar iznad kojeg se diže u punoj skulpturi izrađena bradata muška glava.

Herme i pisma

Sa strana pilastra, naziru se dvije manje istake kao nepotpuno izražene ruke. Na pilastru su uklesani muški genitalni organi. Kao što samo ime kaže, herma predstavlja izvorno boga Hermesa, iako to kasnije nije sasvim izričito. Elementi koje nalazimo na hermama, sinteza su izvornih aspekata Hermesa, božanstva plodnosti, zaštitnika vlasništva i putnika. Treći amulet privjesak, prikazuje Hermeraklesa, koji se spominje još kod Pauzanije.

Prvi spomen herme nalazimo oko 520. godine prije Krista. U likovnoj umjetnosti arhajskoga doba, Hermes je prikazivan kao stariji bradati muškarac. U 4. stoljeću prije Krista, nastaje nova ikonografija koja prikazuje Hermesa kao mladića. Muški spolni organ u erekciji, označava njegovu funkciju božanstva plodnosti, a sam oblik spomenika, oblik sličan međašu, označava ga kao zaštitnika putnika. Zato se herme često i nalaze uz puteve i na raskrižjima.

Pisma koja su znanstveno zanimljiva, potječu iz 67. godine prije Krista Za dekoraciju palestre i gimnazija, pisac poziva prijatelja da mu pošalje likove Hermeraklesa, odnosno mramornih hermi s glavom Herakla. Već ranije je Atik objavio Ciceronu slanje hermi od penteličkoga mramora i s brončanim glavama, što je uvelike obradovalo Cicerona. Treba svakako istaknuti da povezivanje lika heroja, najvećega junaka grčkih mitova, Herakla, s bogom Hermesom, nema kultnih osnova. Riječ Hermerakles potječe iz povezivanja imena Herakla i riječi herma, kao pilastra. Amulet Ozirisa isto je otkriven u arheološkim istraživanjima. Amulet kipić, djelo je lokalnih radionica, iako je izvedba ikonografski vjerna elementarnom staroegipatskom tipu. Iz fundusa Arheološkog muzeja Zadar potječe i amulet privjesak Ozirisova stupa ili pilastra (djed, đed). Simbol je to koji prikazuje Ozirisov stup stabilnosti ili Ozirisovu kralježnicu. Jedan je od najčeščih amuleta u svim razdobljima u Egiptu, a čest je i diljem Sredozemlja. U nekim egipatskim hramovima su bili uspostavljeni posebni obredi podizanja stupa đed, koji je simbolizirao opću obnovu i Ozirisovo uskrsnuće.

Među Aegyptiaca. spadaju i ogrlice s perlama od staklene paste različitih boja i s drugim privjescima, među kojima se posebno ističu perle s umetcima koji oblikuju “oči” . “Urokoljivo oko”, odnosno tzv. “dobro oko” koje štiti od “zlog” ili “urokoljivog” oka (tal. malocchio). Ove su ogrlice u starome Egiptu imale značenje amuleta, a javljaju se još od prapovijesti. Upotreba se raširila cijelim Sredozemljem, pa sve do današnjih dana – prisutne su u južnoj Italiji i Turskoj.

(NASTAVLJA SE…)

Autor:Marina TENŽERA / 7Dnevno / 10. kolovoza 2018.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.