fbpx
Foto: Ilustracija/Pixabay

MALJAK, MACIĆ, TINTILIN… “Ljudi su se plašili, a i često bi se napili pa vidjeli svašta”…

Autor: Matea Vidić

Živimo u zemlji koja je ne samo prekrasna već je puna legendi i misterija. Koliko zapravo poznajemo obilje tajni lijepe naše, doznajte u rubrici ‘Mistična Hrvatska’ u kojoj vas svakog četvrtka vodimo u istraživanje tajnovitih kutaka.

Ususret božićnim blagdanima i naveliko poznatoj činjenici da Djedici u pomoć priskaču maleni vilenjaci, pronašli smo zanimljivu hrvatsku inačicu. Sličniji patuljcima nego vilenjacima, diljem Hrvatske moguće je pronaći malene pomoćnike, srećonoše ili pak veliku nevolju u malenom tijelu.

Na otoku Krku poznati su pod imenima macić ili maličić, na Pagu kao maljak, a u Dubrovniku je kao tintilin. Pod tim imenom, ako se sjećate, opisala ga je i Ivana Brlić Mažuranić, rodom iz Ogulina, ali stvaralaštvom bliža Slavoniji.

U svakom slučaju to biće patuljastog je rasta, a hrvatska ga obala prepoznaje po crvenoj kapici.

“Po svojem djelovanju, malik je ambivalentno biće. Čovjeku čini i dobro i zlo. Vjeruje se da su malići zaslužni za dobar ulov ribe te da onome koji mu uspije ukrasti crvenu kapicu donosi blago. S druge strane, malik je odgovoran i za niz loših djela kojima šteti čovjeku. Vjeruje se da krade i skriva stoku te je vraća nakon nekoliko dana, ali stoka više ne može davati mlijeka. Grize i tuče ljude, čini djecu bolesnom, šteti njihovim pelenama pa plaču. Preko noći ruši kuće u izgradnji, trči i pleše oko nje i ne da ljudima spavati. Međutim ljudi ga ne smatraju velikom štetočinom, nego često ističu kako im je baš malik, pretvoren u neku životinju, pomogao na putu kući”, primjećuje Ivana Jelinčić koja je na temu macića, kako ih prepoznaju Bračani, napisala diplomski rad.

“Na Pagu se smatra da maljak nastaje od pobačenog ili nekrštenog djeteta, malen je i ima kapicu. Međutim, u Bukovici je vjerovanje drukčije”, navodi pa dodaje kako se tamo vjeruje kako se macić izleže iz jajeta kojeg je snio pijevac od devet godina. To jaje se zatim čuva pod rukom 40 dana da bi zatim izašao macić.

“Tko ga ima, ne manjka mu novaca; taj mu ih nosi odasvud, a najviše iz mora, jer vjeruje se, da je sve blago ovoga svijeta pobacato u more”, dodaje.

Macića se često dovodi u vezu s magarcem, odnosno spominje se njegova preobrazba u magarca, a na Braču se pojavljuje i kao oganj, plamen koji skače. Mijenja navodno i boju, od crvene, bijele do plave.




Veliku ulogu u ovom vjerovanju ima i stav da su macići djeca koja umru nekrštena, a ta ideja učestalija je u južnijim krajevima. U svakom slučaju, ovo vjerovanje nekome je obična bajka, nekome način kako zastrašiti djecu, ali svima njima veliki dio djetinjstva i tradicije.

“To su ljudi izmišljali svašta. Znali su spavati vani, nakon što bi popili pa bi i vidjeli svašta. Ćićo i Laso sposobni su tada vidjeti svašta. Jedan je čak rekao da je vidio dva mjeseca za Badnji dan”, u nevjerici će jedan Bračanin.

“Moj je otac za ta bića čuo od svog oca, ali nitko ništa nije vidio. Zore Kampanora je navodno vidio, ali nije znao objasniti. To se događalo kada bi snježilo pa bi vjetar nosio posolicu koja je došla do telefonskih žica. Onda bi zaiskrilo, a svi bi to smatrali macićima”, dodaje.

Bračanin Šime smatra drugačije.




“Macić bi ti uvijek bio na istoj udaljenosti, tijekom večeri nosio bi svjetlost, a uloviti ga nikada nisi mogao”, govori pa također koristi izliku da je alkohol najčešće bio razlog zbog kojeg su “vidjelice” zapravo i vidjele maciće.

“Pričao je meni moj djed, kada se još kuhinja gradila na zadnjim katovima kuća da se s tavana čulo svašta, kao kada se pšenica prospe po podu. Išao je on gore vidjeti, ali nije bilo ničega. Moguće da su to samo miševi bili pa se čuo njihov topot nogu”, tvrdi.

Jelinčić ističe kako u Braču nitko nije spominjao crvene kapice, niski patuljasti rast i ostale vanjske odlike ovog bića, već su ga uglavnom poistovjećivali s neobjašnjivom svjetlošću.

“Išli smo bili u ribe i vidio sam ih na svoje oči. Pedeset ih je hodalo jedno za drugim, kao u procesiji. No što je to zapravo bilo, bila je to struja koja se presijavala u kapljicama kiše”, govori idući Bračanin.

“Meni je o njima mama pričala pa bi me navečer bilo strah ići bilo gdje. A gdje su oni danas? Nema ih, nikada ih nije ni bilo”, zaključuje.

I ostali kazivači potvrđuju priču o liku djeteta koji nosi svjetlost, a koji svaki put kada im se približe, odskoče dalje.

“To je prije bila zabava, nije bilo televizije pa su ljudi izmišljali svašta”, dodaju.

U konačnici, ako ih nisu vidjeli na svoje oči, ljudi su bili jako brzi kako bi logikom proturječili priči drugih.

“Ja sam ih vidio”, govori kazivač. “To ti je bila mašta, puno su me s njima plašili doma pa sam stvarno i mislio da ih vidim. Jednom sam navečer izašao van, a tada su bile petrolejke pa bi vidio da svjetlost nose, bili su visoki deset do 15 centimetara, a kada sam ih išao bliže pogledati, pobjegli bi”, dodaje.

Ističe majci je jednom priznao da ih je vidio, a ona mu je samo rekla da je to zato što je sigurno bio zločest, prisjeća se.

“Nešto me jednom iznenadilo. Išao sam raditi u Rusiju i sjedio sam s tom jednom obitelji kada je nešto zašuškalo. Odmah sam rekao da su to macići, a stara Ruskinja je potvrdila, to se kod njih naziva domavoj“, rekao je.

U konačnici, jedan je Bračanin našao objašnjenje za sve ove dokaze. “Meni je otac jednu večer izašao van zapaliti cigaretu i svaki put kad on povuče dim, to zasvijetli. U tom trenutku, povikaše susjedi: ’Eno macić, eno macić’. “Ljudi su se plašili, a i često bi se napili pa vidjeli svašta”, i on će.

Inače, priča o maciću nije uspjela dublje prodrijeti u hrvatsku književnost. Kako Jelinčić citira Ivana Lozicu, macić nije slavenskog podrijetla nego je stara mediteranska baština romanskog podrijetla koja se kod nas slavenizirala. Ova legenda u istom obliku pojavljuje se, tvrdi u Hrvatskoj i Sloveniji dok ga u Srbiji nema.

Shvaćen je kao strani utjecaj, premda je vjerojatno bio ovdje već pri dolasku Hrvata na Jadran, ističe.

Mačić se pojavljuje u starom Rimu, što potvrđuje zapis rimskog pisca Petronija Arbitra u njegovom Satyriconu, gdje govori o čovjeku koji se obogatio ukravši kapicu nekom navolku. Štoviše u talijanskim pokrajinama Abruzzo i Campagna postoje pripovijesti o demonu imenom mazzemarielle, mazamorielo, kojeg možemo dovesti u vezu sa sjeverno talijanskim maccarolom odnosno našim macmolićem, zaključuje Jelinčić.

Ono što je zajedničko svim vjerovanjima koja spominju u naslovu navedeno biće jest to da se javlja u liku malenog djeteta s crvenom kapicom na glavi. U nekim predajama predstavlja demone brda, šuma, polja ili duhove nekrštene, pobačene, umorene djece, a katkad čak i vražićka, navode autori koji su proučavali ove pojave.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.