Wikimedia Commons

Hrvatski likovni genij posvećen kršćanskoj vjeri, utkan u baštinu čovječanstva!

Autor: Marina Tenžera / 7Dnevno / 23. ožujka 2018.

Crkva sv. Križa iz devetog stoljeća, poznata i kao ‘najmanja katedrala na svijetu’, nalazi se pokraj župne crkve u Ninu. Tlocrtom u obliku grčkog jednokrakog križa u gradnji ima ‘upisane’ nepravilnosti, a ti pomaci od pravilne osi i ‘greške’ u zidanju, posljedica su praćenja sunca zbog čega je crkvica služila kao svojevrstan sat i kalendar

Kristov dolazak na zemlju, njegovo raspeće, smrt i uskrsnuće, najvažnije su vrelo zapadne civilizacije. Krist je umro najokrutnijom smrću – razapet na križu, ponižen u svojoj apsolutnoj nevinosti i ljepoti Boga koji je postao čovjekom ne bi li otkupio svijet u kojem preteže ljudski aspekt posvećen smrti, a ne božji aspekt posvećen životu. A svijet bez Boga, donja dimenzija postojanja u kojoj je sve dopušteno, dokazuje da je malo ljudi u povijesti shvatilo najplemenitiju poruku ikada prenesenu čovjeku.

Nema velikog europskog srednjovjekovnog, renesansnog i baroknog umjetnika koji se nije bavio ovom temom. Uoči Uskrsa, valja se sjetiti da su i Hrvati dali neka od najljepših umjetničkih djela kristološke tematike iz tih davnih vremena kada je ljudski duh stvarao u konaktu s Bogom, na temelju Svetog pisma i Evanđelja, koja su ušla u baštinu čovječanstva.

Crkva sv. Križa u Ninu

Jedna od crkava nenadmašnih po ljepoti i tajanstvu gradbe, jest crkva sv. Križa, poznata i kao “najmanja katedrala na svijetu”. Nalazi se pokraj župne crkve u Ninu, a datira iz 9.,stoljeća. Oblikom podsjeća na,grčki jednokraki križ. Krakovi te prekrasne predromaničke crkvice, čija se bjelina i jednostavnost ističu u dalmatinskom pejzažu savršenom vizualnom ljepotom nestvarne snage, presvođeni su kubastim svodom; vanjski dio je ukrašen nizom slijepih niša, dok je kupola nepravilnog elipsoidnog oblika koji se prema vrhu suzuje. S vanjske je strane ukrašena slijepim nišama.

Pažljivo promatranje gradnje, otkriva greške koje nisu nastale neznanjem, već su promišljeno djelo majstora. Naime, pomaci od pravilne osi i smišljene greške u zidanju, posljedica su praćenja sunca, zbog čega je crkvica služila kao svojevrstan sat i kalendar u doba u kojem je izgrađena. Za vrijeme hrvatskih vladara, služila je kao dvorska kapela kneževa dvora koji se nalazio u neposrednoj blizini. Na nadvratniku s donje strane, nalazi se ime župana Godečaja (Godeslava) za koji se drži da “najstariji poznati nam natpis hrvatskoga vremena”.

Pretpostavlja se da iz Nina potječe krstionica s imenom kneza Višeslava. Jednobrodna crkva sv. Ambroza romaničkoga je stila s pravokutnim svetištem iz XV. stoljeća. Uništene su gotičke crkve sv. Mihovila i sv. Duha. U župnoj se crkvi čuva drveni gotički kip Majke Božje s djetetom i kameni oltar T. Bokanića. U riznici župne crkve izloženi su vrijedni zlatarski radovi od IX. do XV. stoljeća (škrinjica sa svetačkim likovima). Ističe se relikvijar u obliku ruke, rad zlatara Šimuna, dar bana Pavla Bribirskoga. U užoj okolici pronađeno je i istraženo oko 170 srednjovjekovnih starohrvatskih grobova koji datiraju od VIII. do XV. stoljeća, te stambene prostorije starih Hrvata.

Radovanov portal i ‘Michelangelo minijature’

Gotovo čitav Trogir (Tragurion) na zapadnoj strani Kaštelanskoga zaljeva, remek djelo je arhitekture i skulpture. Grad se spominje već u II. stoljeću kao naselje grčkih kolonista s Issae (Visa) koji ga ograđuju zidinama. Pred zvonikom katedrale nađen je žrtvenik božice Here, što govori o kontinuitetu kultnoga mjesta na gradskom trgu. Iz grčkoga razdoblja potječe natpis psefizma (čuva se u samostanu sv. Nikole). Druge vrijedne grčke umjetnine nađene su u zbirkama plemićkih kuća, pa njihovo trogirsko podrijetlo nije sigurno. U Cipkovoj palači nađen je reljef što prikazuje ženu pri radu, a u palači Statilić – glasoviti reljef s likom božanstva Kairosa.

Rimski Tragurium spominje i Plinije stariji – pišući da je grad (oppidum) čuven po kamenu. Rimski Trogir se razvio unutar zidina, a u polju na posjedima, rimski su kolonisti gradili svoja zdanja. Većina crkava u gradu nastala je na temelju ranokršćanskih crkava (katedrala, samostanska crkva sv. Ivana Krstitelja; temelji crkve sv. Dujma nađeni su ispod sadašnje crkve sv. Nikole; na crkvi sv. Barbare -sv. Martina ugrađeni su ranokršćanski ulomci).

U XI. stoljeću se razvija graditeljska aktivnost. Iz toga su doba ostaci šesterolisne kupolne crkve sv. Marije. Veći dio današnjih kuća nastaje u povijesnoj jezgri tijekom XII. i XIII. stoljeća. Izvorni romanički oblik sačuvala je crkva sv. Ivana Krstitelja uz koju se nalazi muški benediktiski samostan. Katedrala sv. Lovre – nazvana i sv. Ivan, kao trobrodna bazilika počinje se graditi oko 1200. godine. U funkciji je već u 13. stoljeću, no ona se dalje gradi do 15. stoljeća. Glavno obilježje katerali daje romanički stil u kojemu je majstor Radovan, zajedno sa svojim suradnicima, isklesao monumentalni glavni portal – najvažnije ostvarenje romaničke skulpture u nas.

Zapis u luneti portala donosi, osim autorova imena i godine gradnje – 1240., i pohvalnu ocjenu njegovih djela. Današnja cjelina portala nije nastala istodobno, premda je prvotni arhitektonski i ikonografski program proširen već sredinom 13. stoljeća i tako preinačen čini usklađenu cjelinu. Osim Buvininih vratnica, jedini je zaokruženi ikonografski program 13. stoljeća u dlamatinskoj umjetnosti. Vanjski je okvir portala snažno označen kipovima lavova na konzolama.

Reljefni prikazi

Desno je lav koji gnječi zmaja, lijevo je lavica koja u šapama drži janje, dok pod njim spavaju dva lavića. Na podnožju portala isklesano je osam telamona koji na svojim leđima nose pilastar. Na čeonoj strani pilastara uz vrata, niže se nepotpuni ciklus mjeseca u godini, prikazanih kroz karakteristične radove i s odgovarajućim znakovima zodijaka. U središtu gornje zone portala i u središtu čitava njegovog programa, nalazi se luneta u kojoj je Radovan u jedinstvenu kompoziciju povezao prikaze Kristova rođenja, Putovanja Triju Kraljeva i Poklonstvo pastira.

Na dva kraja pri dnu luka koji se svija oko lunette, majstor je prikazao Naviještenje, po sredini luka Poklonstvo Kraljeva, te desno Josipov san, a sa strane grupe anđela u slavi. Radovanova je luneta prvi europski timpanon koji Kristovo rođenje uzima za središnju temu čitava pročelja. Teološki iskaz gornje zone zasnovan je na sakramentalnome značenju (euharistijsko značenje Kristova rođenja). Polazište za čitanje je luneta isklesana “à double face” (poput Antelamijevih u Parmi) s prikazom Rođenja na prednjoj i znakom križa na stražnjoj strani, objema prožetima iscrpnim vjeronaučnim porukama.

U tim su dvama reljefnim prikazima povezane dvije temeljne odrednice srednjovjekovnog kršćanstva – inkarnacijska i eshatološka – koje upućuju na Pashalnu gozbu (Pasha) i Muku. Metapovijest čovjekova nakon Pada, komplentarno se nastavlja simboličkim sustavom prikaza na oblim stupcima s obje strane portal, te kalendarskim ciklusom, koji također ima moralizatorski značaj. Tako se u cijeloj donjoj zoni razvija sustav prikaza s temom grijeha i stanja ljudskoga roda ante legem. Sredinom druge polovice 13. stoljeća portal je dobio novi prošireni ranogotički okvir na čijoj je izradi sudjelovalo nekoliko majstora. Sadržaj su mu teme grijeha i Otkupljenja ljudskog roda: kipovi golih Adama i Eve postavljenih na lavove, predstavljaju istočni grijeh, a prizori iz Kristova života i Muke – Otkupljenje čovjeka. Na vanjskim pilastrima (na mjestima gdje je Radovan predvidio prikaze ostalih mjeseci), isklesano je, također u nepotpunome nizu, šest apostola kao posrednika Otkupljenja. Na drugome vanjskom luku koji se razvija oko lunate u jezgri gornje zone, nižu se prizori Bijega u Egipat (lijevo), Krštenja u Jordanu, Iskušenja Kristova u pustinji, (iznad “Krštenja”), te Ulaska u Jeruzalem, Pranja nogu, Uhićenja i Bičevanja Kristova, Raspeća i Uskrsnuća s tri Marije.

Titanska pojava Julija Klovića

Da nije samo Italija imala genije koji su obikovali i stvorili renesansu, posvjedočuje titanska pojava Julija Klovića, na talijanskom jeziku poznatoga kao Giorgio Giulio Clovio – Croata. Rođen je u selu Grižane kod Modruša u Vinodolu 1498., u mro u Rimu, 5. siječnja., a suvremenici su ga nazivali – „Michelangelo minijature”.

Kako se ističe u povijesnim izvorima, nema podataka o njegovoj mladosti i prvom školovanju. Smatra se da je oko 1516. godine, s osamnaest godina, došao u Veneciju u službu kardinala Domenica, a potom i Marina Grimanija. Rafaelov učenik Giulio Romano postaje njegovim učiteljem. Odlazi poslom u Mađarsku 1523., gdje radi za kralja Ljudevita II. Vraća se u Italiju 1526. i u Rimu radi za kardinala Lorenza Compeggia, te tijekom Velike pljačke Rima 1527. godine biva nakratko uhićen. U Mantovi postaje svećenik, te mijenja ime iz Juraj u Julije, u čast svojega učitelja i živi u samostanu Candiana kraj Padove.

Papinskom dozvolom napušta redovništvo i radi diljem Italije prateći svog mecenu, kardinala Alessandra Farnesea: Firenza (1551.), Parma (1556.), Piacenza (1557.-58.), Perugia. Naposljetku se 1561. godine vraća u Rim gdje je bio u dodiru s vodećim umjetnicima svog doba: Michelangelom, Vasarijem, Bruegelom, Colonnom kao i s El Grecom, kojega je preporučio kardinalu Farneseu i koji je izradio dva Klovićeva portreta.

Pokopan je u rimskoj crkvi San Pietro in Vincoli koja je slavna po Michelangelovom Mojsiju. Hrvatska je proslavila petstogodišnjicu njegova rođenja 1998. godine izdavši posebnu kovanicu od 200 kuna. Vatikan je proslavio tu obljetnicu izdavanjem prigodne poštanske marke. Bernardin Modrić je snimio film „Evanđelje po Kloviću” 2006. godine.

Njegove minijature i iluminacije rukopisa, čuvaju se diljem svijeta: Beatissimae Mariae Virginis Officium (London), Stanze di Eurialo d’Ascoli (Beč), Kölnsko evanđelje (Manchester) i dr. Njegovo najpoznatije djelo i „remek djelo minijature svjetskih razmjera” je Časoslov Farnese ili Officium Virginis, danas u knjižnici Pierpont Morgan (New York). Na El Grecovom portretu, Klović prstom pokazuje na ovo djelo. Ono sadrži 28 minijatura, uglavnom prizora iz Starog i Novog zavjeta, ali i slavnu dvolisnicu procesije na Tijelovo (Corpus Christi) u Rimu. Ima sjajne posrebrene korice za koje je Giorgio Vasari pogrešno tvrdio da su djelo Benvenuta Cellinija.

Klović je bio posljednji predstavnik minijaturne umjetnosti u doba kada ona doživljava svoj pad. On je originalna umjetnička osoba, što se osobito ogleda u bogatstvu invencije, u dekoracijama i figuralnim prikazima, u majstorskom crtežu i kolorističkoj istančanosti. Njegov doprinos minijaturnoj umjetnosti i umjetnosti manirizma općenito, osigurava mu ugledno mjesto u povijesti renesanse. Vrlo je bio cijenjen i obilno hvaljen od suvremenika, a s novim istraživanjima i interpretacijama uočen je i njegov doprinos hrvatskoj i europskoj likovnoj umjetnosti.

Dubrovačka crkva sv. Vlaha

U Dubrovniku – po mnogima najljepšem gradu svijeta – također se bjelinom i izdvojenošću izdvaja barokna crkva sv. Vlaha, zaštitnika grada na Trgu Luža. Crkva je je građena 1707.-14. na mjestu starije gotičke crkve iz 14.-15. stoljeća. Barokna je građevina izvedena prema projektu Mlečanina M. Gropellija kao središnja građevina s ovalnom kupolom, na kojoj je uočljiv utjecaj venecijanskog baroka. Iz stare crkve sačuvan je pozlaćeni srebrni kip sv. Vlaha, koji na svojoj ruci nosi vjernu maketu grada iz sredine 15. stoljeća. Ovaj se kip danas nalazi na glavnom oltaru crkve.

Od katastrofalnog požara koji je poharao Dubrovnik 1667., spašena su dva kamena kipa, djela bračkoga kipara Lazanića iz kraja 16. stoljeća – sv. Vlaho i sv. Jeronim. U crkvi se čuva i drveni kip sv. Antuna Opata – djelo nepoznatog majstora, koji je prenešen iz nekadašnje crkve sv. Antuna na Pločama, sijela bogate trgovačke bratovštine “Antonina”. Naime, dubrovački puk bio je klasno razdijeljen u nekoliko klasa po bratovštinama. Najbogatije i najuglednije obitelji trgovaca pripadale su bratovštinama “Antonina” i “Lazarina”. Francuska ih je okupacija ukinula, porušena je i crkva sv. Antuna na Pločama i tako je ovaj drveni kip zaštitnika bratovštine prenesen u patronovu crkvu. Iza crkve sv. Vlaha nižu se stambene zgrade, koje sa zapada zatvaraju trg na kojem su nekada bile palače vlastele i trebinjsko mrkanskog biskupa.

Katedrala sv. Jakova u Šibeniku, pak, najznačajnije je graditeljsko ostvarenje 15. i 16. stoljeća na tlu Hrvatske. Gradnja nove katedrale simbolički je bila kulminacija višestoljetnog stremljenja grada da se odvoji od trogirske biskupije, te da i uz vlastitu crkvu stekne i komunalnu autonomiju. Podignuta je na južnoj strani središnjeg starog gradskog trga, na mjestu romaničke crkve sv. Jakova.

Ideja o gradnji velikog katedralnog hrama datira od 1298. godine kada je Šibenik dobio vlastitu biskupiju i naslov grada. Odluka o gradnji i početku pripremnih radova donesena je 1402. godine. Gradnja je, međutim, započela tek 1431. godine i trajala uz prekide do 1536. godine. Prvo desetljeće na njenu podizanju rade mletački gotički graditelji i šibenski klesarski majstori, Andrija Budčić i Budiša. Za njihovo vrijeme izgrađen je južni i sjeverni zid, donji, gotički dio pročelja i oba portala crkve. Na katedrali su radili Juraj Dalmatinac, Radivoj Bogosalić, Radonja Grubačević i Nikola Marković.

Prilikom osnutka biskupije 1298. godine, postojeća crkva sv. Jakova na glavnom gradskom trgu promovirana je u stolnu crkvu, ali kako je bila malena i neprikladna odlučeno je da biskup i grad osiguraju sredstva za gradnju nove katedrale. Krajem 14. stoljeća, nakon što je u invaziji Mlečana stara katedrala sv. Jakova oštećena, odlučeno je da se gradi nova, te je 1402. godine, zalaganjem biskupa Bogdana Pulšića, osnovan fond za njezinu gradnju. Zbog nepovoljnih političkih prilika, a potom i raznih drugih nedaća koje su zadesile Šibenik (kuge i požari), gradnja nove katedrale počela je tek tri desetljeća kasnije, postavljanjem kamena temeljca 1431. godine.

Gradnja šibenske katedrale

Gradnja katedrale obuhvaća tri različite stilsko-razvojne faze od kojih se baš zato prva naziva po biskupu Pulšiću (1402.-1437.) koji je započeo s njezinom gradnjom, dok se preostale dvije nazivlju po dvojci navedenih najvećih i najznačajnijih arhitekata koji su definirali njezin današnji lik – Jurju Matijevom Dalmatincu i Nikoli Ivanovom Firentincu. Tijekom stoljetnog razdoblja gradnje, katedrala je nastajala sukcesivnim izmjenama triju različitih arhitektonskih koncepcija, pri čemu su se izmijenila tri različita stila: prvi gotički, drugi mješoviti gotičko-renesansni i treći renesansni.

Godine 1428. donešena je odluka Gradskog vijeća da se nova katedrala treba podići na pogodnijem mjestu u sjevernom dijelu grada. Bonino da Milano kao „primus magister ecclesie Sancti Jacobi“ (1428.-1429.) izrađuje prvi projekt katedrale koja se treba podići na mjestu crkve Sv. Trojstva (danas sv. Ivana), no zbog smrti uspjeva samo djelomično dovršiti pojedine kiparske dijelove glavnog portala (danas se nalaze raspoređeni na postojeća dva portala katedrale). Na osnovu odluke Gradskog vijeća da se katedrala ipak treba graditi na mjestu postojeće, novi protomagister Francesco di Giacomoiz Venacije (1430.-1431.) modificira njegov projekt, te ga prilagođava za izgradnju na postojećem mjestu gdje se još nalazila stara katedrala. Postavljanjem temelja na sjeverozapadnog uglu pročelja (9. travnja 1431.) započinje gradnja nove katedrale. Na mjesto protomajstora Francesca, kojemu je istekao jednogodišnji ugovor, dolaze Antonio di Pierpaolo Busato i Lorenzo Pincino, mletački majstori koji slijedećih desetak godina rade na katedrali.

Zbog poteškoća oko postavljanja temelja i realizacije svetišta produženog preko ulice, početkom 40-ih godina dolazi do prekida gradnje, te šibensko Vijeće u lipnju 1441. sklapa ugovor s Jurjem Matejevim iz Zadra pro prohtomagistro fabrice Ecclesiae Cathedralis. U početnoj fazi rada na katedrali (1441.-1455.) Juraj Matijev Dalmatinac (Georgius Mathei Dalmaticus) gradi novo tropasidalno svetište koje još uključuje krstionicu ugrađenu u temeljima južne apside (1443.-44.), te uz nju prislonjenu sakrstiju s riznicom na katu (1450.-54.). Istodobno se dovršavaju ranije započeti uzdužni zidovi crkve do visine vijenca visećih lukova, dok se u interijeru, po novom projektu majstora Jurja, zajedno s presvođenim kapelama bočnih brodova do iste visine, podižu arkade glavnog broda. U trenutku prekida radova 1455. godine izgrađene su visoke substrukcije poligonalnog svetišta do razine vijenca s glavama, odnosno do razine poda prezbiterija u interijeru. Početnu fazu izgradnje katedrale obilježava prostorno-funkcionalna adaptacija, te modernizacija ranijeg projekta, te niz inventivnih, prvenstveno graditeljsko-konstruktivnih i dekorativnih rješenja primijenjenih u gradnji svetišta (“montažna tehnika” gradnje velikim kamenim blokovima, te vijenac individualiziranih glava prirodne veličine).

Tri faze rada na katedrali

U drugoj fazi rada na katedrali (1461.-1473.) radovi su koncentrirani samo na podizanju poligonalnih zidova svetišta, pri čemu se mogu razlikovati dvije konsekutivne etape. Prvu etapu (1461.-1465.), obilježava pojava novog, ranorenesansnog dekorativnog repertoara pretežno slikarskog karaktera koji potječe od slikara iz kruga F. Squarcionea i radionice Donatella u Padovi (zid sjeverne kapele raščlanjen s pilastrima i zaključen s vijencem na kojem putti, pridržavajući girlande, sviraju i plešu (tzv. “Malipierova partija”). Druga etapa javlja se nakon Jurjevog boravka u Dubrovniku (1465.-1473.), a obilježava je pojava strukturalno zrelijih kompozicija i stilski čišćih motiva toskanskog porijekla (prozori glavne apside) koji su nastali pod utjecajem firentinskih majstora iz kruga Michelloza di Bartolomea zaposlenih u Dubrovniku pred Jurjevim dolaskom. U završnom razdoblju rada na katedrali, Juraj Dalmatinac na sjevernom zidu kapele svetišta, pod arhivoltom s grbom kneza S. Malipiera (1465.-68.) postavlja reljef sv. Jerolima pustinji .Juraj Dalmatinac umire 10. listopada 1473. godine.

Treće razdoblje počinje imenovanjem Nikole Ivanova iz Firence (Niccolo di Giovanni Fiorentino) novim protomagistrom (1475.). Firentinac zatječe katedralu dovršenu do visine obodnih zidova svetišta i zidova bočnih brodova, ali međusobno neusklađenih i nepovezanih, te sa brojnim nepravilnostima u tlocrtnoj dispoziciji čitavog korskog dijela (istanjeni te izlomljeni zidovi svetišta i transpta u interijeru). Do 1477. godine Nikola Firentinac izrađuje projekt za dovršetak čitavog gornjeg dijela katedrale, te počinje s presvođenjem bočnih kapela svetišta.

Nikola Firentinac nad bočnim kapelama svetišta podiže kratke bačvaste svodove sastavljene od dugačkih kamenih ploča slaganih na preklop (dovršeni do 1479.). Pripremajući pravilnu i čvrstu građevinsku substrukciju za istovjetno koncipirane velike svodove crkve, Nikola ispravlja i ojačava zidove korskog dijela, te ih vrlo brzo (do 1483.) podiže do razine svoda. Pri tome primjenjuje složena inženjerska rješenja – u debljini zida sakrivene metalne zatege, te konzolno izbačeni “ravni luk” (piattabanda).

Bačvasti svodovi i križište s oktogonalnim tamburom-lanternom i kupolom izgrađeni su do 1499. godine. Osim kupole, u trenutku njegove smrti (1506./1507.) podignuta su još dva traveja bačvastog svoda nad glavnim brodom, te u ravnini s njima i četvrtbačvasti svodovi nad bočnim brodovima. Premda se katedrala gradi još tri desetljeća nakon njegove smrti, ona je u cijelosti dovršena po njegovu projektu. Nakon Nikole Firentinca dužnost protomagistra obnašala su još dvojica arhitekata – Bartolomeo iz Mestra (od 1520.), a potom njegov sin Jakov. Oni su do završetka građevinskih radova presvodili preostala četiri traveja glavnog i bočnih brodova, te podigli gornji “trolisno”, zaključeni dio zapadnog pročelja. Tri granate ispaljene s broda bivše JNA, 18. rujna 1991., probile su kupolu katedrale. Sanacija oštećenja kupole izvršena je od 23. kolovoza 1996.. do 14. ožujka 1997., a program održavanja (čišćenje) i nadgledanja se nastavlja i dalje.

Zadar – crkva sv. Donata

Crkva sv. Donata (izvorno Sv. Trojstva) najvrjedniji je spomenik predromaničkog graditeljstva ranog srednjeg vijeka (9. stoljeće) u Hrvatskoj i simbol grada Zadra, a zbog osebujnog oblika jedna od najznačajnijih takve vrste u Europi. Po tipu gradnje slijedi oblike dvorskih crkava kružnog tlocrta od ranobizantskog do karolinškog razdoblja. Ipak, po svojoj gruboj monumentalnosti (visina 27, a širina 22 metra), neobičnom cilindričnom obliku i dvostrukum unutrašnjim prostorom ističe se originalnošću, bez nekih izravnih uzora. Prema predaji sagradio ju je zadarski biskup sv. Donat u 9. stoljeću, a spominje je u 10. stoljeću u svom glasovitom djelu “O upraljavljanju državom”, bizantski car Konstantin Porfirogenet. Izvorno je bila posvećena Svetom Trojstvu, a imenom Sv. Donata počela se nazivati tek od 15. stoljeća.

Crkva je građena u maniri starohrvatskih arhitektonskih rješenja s obiljem žbuke i kamena lomljenca. Veći dio arhitektonskog ukrasa, kao i monolitni stupovi u crkvi, antičkog su podrijetla i potječu uglavnom s porušenog rimskog foruma. Kada su zbog istraživanja ogoljeni temelji zgrade, ukazao se cijeli niz tambura rimskih stupova na kojima počiva zgrada crkve izgrađena izravno na ostacima foruma. Građevnu zamisao crkve čine dvije koncentrične cilindrične zidne konstrukcije oko središnjeg kružnog prostora, poput svojih neizravnih uzora – crkve San Vitale u Ravenni i Dvorske kapele Karla Velikog u Aachenu. Širi valjak tvori vanjsko oblo zidno oplošje crkve, kojem su u pravcu istoka dodane tri polukružne apside u punoj visini dvokatnog prostora. Troapsidalno svetište s radijalno postavljenim apsidama kreativan je doprinos koji crkvu čini bližoj srednjovjekovnoj gradnji, nego arhitektonskom izrazu kasne antike.

Središnji kružni prostor je jedinstven u punoj visini građevine, a zatvara ga uža cilindrična zidna konstrukcija koja završava središnjim tamburom s krovom u obliku plitkog stošca. U prizemlju se ova konstrukcija oslanja na šest monumentalnih pilona, međusobno povezanih lukovima, i dva monolitna stupa koji se s tri luka otvaraju prema apsidama. Prostorno kretanje je aktvirano i podređeno vertikali središnjeg prostora. Isti se raspored ponavlja i na prvom katu, ali su tamo otvori znatno niži i kretanje je pasivnije. Do galerije (matronej) se stiže zavojitim stubištem koje vodi u njezino predvorje.

Prostornost je minimalna unatoč većem broju prozorskih otvora, jer se svjetlost raspršuje i ne dopire do udaljenih dijelova. Masivnost, čvrstoća zida, iako blago negirana otvorima arkada i prozorima, nema gotovo ni jednog elementa kiparskog raščlanjivanja. Crkva ima troja vrata: glavna su postavljena točno nasuprot svetištu, a bočna s njegove lijeve i desne strane. Prvotno zamišljena kao samostojeća zgrada, ova je crkva vjerojatno još prilikom građenja stekla više prigradnji, pa je postala sastavni dio episkopalnog građevnog kompleksa uz katedralu sv. Stošije.Tako je izrađeno predvorje (narteks) kojim se prolazilo prema katedrali. Narteks je zadnji put pregrađen u 18. stoljeću, od kada potječu prozori na prvom katu. Na prvom katu južne strane crkve, tri su velika zazidana prozora koji su nekada vodili u prostor prigrađen južnom zidu crkve i koji je srušen u 20. stoljeću.

Sveti Donat ima izvanredne akustičke krakteristike, pa se u njemu već desetljećima održavaju glazbene priredbe poznatog međunarodnog festivala srednjovjekovne i renesansne glazbe, “Glazbene večeri u sv. Donatu”.

Nikola Božidarević

Dakako, nemoguće je navesti i druga remek djela crkvene arhitekture, kiparstva i slikarstva, a ne spomenuti Nikolu Božidarevića (Nicolaus Rhagusinus) poznatog u Italiji i kao Nicolò Raguseo (vjerojatno Kotor oko 1460.- Dubrovnik 1517.) koji je bio najveći dubrovački slikar na prijelazu iz gotike u renesansu. Sin slikara Božidara Vlatkovića iz Slanog, vjerojatno je rođen u Kotoru oko 1460. godine. Spominje se 1475. kao izvođač freski u Kneževu dvoru, a 1476. kao učenik slikara Petra Ognjanovića iz čije radionice 1477. godine polazi na nauk u Veneciju. Poslije dužeg boravka u Italiji ponovno se javlja u Dubrovniku 1494. godine gdje zajedno s ocem sklapa ugovor za poliptih na Gradićevu oltaru u dubrovačkoj dominikanskoj crkvi. U suradnji s ocem, 1495. godine slika i poliptih za franjevačku crkvu u Cavtatu. Prvi samostalni ugovor sklapa 1497. za izradu poliptiha na oltaru obitelji Gradić u dubrovačkoj katedrali. Godine 1502., uzima pomoćnika u radionici, a 1504. slika veliki trodijelni oltar-relikvijar u crkvi sv. Marije Velike, 1508. manji oltar u crkvi sv. Nikole. Potom 1510. slika i četvrti veliki oltar u katedrali, te prima narudžbu za sliku sv. Jeronima u dvorani Kneževa dvora. Za obitelj Gradić slika niz djela i poliptih za oltar sv. Josipa u katedrali, no u tome ga radu prekida smrt, 1518. godine.

Iz njegove opruke je izašlo na vidjelo kako je uspio skupiti poprilično bogatstvo za svoje vrijeme, koje je iznosilo 30 zlatnih dukata i veliku zbirku medalja. Nikad se nije ženio, vjerojatno zato što je cijeli život ostao jako vezan za oca koji ga je nadživio. Sačuvana su samo četiri Božidarevićeva djela i jedno djelo njegove radionice: to su Triptih u Bundićevoj kapeli Dominkanskog samostana u Dubrovniku, što ima zlatnu pozadinu i oblik triptiha lokalne tradicije, ali i renesansnu perspektivu, simetričnost kompozicije i plastičnost likova.

Po vjernom prikazu Dubrovnika kojega u rukama drži sv. Vlaho na bočnom panelu triptiha, slika je datirana u početak 16. stoljeću. Zatim “Gospa među svecima”, oltarna slika obitelji Đorđić u dominikanskoj crkvi u Dubrovniku, koja je ujedno prvi prikaz motiva “sacra conversazione” („Sveti razgovori”) s likovima Gospe, sv. Julijana, sv. Jakova i minijaturnim pokleklim donatorom, te zabatom s prikazom “Oplakivanja Krista”” nad glavnom kompozicijom. “Blagovijest”, rađena za dominikansku crkvu u Lopudu (danas u zbirci Dominikanskog samostana u Dubrovniku), je prva slika u Hrvatskoj gdje su likovi smješteni u pejzaž. Tu sliku, koju je slikao oko 1513., potpisao je kao Nicolaus Rhagusinus.

Također je zanimljivo podnožje slike s prikazom Kolendićeva jedrenjaka i biblijskih prizora, te prizori iz života naručitelja i lopudskih dominikanaca na bočnim poljima. Poliptih u crkvi na Dančama sa središnjim likom Gospe s Djetetom među anđelima i likovima sv. Grgura i sv. Martina s prosjakom na bočnim poljima. Osobito je zanimljiv detalj na prizoru sv. Martina koji nosi mač s odrazom Kristova lica. Naime, raskošno odjeven vitez na konju, sv. Martin, reže dio plašta i daje siromahu, a autorovo majstorstvo otkriva kako se u oštrici mača ogleda glava prosjaka, koji je zapravo Krist, što se vidi po aureoli (po nekima to je autorov autoportret).. Na kraju. sačuvan je triptih u franjevačkoj crkvi na Lopudu iz 1513. godine kao djelo Božidarevićeve radionice, jer nosi očite odlike njegova stila, ali ne i njegovu izrvsnost obrade.

Na njegovo slikarstvo su najviše utjecali slikari rane renesanse – Vittore Carpaccio, braća Crivelli, Pietro Perugino i Pinturicchio – a njega je najviše slijedio dubrovački slikar, Mihajlo Hamzić. U svojim slikama, Božidarević je ostvario sintezu domaće slikarske tradicije i novih kompozicijskih i kolorističkih kvaliteta, te iz njegovih djela mjestimice zrače duh i vizija renesanse i predstavljaju jedno od najvrjednijih cjelina starog hrvatskog slikarstva.

Autor:Marina Tenžera / 7Dnevno / 23. ožujka 2018.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.