Foto: Privatni album

ZAGREBAČKU ADRESU ZAMIJENILA SELOM U RUANDI: Novinarka Magda u meditaciji dobila viziju, pa otišla franjevcima

Autor: T.Š.

Hrvatska dugogodišnja novinarka, Magda Deždek, odlučila je poslušati unutarnji glas i otisnuti se u nepoznato. Humanitarnim radom oduvijek se željela baviti, no put bi joj dosad prepriječile razne životne situacije; stalni posao, financije, privatne obaveze. No, kada je ovo ljeto u meditaciji vidjela crni kontinent i otisnula se tim putem, stvari su se samo krenule slagati. Za Zagreb.info otkrila je kako je došlo do toga da je odlučila otići u Ruandu, kako danas izgleda njena svakodnevica, ali i kak postati volonter baš kao ona.

Gdje se nalazite i čime se bavite trenutno?

Smještena sam u afričkom selu Kivumu, 40–km udaljenom od glavnog grada Ruande, Kigalija, gdje volontiram u katoličkom edukacijskom Centru Otac Vjeko. Trenutno sam zadužena za najdivniju zadaću na svijetu – fotografiranje djece i mladih iz škola i vrtića. Fotografije će biti objavljene u godišnjem kalendaru kojeg priprema Humanitarna udruga Srce za Afriku, a koji će biti u prodaji od kraja listopada. Kalendar je humanitarnog karaktera i sav prihod od prodaje ide za školovanje djece u Centru.

Pišete li još uvijek za hrvatske medije? 

S obzirom na to da sam freelancer i da mogu raditi iz bilo kojeg kutka svijeta gdje ima interneta, i dalje pišem za neke naše tiskane i online magazine. U Ruandi me muči me jedino brzina interneta zbog slanja fotografija visoke rezolucije. Ono što bih u Hrvatskoj napravila u pet minuta, ovdje mi ponekad treba par sati.

Foto: Privatni album

Kako se ‘dogodila’ Ruanda? Koliko ste dugo razmišljali o toj ideji?

Humanitarnim radom u Africi željela sam se baviti dugi niz godina, ali zbog stalnog zaposlenja, privatnih obaveza, manjka financijskih sredstava i drugih izlika taj je san dugo bio samo san. Sve do početka ovog ljeta, kada sam u meditaciji dobila viziju „crnog“ kontinenta. Nisam si to mogla protumačiti ali su isti znakovi nastavili dolaziti na moj put dok jednog lipanjskog dana nisam odlučila poslati email Udruzi Srce za Afriku. Odgovor nije stizao nekoliko tjedana i već sam se obeshrabrila da bi u jednom danu, nakon dva-tri razmijenjena maila, sve bilo dogovoreno.




U srpnju sam se susrela s Fra Ivicom Perićem u Šibeniku, ravnateljem Centra Otac Vjeko koji je netom doputovao iz Ruande u Hrvatsku i koji mi je samo kratko rekao: „Dođi, pa ćeš vidjeti“. Tada sam upoznala i Maju Sajler Garmaz, predsjednicu Udruge. Na sastanku sam primijetila da na nozi ima tetovažu Afrike. Bio je to još jedan znak. Cijepila sam se protiv žute groznice, kupila avionsku kartu i evo me u zelenoj oazi mira u kojoj se pridaje briga esencijalnim životnim stvarima, a ne banalnostima kojima se mi kod kuće zamaramo.

Kako izgleda vaš dan?

Svaki dan je potpuno drugačiji, isti su samo početak i kraj. U 7 sati ujutro je doručak, a uvečer u 19 sati večera. Kako se kuća za volontere nalazi u sklopu franjevačkog samostana, volonteri moraju poštovati dnevni raspored obroka, ali između toga vlada potpuno šarenilo obaveza. Obilazak škola i vrtića, igranje s djecom, pisanje, prevođenje, fotografiranje, pomaganje u uređenju kuće za volontere, odlazak u grad u nabavku… Jednom smo čak kolegica i ja kuhale večeru za fratre i volontere. To je bilo zabavno jer ovdje ne postoji supermarket ili hladnjak pune hrane. Bilo je potrebno otići u vrt i pronaći mrkvu, krumpir, papriku, patlidžan (koji nimalo ne nalikuje našem)… a onda sve
to skuhati i ispeći u peći na drva.




Gdje ste smješteni?

Boravim u kući za volontere u sklopu franjevačkog samostana i Centra Otac Vjeko u selu Kivumu. Ono što me kao gradsko dijete posebno oduševljava to je predivan suživot s prirodom. Struja se većinom dobiva iz solarnih pogona, kišnica se sakuplja, kuha se na peći na drva. Jedem lokalno uzgojenu hranu ili onu iz našeg vrta. S prozora sobe imam pogled na palme banana, a na trijemu dok pijem kavu često me posjeti naša krava dok slobodno pase oko kuće. Svako podne uživam u a cappella pjevanju lokalnih stanovnika koji se sastaju nasred puta da bi vježbali za crkveni zbor, a kada se smrači slušam neobične zvukove ruandske noći.

Foto: Privatni album

Kako su lokalni stanovnici reagirali na vas?

U glavnom gradu, bijelci nisu tolika rijetkost dok sam po selima vrlo egzotična pojava, posebice među djecom. Dok šećem često viču „muzungu, muzungu“, što znači bijelac ili „give me money“ jer misle da su svi „buzungui“ (bijelci) vrlo bogati. Djeca su se isprva skrivala od mene a sada mi, kada me vide s fotoaparatom, trče u zagrljaj i žele pozirati. Neki su stariji žitelji rezervirani dok su drugi znatiželjni poput djece pa mi žele dodirnuti bijelu kožu.

Kakva je priroda?

Ruandu nazivaju zemljom tisuću brežuljaka zahvaljujući nepreglednim nizovima planina i brda. I svi su oni zeleni. Zimzelene šume, palme banana, terasasta polja riža i zelenog čaja, stabla kave, avokada, papaje… na svakom su koraku. Kao najmanja afrička zemlja – upola manja od Hrvatske – ima četiri zaštićena Nacionalna parka. Planine su najveličanstvenije u NP Virunga s nizom vulkana, dok se među šumama bambusa skrivaju neke od posljednjih preostalih planinskih gorila na svijetu. S druge strane, pitoreskne obale jezera Kivu skrivaju neke od najboljih plaža na kontinentu, a Nacionalne park šume Nyungwe i Akagera prirodni su rezervat mnogim divljim životinjama.

Foto: Privatni album

Kakvo je stanje općenito u Ruandi?

Jedna od prvih stvari koje primijetite po slijetanju u Kigali, glavni grad Ruande, koliko je čist. Grad je postao svijetli primjer pozitivne urbane transformacije. Zadnje subote u mjesecu obavezan je „umugandu“, nešto kao “društveno korisni rad”, i svi moraju izaći van i očistiti, popraviti ili obnoviti okućnice i javne površine. Ruanda se može pohvaliti i da je prva zemlja na svijetu koja je zabranila korištenje i proizvodnju jednokratnih plastičnih vrećica. Usto je vrlo sigurna, a njezini su stanovnici prijateljski nastrojeni. Dok šećem selima, većina ih maše a često prilaze želeći razmijeniti pokoju riječ sa strancem.

Koja je procedura ako se netko odluči za volontiranje u dalekoj zemlji?

Ne mogu govoriti općenito, jer je ovo prvi put da volontiram u nekoj stranoj zemlji. U mom slučaju, kao što sam navela, bilo je poprilično jednostavno. Osmislila sam projekt kojim bih u nekoliko mjeseci boravka u Ruandi mogla pridonijeti radu Humanitarne udruge Srce za Hrvatsku i Centra Otac Vjeko. No, pomoći se može i iz Hrvatske. Udruga provodi projekt Prijatelj Centra Otac Vjeko zahvaljujući kojem svi zainteresirani mogu pomoći u školovanju siromašne djece, a zauzvrat tri puta godišnje dobiju pisma iz misije. Više o samom projektu može se naći na FB stranici Srce za Afriku ili na web stranici www.vjeko-rwanda.info

Autor:T.Š.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.