(VIDEO) ‘A TKO BI ME SADA S 44 GODINE ŽENIO?’ Legenda Zagreba i dalje na ulici: Đukica je nosio štikle, šminkao se, a Bandić mu je poklonio Ponija

Mnogi Zagrepčani pitaju se gdje je nestao jedan od najpoznatijih uličnih pjevača bivše Jugoslavije. Neki kažu da je teško bolestan, a neki da nas je odavno napustio.

Riječ je naravno o legendarnom Đuri Pučeku, ili svima poznatij kao Đukica, koji već desetljećima uveseljava Zagrepčane, kako svirkom tako i svojim zaraznim osmijehom i neizostavnim pitanjem: Jel’ me netko tražio?’

Stariji Zagrepčani pamte ga po natapiranoj bujnoj kosi i dramatičnoj plavoj šminki na očima, stoga možemo reći da je nekada ujedno šokirao i uveseljavao zagrebačke ulice. Ekstrovertnost mu je oduvijek bilo najmoćnije oružje, a šale upućene na svoj račun uzvratio bi u svom stilu: ”Nisam ja Djokica, ja sam Đukica, a djokica ti je u gaćicama”.

Ako ste ikada prošetali centrom Zagreba oko Cvjetnog trga, Tesline ili Masarykove ulice, zasigurno ste barem jednom susreli legendarnog Đukicu, a da toga niste bili ni svjesni.

No, Đukica nije volio da ga se naziva uličnim pjevačem, već barskim, jer on sa svojim profinjenim glasom ne može pjevati ”tamo di tramvaji voze, di ljudi pljuckaju i di se dereju.”

Đukica je u doba Jugoslavije nastupao po svim kultnim Zagrebačkim mjestima. Od kafića Charlie, Lovačkog roga, Starog fijakera, kaptolskoj kleti te sve do Vinodola, gdje je zadobio ubod nožem u bubreg.

Od grada je dobio stan, a Bandić mu je poklonio Ponija

Inače, ovaj rođeni Varaždinac u Zagreb je doselio sredinom 60-tih. Prvi veći glazbeni uspjeh bila mu je pobjeda na popularnom festivalu ‘Prvi pljesak’ s pjesmom ‘Vagabund’. Nedugo nakon toga, Đukica se preselio u Pariz gdje je dvije godine nastupao po pariškim noćnim klubovima i lokalnim cabaretima. No, kako Zagreb nije potpun bez njegove glazbe i osebujnog stila, Đukica se ubrzo vratio na Zagrebačke ulice.

Da ga Zagreb volio i cijeni, dokazala je činjenica da je 1993. godine dobio stan od grada Zagreba, ali i Ponija.

Naime, obilježivši 50. obljetnicu karijere, Đukica je prije nekoliko godina od Grada Zagreba dobio bicikl koji “voli voziti da se ne zdeblja”, kako je tada duhovito izjavio. U nabavu bicikla gradonačelnik je poslao tadašnjeg pročelnika zaduženog za promet, Davora Jelavića, koji ga je, kaže, tražio po cijelom gradu jer je Đukica naručio određenu vrstu bicikla, kojeg je na kraju platio 700 kuna.

Pokojnog Bandića je upoznao kada je današnji gradonačelnik došao studirati u Zagreb. ”Ja sam tada sviral u Zlatnom kokotu, a gradonačelnik je tamo jeo i onda me je slušal s dečkima kak sviram gitaru”, prisjetio se Đuka.

Iako na zagrebačkim ulicama svira više od 50 godina, policija ga je nekoliko puta privela zbog remećenja javnog reda i mira, zbog čega je morao platiti 500 kuna kazne. Podsjetimo, svi ulični svirači od 2014. godine moraju imati dozvolu od Grada s točnim vremenom i mjestom sviranja.

”Od toliko kriminalaca u gradu oni privode mene zbog svirke”, rekao je Đukica 2014. te objasnio da je izravno od gradonačelnika Milana Bandića dobio dozvolu za sviranje od 10 do 22 sata, ali da nekada krene s poslom ranije zbog vrućine.

Jedna od prvih transrodnih osoba u Jugoslaviji

Iako su tada svi mislili da je samo flambojantan ili homoseksualac, malo tko zna da je Đukica zapravo jedan od prvih transrodnih osoba u Jugoslaviji.

”Moj prijatelj. Ili prijateljica. Kako bi on za sebe rekao. Žena rođena u muškom tijelu. I tamo zarobljena”, napisao je skladatelj Mario Mihaljević prije par godina u svojoj objavi na Facebooku o Đukici i nastavio:

”Naime, Đukica mi se jednom pohvalila kako joj je sestra skupila novaca za promjenu spola u Parizu. Veliku svotu. I reče mi Đukica kako neće uzeti novce iako bi s onim što je sama uštedjela imala dovoljno da postane potpuna žena. I fizički, a ne samo psihički. ‘Zašto?’ – pitao sam. ‘A tko bi me sada s 44 godine ženio?’ – sa suzom u oku reče mi Đukica”, napisao je Mihaljević.

Iako se u ono vrijeme pričalo da je homoseksualac, tada to nikome nije smetalo, niti se nikada izjašnjavao, osim što bi možda nekada nešto rekao kroz pjesmu:

Toga filma ne bu v kinu, vrti se nazaj,
Rodil sam se u Varaždinu, dečki je pa kaj.

Človek lehko skrene s puta, postal sem pevač
Zagrebačka hit veduta, drugo vse je trač.

Od kafića do kafića i po kmici znam,
Gde krletka treba tića, Đukica je tam.

Zagreb mi je vse kaj imam, moj prelepi grad,
I gitaru po njem štimam tak imam te rad.

Ak i dojde vrag po svoje, ak bi njega srel..
Pravi dečki se ne boje, dušu nebu zel.

Dolčevita, hit frizura, friški lak i gel.
Ak buš iskal trubadura, dojdem kak model.

Đukica je oduvijek volio Zagreb i njegove ljude, a i oni njega. Danas živi skromnim životom, gotovo da ne može skrpati kraj s krajem, ali dijeli sve sa Zagrepčanima: svoj osmjeh, štoseve i ono najljepše – svoje pjesme.

Njegove pjesme slika njegove duše, a ako dobro načulite uši, dan danas u prolazu Harmica možete čuti kako Đuka štima svoju gitaru usred centra Zagreba.