fbpx
Foto: Vedran Peteh/CROPIX

VICKO BUDILICA U POTRAZI ZA NOVIM POSLOM: ‘Na tržištu rada me uvjeravaju da u svojim godinama nemam što ponuditi’

Autor: Tomislav Parlov

Trpimir Vicković Vicko jedan je od najnagrađivanijih radijskih voditelja u Hrvatskoj, a njegov specifični glas mnogima je bio ono prvo što su poželjeli čuti nakon jutarnjeg buđenja. Vicko Budilica, zasigurno,  bio je jedan od simbola tadašnjeg Obiteljskog radija, ali njegova ‘budilica’ se nakon nekog vremena stišala, odnosno, ugasila.

Vicko je 2020. godine obolio od korone, a posljedice ga prate još i danas. Neko je vrijeme bio nepokretan, ali njegov vedri duh i neobjašnjiva snaga potaknuta optimizmom izvukli su ga iz mnogih nedaća. Iako je osvojio nekoliko Večernjakovih ruža te je zasjeo na Olimp radijskog voditeljstva, sustav, a i neko ‘novo vrijeme’, prelomio se na njemu. Vicko Budilica napustio je radio, a potraga za novim poslom u kojem bi ponovno pokazao karizmatičnu osobnost i talent – ne ide bajno.

Kad smo ga kontaktirali za intervju, Vicko je odmah pristao, ali je skromno priupitao: “Zašto baš ja? Ljudima više nisam zanimljiv, a skandali me ne prate”. 


Kako vaše zdravlje?

Hvala na pitanju, iz dana u dan sve bolje. Nije se za potužiti, ali ne mogu se ni pohvaliti. Posljedice su trajne i nisu nešto bezazleno, no što je, tu je. Idemo dalje, nema predaje.

S koronom se borite dvije godine te je ostavila velike posljedice na vaše zdravlje. Možete li opisati kako je krenula borba s tim opakim virusom?

Budimo precizniji. Zaraza koronavirusom bila je kratka i za mene naizgled bezazlena. Trajala je 20-ak dana, možda koji dan dulje. Nisam imao povišenu temperaturu, nisam osjećao slabost, nisam izgubio osjet okusa i njuha. Nisam kašljao, kihao niti gubio dah. Potpuno sam se normalno osjećao. Jedino mi je šećer u krvi bio izrazito visok. No za to sam, nekako, mislio da je normalno nakon napornog tjedna.   

Nakon odrađene subote, došao sam doma i sve je bilo kao obično. Malo su mi noge trnule pa sam se poslijepodne ispružio i vježbao uobičajene vježbe za cirkulaciju. To me naučio kum Rudolf, profesionalni vozač, i baš sam se osjećao super. 

No već predvečer sam puno teže hodao, jedva sam par koraka mogao napraviti, na toaletu nisam mogao mokriti. Nazvao sam hitnu pomoć, a oni su mi rekli da, prema simptomima koje sam im naveo, nisam slučaj za njih te da se naručim neurologu. Mjehur mi i dalje nije funkcionirao, a noge me nisu slušale. Došlo je vozilo hitne pomoći, a medicinski djelatnici su mi napravili brzi test na koronu. Test je pokazao da sam pozitivan na virus pa su me vozilom hitne pomoći prebacili u bolnicu u Dubravi. Govorimo o prosincu 2020. godine, kad su se taman neki cijepili prvim dozama preko reda. Nizom pregleda pronađeni su zanimljivi problemi s mojim zdravljem.   




Jedno vrijeme bili ste i nepokretni, ali ste se brzo i oporavili. Kako je vaš um reagirao na takav oblik nemoći?

Autoimuna bolest koja pogađa živčani sustav kod mene je dijabetičara prvo ‘zgazila’ živce nogu, križa i ruku. Mišići su radili, no osjet postojanja bio je nestvaran. Više puta sam samoinicijativno izlazio iz kreveta i pokušavao hodati, ali svaki je pokušaj završavao mojim nemoćnim pozivom u pomoć jer se nisam mogao uspraviti, dopuzati i popeti. Sestre su me zamolile da ne pokušavam ništa jer bih se mogao ozlijediti. To sam ozbiljno shvatio i nisam više izvodio gluposti.

Liječnici su me ohrabrivali da situacija nije loša i da ima nade te da moram biti uporan. To mi je bilo dovoljno da sve ostalo shvatim kao proces oporavka. Uz obostranu upalu pluća i još neke poprilično zanimljive dijagnoze, kao i vrlo osebujne nuspojave, nakon određenog perioda oporavka, svašta čovjek pomisli, no nikada da je sve što mi se događa – nešto loše. Sve ima svoje vrijeme, način, poruku, to je dio mog života. Sve što sam doživio sasvim je dovoljno da u svemu ovom nađem nešto lijepo, dobro, korisno i vrijedno.  




Nedavno ste imali neugodnu situaciju na jednom zagrebačkom parkiralištu s dva, kako ste ih nazvali, ‘dilbera’, što se točno dogodilo?

Odrastao sam u kvartu u kojem se znalo kako se mora ponašati: roditelji, škola, društvo, poštovanje i zakon. Dogodila mi se vrlo ružna situacija u kojoj se ‘divlji’ namjere na nekog ‘pitomog’, no nespremnog da pogne glavu i okrene pogled. Nisam tako odgojen. Bio sam sam, ali da sam bio u društvu obitelji, vjerojatno bih se ponašao suzdržanije. Sad sam fizički slab i nisam sposoban čak ni izmaknuti se, no “ne bije bitku mač, nego…” Sve je prošlo dobro, moj komentar na društvenoj mreži naišao je na neke meni zanimljive mogućnosti, uglavnom, ljudi su reagirali. I to je nešto. 

U navedenom statusu na Facebooku napisali ste da razmišljate o nabavci legalnog oruđa. Je li zaista u Hrvatskoj toliko otežan život slabijim i nemoćnijim osobama pa trebaju posezati za alternativnim oblicima zaštite?

Slabi i nemoćni u velikom su broju žrtve nasilnika, grubijana, nepoznatih i poznatih. Djeca, žene, muškarci, tjelesni invalidi, stari i bolesni. Zakon ih štiti, a sile zla se ne obaziru. Policije nema dovoljno, ovlasti su im vrlo diskutabilne – prema mom nestručnom mišljenju, a sudstvo zatrpano. Koje je rješenje? Ne pristajem biti žrtva, ne pristajem biti objekt. Iako bi moglo definitivno završiti loše za mene. No ne mogu protiv sebe. 

Koliko vam društvene mreže olakšavaju da izbacite ono što vas tišti?

Društvene mreže su društvene mreže. Koliko želim pokazati sebe, toliko pokazujem. Mnoge stvari ne komentiram, mnoge stvari prešućujem, mnoge stvari komentiram s uskim krugom prijatelja. A ostalo je sve dobrovoljno i javno dostupno. 

Foto: Vedran Peteh/CROPIX

Ostali ste bez posla, kako ide potraga?

Ugovorni prekid radnog odnosa nije ostati bez posla, nego nova mogućnost za novi izazov. No u isto vrijeme razboljeti se, biti na rehabilitaciji i proći katarzu… E, to je za mene bila nepoznanica. Nakon prilično zanimljivih razgovora za posao i ponuda koje su me sve više uvjeravale da sa 56 godina nemam što ponuditi onima koji me misle podcjenjivati umjesto koristiti kao prednost. Odlučio sam se na pokretanje svog posla. Uskoro, prvo skoči, a onda reci hop. Znat će se.

Ne, nije moj povratak na neku radiopostaju, ne! Vicko Budilica više neće biti ranojutarnja svakodnevica. No Budilica nije mrtva! Budilica još ‘zvrnda’ i bit će još puno zvonjave iz ovog starog stroja. Toliko zasad.

Smatrate li da vas Hrvatska ne cijeni dovoljno? Ipak ste jedan od najnagrađivanijih novinara, a teško pronalazite posao?

Najbolji liječnici, najbrižnije medicinsko osoblje, za mene najdjelotvorniji lijekovi, izuzetna pažnju i skrb, pojedinci koji su se potrudili da ozdravim, da se oporavim i krenem dalje. Ljudi koji su se molili za mene, bili meni i mojoj obitelji na pomoći kada je trebalo. To je Hrvatska koja me cijeni, poštuje, voli, pozdravlja, prepoznaje, nudi, časti, podupire i ljubi. Moja Hrvatska. Sustav se mijenja, vlast mora znati komu služi. Zakoni moraju štititi slabe i nemoćne. Pravo i pravda nisu isto, ali sve je to život. 

Voditeljstvo i novinarstvo nekad i sad? Postoji li u 2022. godini kvalitetno radijsko novinarstvo?

E, to je pitanje koje ne smijete postaviti nekomu poput mene, nema dovoljno vremena za odgovor koji bi bio zanimljiv mnogima. Moram reći da je velika razlika bila između svake generacije prije nas pa je tako i danas. Uskoro ću toj temi posvetiti malo više prostora i vremena.

Opišite mi razliku između Vicka Budilice i Trpimira Vickovića.

Trpimir Vicković je miran, šutljiv i tih hedonist. Uživa u nepopularnoj glazbi, ljubitelj je SF literature i filmova te pasionirani navijač svoje kćeri i kuglačkog kluba Zagreb. Trpimir je i navijač ženskog odbojkaškog kluba Dinamo te zagovornik toga da se sva djeca u Hrvatskoj moraju baviti sportom. Svi sportovi, sve vrste plesa i pjevanja, sve umjetnosti, svi mogući zanati… E, to je Trpimir. On bi da svi budu svoji te da ih to raduje, jača i potiče da budu bolji. 

A Vicko Budilica? E, to je lik koji je bio stroj i koji je prštio energijom, dobrom voljom i raspoloženjem omanje grupe merkata kada nalete na bogati obrok pa ga počnu žvakati do besvijesti. To sam radio dobro, dapače, svidjelo mi se biti Vicko Budilica jer sam pokazao kakav mogu biti u najjačoj disciplini radijskog programa. Voditelj, realizator, urednik, producent, glazbeni urednik. Bez ikoga sa strane. E, to se više ne radi tako. Vicko je to bio sve u isto vrijeme. 

Tko je utjecao na vašu karijeru? 

Popis je podulji, osebujan i raznovrstan. Neki su poznati javnosti, a neki ne. Sve su to prekrasni ljudi koji su me oplemenjivali u prekrasnom mozaiku mog života i profesionalnog rada. Svi su me gradili ovakvoga kakav sam danas i zato sam još svoj. Prepoznatljiv i, nadam se, u budućnosti uspješan u tome što radim. Hvala im svima. Znaju oni tko su. Ja sam svoju zahvalnost prema njima otvoreno pokazivao i još to radim.

Koju osobu biste intervjuirali, a dosad tu priliku niste imali, i što biste je priupitali? Nebitno je li osoba trenutno među živima te u kojem je razdoblju djelovala.

Pero Kvrgić, Ivo Gregurević, Ivica Vidović, Ratko Buljan, Vera Zima, Ana Karić, Tonko Lonza… Ajme, toliko njih je otišlo, a htio sam ih pitati o nekim tajnama zanata.

S nekima sam privatno razgovarao, no neke stvari nisam imao prilike objaviti. Jako malo sam snimao. Sve sam volio raditi uživo, direktno u eter. Srećom, s nekima još planiram napraviti intervju i nadam se da ću imati prilike.

Je li novinarstvo stresno zanimanje? 

Ako se radi po pravilima i propisima profesije i zanata – nije. Stresnije je živjeti u neizvjesnosti svakodnevice i ne znati što ti donosi sigurnost i uspjeh. Svako zanimanje donosi određenu količinu i oblik stresa. Treba znati s tom zvijeri živjeti.

Smatrate li da ste dosad ostvarili sve što ste htjeli na poslovnom i privatnom planu?

Ovo je početak mog novog života, privatnog i poslovnog. Sada sam svjestan svoje prolaznosti i potrudit ću se ostaviti trag. Uživam u mnogočemu, iz dana u dan, korak po korak. Nadam se da ću neke stvari ostvariti. A možda i neću. I to je u redu.

Jeste li se ikad htjeli baviti politikom? 

Pet godina bio sam član MO-a u svom kvartu i to mi je bilo izuzetno iskustvo. Sve je moguće i nikad ne reci nikad. No za neki viši nivo, obitelj mora biti spremna za javnost. Meni je to sve nebitno, a njima bi možda bio problem. Da, ja sam politično biće, imam svoje stavove i svoje mišljenje o mnogočemu. 

Što biste savjetovali mladima koji upravo čitaju ovaj intervju, a vi ste im bili uzor?

Svakog dana, u svakome smislu, veselog i vedrog lica pogledajte se u zrcalo i pjevajte životu. Kada vam bude teško i mislite da nema izlaza, proći će. Kada ste na vrhuncu, u sreći i pobjedi… E, i to će proći. Sve je to vaš život. Samo vaš. Iskoristite ga najbolje. Budite pristojni i uljudni prema svima jer ne znate tko će vas sutra vidjeti, pomoći vam ili vas samo pogledati. Čitajte pravu literaturu, stare klasike, slušajte glazbu izvan top-ljestvica, imajte svoj stav i ne pretjerujte. Navodno je mjera stvar uspjeha.

Autor:Tomislav Parlov
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.