UČITELJICA FOLKLORA 34. PUT U HRVATSKOJ Ovaj put bilo je najteže doći, a bilo je najljepše

Autor: Ana Bačić/7dnevno

Vruća Dalmacija i grad Šibenik posljednja su morska destinacija za Dijanu Grbešić s obitelji. Ova učiteljica hrvatskog folklora iz Windsora u Kanadi svake godine ljetuje u domovini i obilazi rodbinu i kuću u Hercegovini. U vrijeme pandemije putovanje je bio neizvjesno. Avionske karte već su bile kupljene da bi avioprijevoznik Air Transat otkazao direktne letove za Zagreb. Tijekom lipnja cijela je obitelj morala mijenjati planove nekoliko puta.

„Kao i svako ljeto, bilo mi je nezamislivo da ne posjetim Hrvatsku i Hercegovinu. Od djetinjstva dolazim i te posjete su prerasle u nešto više od ljetovanja. Najjednostavnije rečeno, nešto me ovdje vuče. Često me ljudi pitaju: ‘Pa zar opet u Hrvatsku?’ Ta ljubav za Hrvatsku utkana je od malih nogu. I što više dolazim (ove godine mi je 34. put), potreba da boravim ovdje samo raste. Spletom okolnosti naš je dolazak bio upitan zbog pandemije Covida, ali, hvala Bogu, na kraju smo ipak stigli. Naša čežnja za dolaskom jednostavno je bila jača od bilo kakvog straha, a inače nisam strašljiva! Teško je razumjeti dijete hrvatskog iseljenika. Srce je podijeljeno između dvaju svjetova, a zapravo niti posve pripada Kanadi niti Hrvatskoj.”

Puno prepreka

Razgovaramo o pandemiji i kako je utjecala na život Grbešićevih, te na njihove ljetne planove.

„Ne gajim neke strahove od virusa. Držimo se mjera koje preporučuju stožeri u Kanadi i u Hrvatskoj, i nadamo se najboljem. Inače je bilo puno prepreka oko dolaska. Najprije su nam avionske karte bile otkazane pa su nas prebacili na drugi let. Kad smo to riješili, kanadska vlada zatvorila je granice i nije puštala građane izvan zemlje. Suprug Marin hrvatski je državljanin pa smo uz pomoć njega mogli izići iz Kanade. Moji roditelji već godinama me nagovaraju da ishodimo hrvatske domovnice, ali dosad nismo uspjeli. Odlučila sam konačno pokrenuti taj proces za sebe i djecu.”

Dijana je uspješna poslovna žena zaposlena u tvornici automobila Ford u Windsoru. S druge strane rijeke nalazi se Detroit, nekoć  veliki industrijski centar SAD-a, a sad pomalo devastiran grad. Odmah nakon završetka studija strojarstva mlada inženjerka već se sa 22 godine zaposlila u tvornici Ford. Bila je jedna od trinaest žena u timu od preko 200 muškaraca. Uz mnogo truda i rada dokazala se na različitim poslovima, od upravljanja ljudskim resursima do sada pomoćnice direktora operacija.

„Windsor je poznat po auto industriji i zapošljava puno Hrvata od kojih su mnogi već stekli mirovine, uključujući i moje roditelje. Danas radim kao asistentica glavnom direktoru i nadam se da ću tu i ostati do mirovine. Moram priznati da radim i kad sam na odmoru, ali ne previše. Ionako se budim ujutro, uz kavu napravim što trebam te mi ostaje cijeli dan za uživanje u moru, suncu i kulturnim znamenitostima Hrvatske. Ove godine bili smo duže u Zagrebu, posjetili smo Zagorje, Plitvička jezera, Šibenik, Split, Mostar, Međugorje. Sve manje se osjećamo kao turisti.”




Dijana ističe da njen posao nije ograničavajući, već joj omogućuje da se bavi svojom djecom i folklorom u slobodno vrijeme. Zahvaljujući folkloru njezina je grupa proputovala različite smotre i okupljanja folkloraša u SAD-u, Kanadi i Hrvatskoj.

„Naša folklorna skupina nosi ime po hrvatskom mučeniku kardinalu Alojziju Stepincu. Učim grupu djece od 14 godina naviše. Imamo više od 100 članova, i uglavnom su članovi djeca druge i treće generacije hrvatskih iseljenika. Nisam oduvijek bila ljubitelj folklora, ali što sam starija, više vidim vrijednost folklora. Ponajviše stoga što znam da bez tradicionalnih običaja, jezika i kulture, hrvatski narod neće opstati na tlu Kanade. Jako je važno sačuvati to hrvatsko blago i prenijeti znanje na mlađe generacije.”

Dijanini roditelji došli su u Kanadu početkom 70-ih. Ona i dvije sestre naučile su hrvatski jezik u krugu obitelji, u crkvi i kroz folklor. Na istom sada inzistira Dijana dok razgovara sa svoje troje djece. Ostaje pravilo da se u krugu obitelji govori hrvatskim jezikom.




Dijana s ponosom ističe da je njezina folklorna grupa povezana sa Župom svetog Franje Asiškog, čija je crkva u Windsoru najstarija hrvatska crkva izgrađena u Kanadi. Zajednica broji oko 7000 Hrvata koji imaju i nogometni klub. „Svećenici i časne sestre aktivni su u odgoju djece i bili bi izgubljeni bez njih. Crkva ostaje glavno okupljalište Hrvata koji žive u inozemstvu.”

Mirisi Dalmacije

„Ovogodišnje ljetovanje bit će zapamćeno kao najljepše poslije 2018., kada smo gledali finalnu utakmicu Svjetskog prvenstva na Trgu i dočekali Vatrene. Bilo je toliko prepreka, i dolazak je bio upitan, pa kad smo na kraju stigli, zaplakala sam od sreće. Ovo ljeto osjećala sam se sigurnom u Hrvatskoj. Moram pohvaliti građane jer se svi drže mjera. Ni u jednom trenutku nisam se osjećala u opasnosti. Iskoristili smo činjenicu da je općenito manji broj turista pa smo posjetili nacionalne parkove i bili smo baš svugdje. Bilo nam je prekrasno.”

Dijani se odmor približio kraju početkom kolovoza i uvijek joj je žao što ne dočeka dozrijevanje smokava, grožđa i drugih plodova ljeta. Pozdraviti se od domovine svojih predaka nijedne godine nije lako. Dijana zna da ju čeka 11 mjeseci teškog rada i odricanja, buđenja u cik zore, hladnih kanadskih zima, osamljenosti. Grijat će ju uspomene i mirisi lavande, smilja i duhana s hercegovačkog krša te mirisi mora i Dalmacije.

Autor:Ana Bačić/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.