IVONA JUKA ZA DNEVNO: Nosim fenomen svog oca najbolje objašnjava film

Autor: Anamarija Pranjić

Više o filmu, kako je stvaran, poteškoćama i postignućima pročitajte u našem razgovoru s Ivonom Jukom

Glumica, scenaristica i redateljica Ivona Juka ime je koje će se pamtiti na duge staze. Za film “Ti mene nosiš” i redateljica i tim dobili su mnogobrojne nagrade. Film je na Pulskom filmskom festivalu dobio tri Zlatne arene – za kameru, glazbu i vizualne efekte, te nagradu Breza za najboljeg debitanta. Ivona Juka dobitnica je godišnje Nagrade Vladimir Nazor za scenarij i režiju filma “Ti mene nosiš”. Film je prikazan i nagrađen na brojnim međunarodnim filmskim festivalima, a među nagradama su i dva Grand Prixa za najbolji film (Avvantura Film Festival i LET’S CEE Film Festival), kao i Zlatna mimoza za najbolju režiju u Herceg Novom te regionalna Nagrada Mirko Kovač za najbolji scenarij 2015. godine.

Nakon tri godine film koji je stekao svjetsku slavu ponovno je aktualan jer je odnedavno i službeni kandidat za nagradu Oscar, osim toga prvi je hrvatski film koji je prestižna platforma Netflix otkupila za prikazivanje u cijelom svijetu te ga prevela na sve svjetske jezike, a kritičari su ga proglasili vrhunskim ostvarenjem kakvog nije bilo u posljednjih 20 godina u našoj regiji…

Film koji je oduševio svjetsku javnost sada dolazi i na male ekrane, točnije 1. ožujka na HRT2 prikazat će se u 21 sat.


Ukratko o radnji filma koji je pobrao mnogobrojne nagrade: “Tri kćeri bore se za prihvaćanje, iskupljenje i nove prilike. Dora je zanemarena djevojčica koja sanja da postane nogometna menadžerica i počinje se zbližavati s ocem kriminalcem. Ives je redateljica sapunica koja se brine o ocu oboljelom od Alzheimerove bolesti. Nataša je uspješna producentica koja saznaje da je trudna i odlučuje se suočiti sa svojim otuđenim ocem. Glavne likove povezuje rad na sapunici čiji je virtualni svijet iluzija postavljen kao kontrast realizmu svakodnevnog života”. Više o filmu, kako je stvaran, poteškoćama i postignućima pročitajte u našem razgovoru s Ivonom Jukom.

Vaš film „Ti mene nosiš“, službeni je kandidat za nagradu Oscar, osim toga prvi je hrvatski film koji je prestižna platforma Netflix otkupila za prikazivanje u cijelom svijetu te ga prevela na sve svjetske jezike, a kritičari su ga proglasili vrhunskim ostvarenjem kakvog nije bilo u posljednjih 20 godina u našoj regiji. Kako se osjećate kada to sve vidite?

Jako sam sretna što sam ovaj film napravila s talentiranim suradnicima, koji su i iznimni ljudi, te što je u konačnici naš tud rezultirao ovim filmom, pa i uspjesima koje je ostvario. Ti iznimni ljudi su moja producentica Anita Juka, Vlado Gojun, montažer filma, Mario Oljača, direktor fotografije i divni glumci: Voja Brajović, Nataša Janjić, Helena Beljan, Sebastian Cavazza .. Tu su i moji suradnici iza kamere, Mladen Pervan, izvrstan tonac koji se snašao u svakoj situaciji, zatim Ranko Mitić koji je zaslužan za oštre kadrove u vrlo kompliciranim pokretima kamere i glumaca i još mnogi drugi u raznim fazama nastanka ovog filma. Ti ljudi su mi dali svoje povjerenje, uložili golem trud i sretna sam što se vide rezultati njihovog i mog rada.

Jeste li očekivali takve reakcije?

Kad radim film ne razmišljam o reakcijama, nema ni mjesta za takve misli, jer tada postoji samo vizija i svakodnevna borba za ostvarenje te vizije, doslovno od jednog dana do drugog i tako svaki dan. Dok stvaram nemam publiku u glavi, već sadržaj. Tek na premijeri pojavi se trema i očekivanje reakcija publike na sadržaj.  

Odakle ideja za film? Naime, film pokazuje odnose triju kćeri i njihovih očeva, a do sada su autori filmova glavno težište stavljali na odnos oca i sina. 

Da, uglavnom su težište stavljali na odnos oca i sina, ali ne zaboravite da su filmove uglavnom radili sinovi ili očevi. Ovaj film je napravila kći jednog divnog oca. ☺ Bilo bi fora da je i kći tako divna, ali što je, tu je. Moj otac je odigrao značajnu ulogu i citirat ću dr. Kurjaka kojeg sam nedavno snimala: „nosim fenomen svog oca“. Nekome ove riječi ništa ne znače, ali ja točno razumijem što to znači, za mene je dr. Kurjak formulirao nešto tako komplicirano u ovih par riječi. Moj otac je bio otac: zaštita, podrška kad sam bila mala, zatim učitelj, prijatelj, ali i osoba koja učila da budem svoja i neovisna. Bio je i duhovit, nezgrapan kad bi sa mnom plesao, smješan kad bi sa mnom pjevao. Tvrdio je da nije maštovit, pa su prve priče koje mi je pričao bile iz grčke mitologije, jer bio je profesor, naravno cenzurirane, prilagođene dječjem uzrastu. Nije bio svjestan da mi je dao najbolji storytelling već u djetinjstvu. Teško mi je jednim odgovorom obuhvatiti svo njegovo značenje u mojem životu, znam samo da je nepresušno vrelo inspiracije, čak i za filmske priče koje neće biti smještene u odnos oca i kći.

Ženski lik u filmovima više nije, recimo to tako, „jadna i tužna“ žena koju treba spašavati. Protagonistice Vašeg filma su kompleksne, odakle ideja?

Poznajem jedino kompleksne žene, ne poznajem te „jadne i tužne“ koje treba spašavati i koje se pojavljuju u našem domaćem filmu. Jednostavno, sve žene koje poznajem ili s kojim se družim spašavaju svoj i tuđe živote, neke čak i doslovno, kao na primjer, moja prijateljica doktorica, zatim poznanica odvjetnica, ma zapravo ne znam ženu koja ne spašava svoj i život svoje obitelji, spašava i moja prijateljica Nikolina koja je kućanica, koja itekako mnogo radi odgajajući dva sina pokraj supruga koji mnogo putuje zbog posla. Dakle, sve rade i zarađuju za svoje obitelji, bilo da su kućanice ili imaju karijere. One nisu idealne, imaju svoje mane, baš kao i vrline, a one su predložak za moje likove.



Da ne otkrivamo mi sami, a kako bismo zaintrigirali čitatelje za gledanje filma možete li Vi ukratko opisati radnju filma?

Pogledajte akcijsku dramu, hahahaha. Šalim se, jer riječ „drama“ je tako omražen pojam kod naših gledatelja, ali razumijem i zašto. U domaćem filmu kad se drami, e, onda se drami. Mora biti depresivno i zakucano do dna, bez tračka svjetla na vidiku ili nedaj Bože, sretnog kraja. Kad mi ljudi kažu da ne vole dramu, onda ih pitam koji im je najdraži film ili koji film smatraju „filmčinom“? I onda krenu nabrajati klasike: Kum, Razjareni bik, Taksist, Mistična rijeka..i da skratim, sve drama do drame, rijetko tko navede naslov neke komedije, komedije su „fora“, vole ih, zabavne su, ali nitko im ne daje etiketu „filmčine“ ili filma kojeg pamte. I kad im kažem da su mi nabrojali sve naslove drama, onda iznenađeno stanu i kažu:“ali nisu to kao naše drame..“ Zato, pogledajte akcijsku dramu. S happy end-om.

Hoćete li s nama podijeliti i doživljaje sa snimanja? Je li sve prošlo „glatko“ ili je bilo poteškoća?

Hvala Bogu, ali dobijem amneziju, inače ne bih snimila kadra idućeg filma. Dok snimam, ponekad si govorim „e, ovo ću zapamtiti..nikad više!“, a onda dođe neki drugi projekt i hoću angažirati baš tu osobu koja je bila grozna ili radila probleme, pa me tada suradnci koji su svjedočili takvoj situaciji moraju upozoriti: „nemoj, zar se ne sjećaš..“ Ne sjećam se. Doista se ne sjećam i dobro je da se ne sjećam. Zanimljivo, sjećam se svojim snova dok sam nešto radila. Dok radim film, intenzivno sanjam snove koji su povezani sa sadržajem kojeg radim.


Jeste li se možda suočili s kakvim izazovima?

Svaki dan. Režija je u konačnici – donošenje odluka. Egzekucija velikog broja odluka. Nije plebicitaran posao, ali to ne znači da nećeš poslušati drugog i prihvatiti što netko sugerira. Prihvaćanje ili odbijanje nečije sugestije jest također odluka. Svaki dan je izazov jesi li donio dobre odluke, jer nema popravka. Mi nemamo kao u kazalištu, novu probu sutra, jer svaki dan snimanja užasno puno košta i nema više tog dana. Nemamo mogućnost ni kao pisci da izbrišemo napisano, za to bi u našoj profesiji, mogli čak odgovarati i kazneno. Niti kao slikari da bacimo platno i započnemo novo, već što je snimljeno to je snimljeno. I tako ostaje za vječnost. Greške su skupe, ali to je možda najuzbudljiviji izazov.

Vaš film će se 1. ožujka premijerno prikazati na HRT-u. Što mislite kako će hrvatska publika reagirati na ovakve snažne poruke iz filma?

Nadam se da će im se film dopasti, da će u njemu naći zabavu, iako je širok pojam zabave. Netko će se možda u njemu odmoriti, netko možda prepoznati, nekoga će možda iritirati, no bitno mi je da ih dira i propitkuje. Vrhunac je katarza, ali ne smijem ju očekivati, mada je lijepo kad se dogodi.

U jednoj od glavnih uloga u filmu je i bivši navijački vođa Goran Hajduković Čupko. Što mislite kako se snašao u toj ulozi?

Sjajno. On je moj izbor i to izbor za kojeg su me svi uvjeravali da nije dobar, dakle da nisam vjerovala da on to može, ne bih ga ni odabrala. Izvrsno je napravio ulogu i stranci ne vjeruju da je naturšćik, svi koji su gledali film, a naravno, ne poznaju našu glumačku scenu, bili su uvjereni da je profesionalni glumac. U film je unio autentičnost, a svoju ulogu je napravio s zadivljujućom koncentracijom i pristutnošću.

Kakvi su Vam planovi za budućnost?

Želim se udati i imati djecu. Šalim se. Iako, ne šalim se, ako pričamo o željama. A plan za budućnost je sutra se ustati i nešto napraviti, koliko je moguće uspješno odgovoriti na obaveze koje dan nosi.

Autor:Anamarija Pranjić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.