‘SVI PEREMO ZUBE, ALI PO MOZGU SI RIJETKO KAD POREDIMO’: Barbara Kolar o skidanju stigme s tabua i brojnim drugim temama

Televizijska i radijska voditeljica Barbara Kolar može se pohvaliti bogatom i uspješnom karijerom koja je započela odmah nakon što je diplomirala na Veterinarskom fakultetu i stekla zvanje doktorice veterinarske medicine. Televizijsku karijeru počela je graditi 90-ih godina, kada je vodila kviz “Upitnik”. Nakon toga zaredali su se televizijski angažmani te je postala jedno od najprepoznatljivijih i najtraženijih televizijskih lica, a okušala se i u glumačkim vodama.

S popularnom voditeljicom susreli smo se na popularnom talk-showu “Ženska priča” gdje je, zajedno s voditeljicom Antonijom Blaće i plus age modelom Zvonom Vučković, govorila na temu stvarne žene i oduševila publiku svojim pričama, jednostavnošću i smislom za humor. Razgovarali smo o njezinoj ljubavi prema radiju i televiziji, voditeljskom poslu, razbijanju tabu-tema, medijima, društvenim mrežama i stvarnom identitetu žena.

* Kada je riječ o društvenim mrežama, smatrate li da smo zadržali stvarni identitet ili su stvorene slike identiteta, ono što bismo htjele predstavljati drugima?

Mislim da je to individualno, ovisno o tome čiji je profil. Ja na svojem imam i slike bez šminke i slike na kojima sam potpuno ‘namontirana’. Realno, mislim da je većina žena puno toga različitog. Sad je poanta želi li se prikazati sve to na neki način ili se želi odavati slika nekog polulažnog života.

Meni to nikad nije bila namjera. Ja ne zarađujem na svojem profilu, ne radim ga u tom smislu. On je na neki način odraz mene, a opet moram reći da možda čak ja manipuliram na drugi način. Manipuliram, to je uvjetno rečeno. Dakle, ako sam loše volje, ako mi se nešto loše događa u životu, ja neću objavljivati. Meni je dugo trebalo da krenem na društvene mreže jer sam se pitala zašto ljudima treba još i taj dio mene, kad dovoljno toga već dajem javno vani. I onda u situacijama u kojima nemam energije da nešto dam, prvo ću otići na društvene mreže. Tako da, kod mene je sve istinito, samo pitanje je koliko se toga i što dijeli.

* Gdje je granica koliko ćete dijeliti s drugima, što smatrate da je bitno, a što nije bitno podijeliti na društvenoj mreži?

Mislim da ništa nije bitno. Ja se svaki put pitam: pa zašto bi sad, molim vas lijepo, ljude to zanimalo?! Ujutro sam vam u uhu na radiju, popodne sam na ekranu… Bože, zašto bih ljude još zagušivala i tim nečim! Onda mi bude simpatično da u dva u noći pečem tikve jer nisam prije stigla skuhati ručak, pa stavim story u 1.53 u noći. Nešto takvo, kad me ponese, objavim. Zapravo, sada sam puno opuštenija. Kad sam negdje pa mi se nešto sviđa, kad mi je nešto lijepo pa mislim da neke ljude valja predstaviti, kada treba afirmirati neke stvari za koje mislim da su vrijedne, a imam osjećaj da prolaze ispod radara, to objavim.

* Jeste li ikada osjećali da niste potpuno stvarni, vi kao osoba, da morate težiti nečemu što niste, prikazati se kakvom niste i kako se osjećate iznutra?

Nitko zapravo nikad pred mene nije postavljao takve stvari, ti moraš biti ovo ili ono. Ja čak nisam bila ni u nekoj voditeljskoj ulozi u kojoj bi se zahtijevalo da čovjek bude neki lik. Recimo, postojao je kviz na HRT-u “Najslabija karika” u kojem se očekivalo od voditelj bude ‘čvrst’, ozbiljan. Ja sam zapravo na svim projektima na kojima sam radila bila ja. Ono u čemu se možda čovjek raziđe sa sobom jest to da nitko ne želi i ne treba mu osoba koja radi posao koji ja radim, a širi negativu. Ako si u nekoj negativnoj fazi, onda je teže izvući nešto lijepo i dobro što ćeš podijeliti s drugima. Ali davno je moja producentica rekla da sam ja za psihološko promatranje (smijeh). Sjećam se, jednom sam imala dramatičan emotivni slom, u stilu gotovo je. Uključe se kamere, nabacim smiješak, sve je super, isključe se kamere, ponovno suze. To možda nije pravi izraz stvarne žene, ali evo…

* Rubrika psihoterapija u “Kod nas doma” privukla je veliku pozornost jer ste u njoj razbijali neke tabu-teme. I tu ste vi bili malo opušteniji, znali ste nešto dobaciti. Koliko smatrate da su takve stvari važne, uz malo drugačiji način prezentacije koji je privukao toliko gledatelja?

Zapravo mislim da se od takvih stvari koje jesu tabui na taj način puno lakše skida stigma. Kad netko o tome progovara na jednostavniji i pristupačniji način. Mnogim ljudima s nekim psihičkim traumama teško je izaći na kraj jer očekuju da će netko tko je preko puta njih uzeti tekicu i strogo bilježiti, osuđivati, pitati: Sad mi recite kad je to kod vas počelo? Kad je mama ovo…? Kad vam je tata ono…? Ali, rijetko tko od nas ne bi bio dobar materijal da porazgovara s nekim da mu posloži glavu. Onda mislim da i ljudi koji imaju ozbiljnije probleme počnu gledati na to kao na nešto što je normalno, što bismo trebali raditi. Manje-više, nadam se, svi peremo zube, ali ovo po mozgu si rijetko kad poredimo.

* Je li bilo pitanja gledatelja koja su i vas šokirala ili mislite da bi se o svemu trebalo javno progovarati?

Pa ne sjećam se da je bilo nešto što me toliko šokiralo. U principu javni medij kao televizija neće sad baš neki tako opaki tabu ni pustiti vani, ali stvarno ne vidim zašto ljudi ne bi razgovarali o stvarima koje su bezrazložne stigme, a svi ih na neki način živimo, dok su mnogim ljudima teret. Ja sam apsolutno otvorena kad je o tome riječ i mislim da ljudima treba olakšati život tako što će manje toga smatrati nepriličnim, odnosno u sebi tražiti da su krivi za nešto.

* Kada smo kod vaših voditeljskih uloga, možete li odabrati koja vam je draža, radijska ili televizijska, što biste učinili da vam kažu da morate odabrati?

Ne, ne. To me često pitaju, ali ja to doista ne mogu odvojiti. Da mi kažu da moram odabrati, mislim da bih krenula raditi nešto treće.

* Što bi to bilo?

Pa, nespretno je to sada reći. Ja sam još petsto puta poželjela ići studirati nešto, međutim, za to čovjek nema puno vremena, ali arhitektura, dizajn, pokrenula bih nešto pedeset i peto jer kako da odlučiš? Sofijin izbor, koje dijete mu je draže! Stvarno ne znam, televizija ima svoje čari, radio ima svoje čari.

* Kad se rodila ljubav prema radiju?

Radio je ljubav oduvijek. Volim radio otkad sam bila dijete. Radio je bio iza kreveta i on je bio zadnje što bih navečer gasila, vrtjela i palila. I kad sam shvatila da ću veterinu završiti, ali da se neću njome baviti s obzirom na to da sam ja diplomirala neposredno nakon rata i bili su vrlo loši uvjeti za žene, kada govorimo o tome gdje bi zapravo žena mogla biti. Mogla sam ostati na faksu, bila sam dobar student, na svim zavodima osim na onom na kojem sam htjela biti, ondje nisu baš jako htjeli žene i onda sam znala da ta veterina nekako lagano klizi i htjela sam zapravo pokušati raditi, vidjeti kako je to što se meni s ove strane sviđa, kako to izgleda s druge strane. Imala sam sreću da sam uhvatila nešto što mi, barem mislim, dobro ide. Nekad čovjek ima sreće!

* Nekad si ljudi sami ne žele ili ne mogu priznati da su stvarno dobri u nečemu. Kad je riječ o televiziji, sjećate li se kada ste shvatili da je to nešto u čemu ste stvarno dobri?

Ja se osjećam dobro u tome pa onda mislim da zapravo nisam loše izabrala. U početku sam, naravno, imala tremu i mislim da je to logično. Imala sam groznu tremu. Ja sam baš perfekcionist. Pa onda odgovornost prema sebi, odgovornost prema svemu drugome…, ali sam shvatila da se zbog toga zapravo osjećam dobro. Uvijek je neko veselje. Mislim da većina ljudi u svemu ima taj neki podvojeni element. Ja bih s jedne strane živjela u New Yorku, a s druge na pustom otoku. Cijeli život s jedne strane imam tu neku potrebu za šouom, a druge strane za nekim supermirnim životom. Silno volim to, ali ne doživljavam to kao da se sad ja idem producirati, to mi nikad ne padne na pamet. Ja sam dio nečega što nekoga veseli. Onog trenutka kada bih pomislila da sam ja supervažna, ostavila bih se toga odmah. To bi značilo da sam ‘prošvikala’.

* Koji vam je omiljeni dio posla? Kad znate da se priprema neki novi projekt, kako će vas odjenuti…?

Ma zapravo volim sve to. Volim onaj trenutak prije nego što nešto počne. Onaj neki dubinski ‘excitement’ da će se sad dogoditi nešto lijepo i da će nekoga možda to lijepo razgaliti i razveseliti. Baš volim to.

* Koji vas je projekt posebno veselio?

Moram priznati, da “Zvijezde” idu još 750 godina, to bi me uvijek veselilo. To mi je veoma zabavno, to mi je izlazak subotom, tu me lijepo namontiraju, ja se dođem zabaviti, meni je sjajno kako oni pjevaju…To mi je genijalno.
Jako sam voljela raditi sa sportskom redakcijom. Znam sve što treba znati o nogometu, ali nisam nikakav sportski fanatik. Međutim, sviđalo mi se raditi s njima u toj strukturi koja je jako dobro razgrađena, gdje prate sport onako kako mislim da treba. Jako lijepo i jako pozitivno. Mene te stvari silno vesele. Ali ne mogu reći, mene je veselilo nekad davno raditi neki kviz, mene veseli “Kod nas doma”.
Ljudi misle da su neki veliki projekti zapravo ono što je teško raditi, mislim da je možda najzahtjevnija forma na televiziji “Dobro jutro, Hrvatska”. Tri i pol sata mozaičnog programa. “Kod nas doma” traje 45 minuta. Ja ponekad imam po četiri seta gostiju za potpuno različite teme, a ljudi očekuju da ti kompetentno razgovaraš sa svima njima. Nije moguće da ti je toliko blisko i realno da te toliko tema zapravo zanima, ali iz poštovanja prema poslu, prema tim ljudima, naravno da jest. I sad je samo pitanje na koji način to može proći. Takve su emisije, po mom mišljenju, idealan poligon za vježbanje voditeljskih vještina.

* Za one koji imaju želju baviti se voditeljskim poslom, što je to što bi trebali imati u sebi da biste rekli, ako to imate, upustite se i pokušajte?

Mislim da voditelji moraju imati momentalnu znatiželju, moraju osjećati određenu ljubav prema mediju. Ne bi smjeli biti pretjerano zaljubljeni u sebe jer to je početak kraja. Slika na zidu i ja sam tu zato da me gledate, meni to nije to što bi trebalo biti. Ali ta nekakva znatiželja i interes da ti dolaziš u priliku da možeš razgovarati s nekim ljudima koje nikad ne bi upoznao, da se ti možeš na neki način nekomu približiti i uljepšati nešto, mislim da je to to.