‘Što možemo učiniti ako nas netko prestane voljeti?’, objašnjava autor bestsellera Jorge Bucay

Jorge Bucay rođen je 1949. u Buenos Airesu. U tom je gradu studirao i diplomirao medicinu te se specijalizirao za područje psihičkih bolesti. Kao psihijatar i psihoterapeut isprva je radio u klinikama i ordinacijama, zatim je držao predavanja u knjižnicama, školama i kazalištima te je naposljetku stigao do radija i vlastitog programa na argentinskoj televiziji. Potom se posvetio svojoj drugoj aktivnosti, pisanju, ne sluteći da će njegove knjige postati bestselleri koji će se prodavati u milijunskim nakladama. Njegovi naslovi do sada su prevedeni na čak 24 jezika i izdani u 60 zemalja svijeta. Posljednjih 10-ak godina putuje svijetom i svojim predavanjima pomaže ljudima da bolje i sretnije žive pa je tako na jednom od svojih putovanja, prije godinu dana, posjetio Hrvatsku te je razgovarao s našom Tončicom Čeljuskom. Iako su se Bucay i Čeljuska u tom intervjuu dotaknuli mnogih pitanja, najviše su pažnje plijenila ona vezana uz ljubav. Kako i ne bi kada je Bucay u četiri odgovora tijekom ovog intervjua objasnio sve što nas je ikad zanimalo o ljubavi. Evo što je rekao!

Radite s parovima pa nas zanima što ste uočili, koje veze opstaju i mogu li se sve popraviti ili od nekih treba odustati?

Naravno da bih htio da svaka veza opstane i da se može poboljšati, ali nažalost nije tako. Mislim da postoji zanimljiva situacija. Par koji može opstati trebao bi stajati na tri noge. Poput stola. Zamislite stol na tri noge. Ako stol ima četiri noge i jednu mu makneš, on će stajati. No, ako imamo stol na tri noge i maknemo mu jednu, on pada. Par stoji na tri noge. Ako jedne noge nema, nema pomoći. Noge su ljubav, povjerenje i privlačnost. Čim jedne od ovih triju nogu nema, par će teško opstati. Ako te više ne volim, ne vjerujem ti i ne sviđa mi se ništa na tebi, veza ne može opstati. Bolno je na ovaj način o tome govoriti, ali tako je. Ljubav znači da me zanimaš, da mi je stalo do tebe i tvoje sreće. Povjerenje znači da vjerujem ono što mi govoriš. Znam da postoji nešto što mi ne govoriš, to je tvoja privatnost i to je u redu. No, ono što mi govoriš mora biti istina. Ako ti ne vjerujem, nemamo što raditi zajedno. Tužno je, ali je tako. I privlačnost. Nije bitno je li to fizički ili seksualno. Moraš me privlačiti, kao osoba, zbog onoga što jesi. Ako toga nema, nema ni veze. Nešto od toga može nestati. Može nestati privlačnosti, može nestati povjerenja jer je netko učinio nešto zbog čega mu partner ne vjeruje. Treća noga je otpala. Katkad nema privlačnosti. Privlačnost je jedina noga koja boluje od amnezije. Nema pamćenja. Ljubav ima veze s prošlosti. Voliš nekoga zbog onoga što ste imali, što te dijelili, što se događalo među vama. Ljubav ima pamćenje. Temelji se na nečem što ste proživjeli. Možeš se time hraniti i nastaviti voljeti osobu. I povjerenje je povezano s prošlošću. Dao si nekomu nešto i nije te razočarao. No, privlačnost nema pamćenje. Kad pitaš nekoga što mu se sviđa kod partnerice, a on kaže: ‘Bila je tako lijepa kad smo bili mladi’, to je loše. Privlačnost mora biti prisutna sada i ovdje. Ako ne mogu reći što mi se sviđa na partneru, u problemima smo. Nije bitno o čemu je riječ. Ne moraju to biti ni noge ni oči. Možda mi se danas sviđa kako kuha juhu, kako govori, kako se kreće. Ali nešto me mora privlačiti. Ako me ništa ne privlači, ne mogu ostati uz tu osobu zbog onoga  što me privlačilo prije. Ova noga nema memoriju. Tri noge moraju postojati. Kada par dođe na terapiju i jedne noge nema ,a terapeut to vidi, može je pokušati spasiti. Ako se ne može spasiti, može postojati brak, ali ne i veza. A to nije isto.

No, unatoč tome što su ove tri noge stolca delikatne i osjetljive, ljudi vole ideju o vječnoj ljubavi. Vi ovu ideju smatrate štetnom?

Dobro nije baš štetna. Radije na to gledam kao na trenutačnu mogućnost. Štetna je pretpostavka da nešto može trajati zauvijek. Psihologija nas uči, a ljudi to ne shvaćaju jer ne žele, kao što ni ja nisam htio dugo godina. Ne žele razlikovati strast i zaljubljenost od osjećaja ljubavi. To su različite stvari. Biti zaljubljen je strast i veoma je intenzivno, ali je prolazno. Ne možeš čitavo vrijeme živjeti strastveno zaljubljen. Može li se voljeti čitav život? Naravno da može. Ali ne možeš biti zaljubljen čitav život. Objasnit ću to na način da svatko može shvatiti. Da smo nas dvoje zaljubljeni u nekoga, ne bismo bili ovdje i gubili vrijeme jedno na drugo. Ne bi nam se dalo dolaziti. Željeli bismo samo biti s osobom u koju smo zaljubljeni. To znači biti zaljubljen. Ljubav je nešto drugo. Ljubav je manje intenzivna, ali je dublja. A budući da je dublja, može trajati vječno. Biti zaljubljen je tako lijepo. Čovjek bi bio zaljubljen čitavo vrijeme. A kada to prođe, onda kažemo: ‘Pa to više nije isto, nije isto’. Nije isto, ali je bolje. Ljudi žele onu istu jačinu osjećaja. Mladi često mijenjaju partnere. Mogu se lako zaljubiti. A kada zaljubljenost prođe, nađu drugu osobu u koju će se zaljubiti. Žele proživljavati taj adrenalin i strast koju zaljubljenost daje. Lijepo je biti zaljubljen, ali lijepo je i voljeti. I prijelaz je veoma lijep, premda zna biti bolan. To je prijelaz iz intenzivnih osjećaja prema dubokima. Prijelaz s površnih osjećaja prema dubokima. Ljubav ne mora zauvijek trajati, ali i može, i može trajati godinama. Neka traje koliko treba trajati. Ima ljudi koji žele biti jedanput izabrani i neka to bude zauvijek. A ima nas koji želimo da nas biraju svaki dan. Mi koji volimo biti izabrani svaki dan znamo da će to ionako završiti pa želimo potpirivati taj žar kako bismo bili sigurni i zadovoljni i sretni jer će nas opet netko izabrati.

Što možemo učiniti ako nas netko prestane voljeti? I da li mi možemo učiniti da nas netko zavoli? Je li to pitanje volje ili nedokučiva kemija?

Kako bismo htjeli da to ovisi o našoj volji. Mislim da kad bismo mogli zavoljeti koga želimo ili prestati voljeti koga ne želimo voljeti, psihijatri i psiholozi bi ostali bez posla. Nitko ne bi imao posla. No na sreću psihijatara i na nesreću nas koji patimo, nije tako. Čovjek može odlučiti da ne voli. Može odlučiti da se ne zaljubi. Ali ne može odlučiti o tome hoće li se zaljubiti. Mogu odlučiti ne prepustiti se osjećajima, mogu blokirati ono što radim s osjećajima i ljubavi nema jer je ljubav i ono što radim. No, ne mogu odlučiti hoću li se zaljubiti. Sad ću se zaljubiti u toga i toga, sad ću voljeti nekoga drugoga. To je nemoguće, to je biološki nemoguće. Ljubav je osjećaj i mnogo je neobjašnjivoga, ali znanost je dokazala da se mnogo toga događa kad nekog volimo. Nastaju određene promjene u mozgu. Ne možemo spriječiti proizvodnju tih stvari u mozgu. Možemo ih blokirati. Ne možemo odlučiti o tome hoćemo li voljeti. Ali nešto možemo učiniti, možemo odlučiti što ćemo učiniti s ljubavlju. Nitko ne može odlučiti o onome što osjeća. Nitko. Ali svi možemo odlučiti što ćemo učiniti sa svojim osjećajima. Mi smo ti koji odlučujemo što ćemo učiniti sa svojim osjećajima. Njihovi smo vlasnici. Oni nam pripadaju. Mogu te voljeti i zlostavljati ako tako odlučim. Ili mogu biti ljubazan unatoč tome što te ne volim. Ali ne mogu odlučiti o tome hoću li te voljeti. Mogu odlučivati hoću li pokazivati svoje osjećaje. Ali na osjećaje se ne može utjecati. Nema to veze samo s kemijom. Ima više veze s psihologijom. Možda čak ima više veze s duhovnošću, nego sa psihologijom. Ljubav počinje kada osjetim da nešto moje postoji u tebi. Vidim te i pomislim kako ovo nalikuje na nešto moje. Zvučat će grubo, ali volim te istom ljubavlju koju osjećam prema sebi. Ljudi koji kažu da vole druge, ali ne vole sebe, lažu. Ili vole sebe ili ne vole druge. Jer ljubav prema drugima uvjetovana je ljubavlju prema sebi. Odatle počinje. Onda ne mogu odlučiti hoću li nekoga voljeti. Jedino kad nekoga bolje upoznaš možeš shvatiti da si imao pogrešnu viziju i to može promijeniti ljubav. To je moguće. Pjesnik kaže: Prestaješ li voljeti? Naravno, prestajem voljeti. To je poput slijepca koji plače u rubac svoj i ne vidi da je vlak maloprije otišao.

Pišete u svojim knjigama da bol koju nismo mogli izraziti u djetinjstvu, kasnije ugrožava naše odnose. Kako se s time nositi, imaju li šanse oni koji su nepovratno ranjeni? Više ne postoje ti roditelji koji nas nisu razumjeli, koji su nas povrijedili i sad neki partner u novoj vezi mora iscjeljivati tu priču. Imaju li šanse ljudi koji imaju takve teške rane?

Više je tu pitanja i na svako bih pokušao dati odgovor. Polazište je ranjeno dijete koje je prvi put spomenuo John Bradshaw. To je moćno polazište koje mi terapeuti sada tako zovemo, premda smo uvijek radili s time. To su rane iz prošlosti. One postoje u nesvjesnom dijelu, i ako se ne može doći do njih, traže se. Mislim da je to rješenje. Prvo što moramo učiniti jest potražiti te rane u prošlosti i suočiti se s njima. Ničemu ne pomaže praviti se da se to nije dogodilo. Moramo ih naći i aktualizirati. I pustiti osjećaje da izađu. To su razlike različitih pristupa terapiji. Klasična psihoanaliza koju je poučavao Freud govorila je da treba naći te rane, da ih treba riješiti, kako bismo mogli živjeti zdravim životom. Mi smatramo da ti osjećaji još postoje, da nisu samo uspomene. To su pravi osjećaji koji su u nama i treba ih izvući i kanalizirati. Katkada partnera smatramo žrtvom, katkada terapeutom. Nijedno od toga nije dobro. Partner nije naš bolničar, ni iscjelitelj ni terapeut. Naš partner je samo partner i ne treba mu dati odgovornost da liječi naše rane. Naše rane su samo naše i njima se moramo mi baviti. Treba potražiti pomoć ako je potrebno. Pomoć nam mogu dati prijatelji, partner,obitelj, ali katkada trebamo i profesionalnu pomoć. Ali nije istina da se partner treba baviti našim ranjenim djetetom. Samo se jedna osoba treba baviti ranjenim djetetom,a to smo mi. Moj najodrasliji dio mora se njime baviti. Kada se pozabavi njime, dijete će se osjetiti sigurnim. Kad se dijete žali i plače i upropaštava mi život, upropaštava ga jer je napušteno. Zatvoreno je u sobi, ne smije van, viče, vrišti. Jednoga su dana dvojica prijatelja hodala ulicom. Automobil je udario psa koji je prolazio, odbacio ga je u zrak. Pas je cvilio i vjerojatno mu je noga bila slomljena. Prijatelji su ga vidjeli. Dječak kaže: Jadničak. Moramo ga odvesti veterinaru. Kad se približio, pas je zarežao na njega. Pokušao ga je pomilovati, ali pas ga je ogrebao po ruci i ugrizao. Vratio se prijatelju i rekao: Vražji nezahvalni pas. Htio sam mu pomoći, a on me ugrizao. Prijatelj je rekao: Nije te ugrizao jer je nezahvalan, nego jer je ranjen. Naše ranjeno dijete je ranjeni pas. Ugrizao je jer je ranjen, a ne zato što je loš. Treba naći načina da mu pomognemo.

Ostatak intervjua pogledajte niže.