Štetan trend širi se među Hrvatima: ‘Što se s takvim osobama uopće može?’

Hrvatski NEET-ovi (Not in Education, Employment or Training), i što s njima. Zapitao se to jedan korisnik Reddita. Bio je potom i malo precizniji.

“Nedavno sam načuo nešto o poznaniku. Rane tridesete, sjedi doma, gleda TV i visi na konzoli. Nije zaposlen, hrane ga roditelji. Nije ni prvi takav za kojeg sam čuo, čini mi se da im broj raste i da ljudi odustaju od života. Statistike o takvim osobama su labave. Po onome što sam vidio uključuju i bogataše, osobe s invaliditetom, etc. Brojke o ovakvim slučajevima je teško naći. Da, u biti bi mi proleteri takvima trebali biti zahvalni jer nam ne ruše cijene rada i ne guraju se na tržištu rada. Ali problem je što ih je dosta i labilno ili što parazitiraju na štetu obitelji (a ne na njihovim viškovima). Inače je zapravo super pojava što se tiče radničke klase”, napisao je i izazvao buru komentara.

Lijenost ga uništila

“Znam jednog takvog, 29 godina. Jedva osnovnu završio, srednju probao nekoliko puta, ni 1. razred nije završio. Sveukupno u životu radom zaradio dvije-tri dnevnice na crno. Novce troši na kladionicu i kafić, mamine i tatine naravno. Par puta je dignuo dobre novce, ali naravno mora biti u minusu debelom sveukupno. Nije sposoban namazat šnitu kruha. Nije bio mentalno zaostao, nije invalid. Od sebe je zbog lijenosti napravio mentalno zaostalog, socijalno zakinutog, motoričkog invalida i debila. Velik dio krivnje snosi majka koja ga je uvijek branila i još uvijek ga brani i hrani. Iako ima uvjete za penziju, ne može se umirovit jer njih troje ne mogu živjeti od dvije penzije. Puno puta smo mi koji ga poznajemo radili “intervencije” ali uzalud. Na kraju smo svi odustali od njega, osim njegove mame. Nema tu “što s njima”, ništa s njima. Bit će na socijali i lagano sisati proračun dok ne krepaju od gladi, nehigijene, pothlađivanja i slično. Ovaj primjerak kojeg sam opisao će ostati bez te kuće u roku koje godine nakon što roditelji umru, ako je njemu ostave u oporuci. Zadužiti će se kod kamatara i prepisati kuću na njih, 105%. Nadam se da radi toga neće kuću naslijediti on nego brat koji je normalan, ali živi daleko i nema puno doticaja s njima.”

Hrvatu prekipjelo, opisao što mu se dogodilo i poslao jasnu poruku: ‘Uhljebi, kako spavate noću?’

Što se može?

“Što se s takvim osobama uopće može? Kad izgube izvor financija (roditelji) što planiraju? Mogu li se oni uopće igdje zaposliti? Onih par koje sam vidio nemaju niti znanja niti iskustva, sumnjam da bi i na bauštelu mogli.”

“Kad se ne isplati raditi. Jeftinije je biti doma i da te hrane roditelji nego ic radit za 600-700 eura gdje na kraju mjeseca potrošiš cca 800 + izgubljeno vrijeme.”

“Jeftinije je za tebe, ne za tvoje roditelje.”

“Kako potrošiš 800€? Jesi li vidio kolike su penzije u HR?”

“Živimo u EU. Ima posla, dobro plaćenog posla, samo treba krenuti nekamo. Naravno, sve to zvuci lako, ali čovjek uvijek ostane paraliziran, u limbu, a vrijeme teče dok se ne trzne ili ga netko ne trzne.”

Otišao van

“Bio sam takav, pa otišao van… Sad imam motivacije za radit uzmem i koliko god prekovremenih mogu dobit. Motivaciju za radit za ispod 700eura nisam mogao naći doma.”

“Čekaj, po ovom ispada da su ti problem oni koji na plejki puše travu. I kućanice spadaju u tu kategoriju tako da je ta brojčica veća nego sto misliš.”

“Kućanice koje se brinu o kućanstvu ne spadaju u tu kategoriju, niti blizu.”

“Ili kao ja, zafali para pa se zaposliš (in maj difens, od X oglasa 99% poslodavaca se ne javlja, na kraju našao posao preko je*enih oglasa na Banovini.”

“Zašto bi s njima nešto morali?”

“Jer su članovi društva koji ne pridonose društvu. Trenutno su teret svojim obiteljima, a jednog dana će biti na teret zdravstvenom, socijalnom i mirovinskom sustavu odnosno nama svima!”

Puno ne pridonose društvu

“Postoji ogroman broj ljudi koji ne pridonose društvu. Djeca, penzioneri, učenici, ljudi koji su u raznim ustanovama, samo kao primjer. Živimo u doba gdje imamo svih resursa potrebnih za život na pregršt, ne trebamo imati svako ljudsko biće na alatnoj traci kako ne bi izgladnili.”

“Djeca rastu uče i razvijaju se da bi jednog dana bili korisni društvu. Penzioneri su bili korisni, sad ih uzdržavamo kroz mirovinski sustav jer su oni nas uzdržavali dok smo bili djeca kroz poreze. Ljudi koji su mentalni ili fizički invalidi nisu od koristi društvu, ali ih ima malo pa se to ne osjeti. I nismo zvijeri da ih se riješimo, nego iz uzdržavamo iz humanosti. Svi koji su zdravi bi trebali nešto u životu raditi, a ne da ih roditelji, a kasnije svi mi kroz socijalu uzdržavamo. Socijalna pomoć bi trebala biti uvjetovana. Moraš biti invalid nesposoban za rad s malom invalidninom ili sposoban, ali na burzi. Nezaposlen, ali na burzi. Umirovljenik s malom penzijom. Dakle mora postojati razlog za socijalnu pomoć. Ne da ju dajemo svima koji ne žele raditi. U biti treba ju ukinuti i srediti sistem burze rada, mirovina i invalidnina, skrbnika za invalide itd. tako da primanja iz proračuna budu dovoljne za osnovne stvari u životu.”

Sišu nasljedstvo

“Većina takvih koje ja znam sišu nasljedstvo ili buduće nasljedstvo, tako da nisu na teret društvu nego samo na teret ili razočaranje familiji.”

“Što s njima, pa to ti ne znaju odgovoriti ni tamo gdje se cijele države bave tim pitanjem, a kamoli će kod nas.”

“Bolje džaba ležat nego džaba radit.”

“Bolje ležat za kunu, nego radit za dvije.”

“Mora i takvih biti u društvu. Paraziti.”

“Ništa, kad roditelji umru bit će socijala.”

“Najveći strah kapitalista su takvi ljudi. Još više ako su jedino dijete roditelja. On zna da će za koju godinu naslijediti kuću/stan i ušteđevinu svojih roditelja i da zapravo nikad ne mora raditi (uz socijalnu pomoć). A takvih će biti sve vise.”

Hrvati se raspisali o pogrebnim običajima: ‘Bila je djevojka u vjenčanici s jabukom u ruci’

“Mislim da su takvi jako rijetki. Ja osobno znam samo jednog (u srednjim tridesetima a do sad nema sve skupa godinu ili dvije staža), ali taj sigurno neće biti na teret društvu jer su mu roditelji prilično imućni i ostat će mu ozbiljno nasljedstvo od kojeg će moći živjeti pa taman i da doživi stotu. Generalno za to su najviše krivi roditelji i loš odgoj, nisu ni svjesni kako su od svog djeteta napravili invalida. Nije toliko bitno što drugi misle o njegovom životu ali i on sam u zadnje vrijeme nije sretan (vjerojatno nije dobro za psihu kad si tako dugo bez ikakve obveze), samo teško se sad iskoprcati iz te situacije.”

Bolna priča za kraj

“Već sam skoro 2 i pol godine na bolovanju jer sam radi ozljede na radu ostao skoro nepokretan. Nakon operacije sam se fizikalnom doveo do toga da mogu hodati par sati ali sjediti mogu možda 4 sata max. Život koji sam živio mi je u rasulu radi toga. Razlog zašto sam toliko na bolovanju je jer hrvatsko zdravstvo ima po 6 mjeseci pauze između pregleda/terapija. Kontrolori otprilike svaka 2 mjeseca odluče provjeriti da možda ne fingiram i uvijek dođu do istog zaključka – jbt tebi nije dobro a?

Hrvatu prekipjelo, opisao što mu se dogodilo i poslao jasnu poruku: ‘Uhljebi, kako spavate noću?’

Sjedim doma, visim na konzoli, pokušavam svoje mentalno zdravlje skupiti iz komadića po podu, idem na terapije i gledam kako mi život prolazi.

Ekipa mi govori da je ljubomorna na mene jer žena ima dobru plaću i moji starci imaju para a ja imam sve slobodne dane i ne moram raditi, ali kad im predložim hipotetsku situaciju gdje mogu dobiti sve što ja “imam” ali i sve moje probleme, pokunje se i najednom ne bi.

Toliko nije zabavno da vam ne mogu opisati. Neke od rečenica koje vrijede kao usporedba su:

Umireš od žeđi usred oceana. U sobi sa 20 porno zvijezda ali imaš ED. Sve pare ovog svijeta ali nikog na svijetu.

Tehnički nisam NEET jer sam u radnom odnosu, i pokušao sam zgrabiti diplomu dok sam ovako “idle” ali nema toga što ne bi dao da mogu biti ono što sam bio prije nego sam sjebao leđa.

It’s fun on the outside. Ali kronična bol uništi čovjeka.”