fbpx
Foto: Biljana Blivajs / CROPIX

SPASIO GA SISTEMATSKI PREGLED! Dubravko Šimenc otvorio dušu: ‘Doktorica je rekla sad je ozbiljno’

Autor: 7Dnevno/ Tea Šojat

Kada govorimo o roditeljstvu, puno češće spominjemo majčinstvo nego očinstvo, a prilike da očevi govore o svom iskustvu vrlo su rijetke. Stoga nam je bilo iznimno drago kada smo se u talk-showu “Ženska priča” Marijane Perinić susreli s jednim od naših najtrofejnijih sportaša, bivšim vaterpolistom Dubravkom Šimencom, ponosnim ocem troje djece, kćeri Nike i Klare te sina Tome. Uoči talk-showa Šimenc nam je priznao da ima tremu, kao što ju je imao i kada je 2004. godine nosio naš stijeg na Olimpijskim igrama u Ateni, i to upravo zato što mu je bilo neizmjerno stalo. Osim što nam je pričao o svojoj djeci i otkrio koje vrijednosti želi da nose kroz život, u razgovoru smo se dotaknuli i njegova zdravlja. Naime, iako djeluje kao da je u “fit formi”, Šimenc nam je otkrio kako mu je jedan sistematski pregled gotovo spasio život.

Načula sam da neke medalje čuvate. Što posebno čuvate i zašto? 

Zadnje što čuvam su dvije kovanice od 25 kuna. Uspio sam nabaviti dvije koje su sad nedavno izašle da jednog dana ostanu djeci za uspomenu. Imam dva trofeja za najboljeg vaterpolista godine. Mislim, imam troje djece, to je problem, a to su dva trofeja. A nisam znao da će doći Tomo pa se nisam stigao potruditi. Imam i dvije olimpijske medalje, a sve to čuvam u nekoj ladici. Kad netko dođe k meni, nema toga nigdje. Neki prijatelji koji mi dođu doma čude se gdje je sve to, pa me pitaju mogu li to vidjeti. Olimpijska medalja san je svakog sportaša. Sve to što sam u sportu postigao, osvojio, igrao godine i godine, nekako je u meni, u mojim prijateljima, suigračima, trenerima… Puno njih je još živo, neki su nažalost preminuli, a taj pehar, ta medalja, nekakva su trajna uspomena na to, ja sam to odlučio ne držati na vidljivom mjestu, ali naravno da će to jednog dana dobiti nasljednici.


Foto: Damir Krajac / CROPIX

Kakav je bio osjećaj nositi naš stijeg na Olimpijskim igrama?

Uh, to je jedna prekrasna čast koju ti je država dala. Otvaranje Olimpijskih igara najveći je sportski događaj u toj godini, to gledaju milijarde ljudi, a ti ipak predstavljaš svoju zemlju. Ja sam to shvatio onako kao ‘ajde, to ćemo učiniti, ali kad sam došao na stadion i kako se približavao izlazak, počele su mi noge klecati, a dok prolaziš kroz te špalire izlazeći na atletsku stazu, kliču ti svi jer je to u svijetu stvarno poseban događaj. Te godine je i Roger Federer nosio stijeg i mi smo se svi stjegonoše našli prije, kao neka proba, bili su to stvarno svjetski sportaši, planetarno poznati. Ali, evo, meni je drago što su već tri naša vaterpolista nosila stijeg. Bukić je bio prvi, pa sam bio ja, a onda Josip Pavić.

Jeste li ikad prije tako ‘zatitrali’ prije nečeg važnog?

Ja sam i danas prije ovoga imao tremu.

Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

Kako je se rješavate?

Riješit ću se toga kad to sve skupa krene. Zašto? Imaš tremu zato što ti je stalo. Ovo su lijepe priče, lijepa je tema jer sam ponosan otac i stvarno imam dvije divne cure i ovog malog i naravno da je svakom roditelju cilj da ta djeca uspiju, da budu uspješna, da budu primljena u željeno društvo i svatko se trudi. Možda netko ne uspije, ali evo ja sam, zahvaljujući svojoj supruzi, dosta uspješan, mislim da sam uspješan, barem zasad, a tremu imam zato što je tema stvarno zanimljiva i ne želim ispasti prepatetičan, preglup u nekim stvarima. Kad sam prve sezone plesao u “Plesu u zvijezdama”, znao sam kakav je to show jer je to baš velik show u Italiji i isto sam imao ogromnu temu. Vježbao sam svaki dan s Tamarom. Da ne osramotim ni sebe ni nju kao učiteljicu.




Plešete li onda sada sa suprugom?

Ma ne, ja sam “made in Saloon”.

Foto: Damir Krajac / CROPIX

Čitala sam da ste imali ogromnu želju biti sa suprugom na porođaju, ali da ona baš nije bila za to. Zašto?




Točno. Kad se rodilo prvo dijete, Nika, pa onda Karla, to onda nije bilo moguće. To je poslije postala moda i onda sam u razgovoru s nekim prijateljima koji su prisustvovali porodu, koji su mi rekli “to moraš, to moraš, nije nešto gadljivo”, što i nije, barem meni, odlučio da bih i ja htio. Ali nevjerojatan je osjećaj. Sve je stvarno proteklo u fantastičnoj atmosferi.

Jeste li je bodrili?

Ona je bila pripremljena na sve. Ipak je i ona imala već dosta godina. Imala je 41 godinu kada je treći put rodila. To su lijepe godine, ali stvarno doktor Zlopaša u Petrovoj i cijeli tim je učinio sve kako treba. Nevjerojatan je osjećaj kad ti daju tog maloga, on topao kao štruca kruha, sve toplo, toplo… To je najljepši osjećaj. U životu imam puno lijepih uspomena, evo zadnja, koja mi je jako jako draga, prijatelj mi je omogućio da odem s njim na Palagržu, na najjužniju točku Hrvatske. To mi je bilo prekrasno. Ja rado podijelim kad mi je nešto divno, tako i taj porođaj, tako i to nošenje zastave.

Foto: Biljana Blivajs / CROPIX

Spomenuli ste da je supruga imala 41 godinu kada je treći put rodila. Vi ste bili blizu 46., sin je došao nekoliko dana prije vašeg rođendana. Kako komentirate to što neki kažu da bi trebala postojati dobna granica za roditelje?

Poznato je zašto smo se mi odučili na treće dijete. Naša druga curica je dijete s poteškoćama, tako da je to bila jedna zajednička odluka. Nije bila laka, ali naša je želja bila da jednog dana o Karli preuzmu brigu Nika i Toma, to nam je nekako životna misija. Sve je prolazno pa tako i to, ali kad počnem razmišljati o brojevima, onda stanem. Biti roditelj je ogromna obaveza, velika odgovornost, ali i najveća sreća koju ti život daje.

Što smatrate najvažnijim u odgoju djece?

Nemam ja tu što pametno reći, ali želim da moja djecu budu priznata i draga u društvu u kojem se kreću, da pošteno rade svoj posao, da budu, ako je moguće, dobri roditelji. Evo, Tomo mi je loze Šimenc, moja sestra ima kćer, tako da je on nasljednik prezimena Šimenc, a u ovom našem gradu, državi, društvu, to prezime ipak nešto nosi, kao što su recimo Arapović, Boban, Prosinečki, Šuker, Ivanišević ili Kostelić. Želja mi je da budu dragi, uspješni ljudi, prihvaćeni od društva, da ih ljudi vole, cijene, da su pošteni.

Kako usklađujete sve obaveze? 

To su možda floskule, ali cijeli svoj dan, tjedan, mjesec, godinu, sve svoje vrijeme podređujemo njima. U tome sam, nažalost, te neke drage ljude, neću reći izgubio, ali se ne družimo kao nekad. Moji prijatelji su odrasli ljudi kao ja, ali imaju i odraslu djecu, a mi nemamo gdje djecu ostaviti. Roditelji su mi u staračkom domu, Irini ne žive u Zagrebu, tako da u biti mi imamo problem komu ostaviti njih na čuvanje, to je to, ali idu posvuda s nama.

Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Otkako se ne bavite vaterpolom, kako održavate kondiciju?

U posljednjih nekoliko mjeseci sam imao malih zdravstvenih problema tako da pratim savjete jedne prekrasne doktorice, Davorke Herman, u vezi s prehranom i svime. Pojavio mi se neki dijabetes, mali, početak, ajmo reći, tako da sam to stvarno ozbiljno shvatio i, naravno, što je moguće više se krećem.

Kako ste to primijetili?

Otkrio sam na sistematskom pregledu, a doktorica Herman je rekla: “Sad je ozbiljno, sad se moramo ozbiljno pozabaviti time”, tako da sam to ozbiljno i shvatio.

Što onda jedete? Što smijete?

Jako malo toga. A pazim što jedem i zbog žučnih kamenaca koje sam morao operirati. Zdravlje nam je najbitnije uza sve ovo o čemu sad razgovaramo. Hoću da sam zdrav i sretan, to mi je cilj. To je u biti discipliniranost. Sport te uči tomu.

Foto: Marko Todorov / CROPIX

Pokrenuli ste emisiju “Dudo i prijatelji”. Kako je na vas utjecalo to iskustvo?

Emisija ide dalje, 6. sezona je, snimljeno je 150 emisija, prekrasne razgovore sam imao, ne mogu uopće ocijeniti tko mi je bio najdraži, tko najbolji. Nije lako raditi emisiju “Dudo i prijatelji” u kojoj je tema sport. Nema nas, nismo mi Amerika. Zato sam proširio teme na sve moguće vezano uz sport – na prehranu, doktore u sportu, novinare u sportu, legende, bivše sportaše, buduće sportaše, mlade, fizioterapeute, nutricioniste, psihologe, motivatore, znači sve, sve da u 45 minuta pošaljemo neku lijepu poruku.

Što mislite, koji je razlog propadanja velikih zagrebačkih klubova poput Cibone i Mladosti?

Teško je o tome razgovarati, to se ne može u jednoj rečenici reći. Povijest neke države, nekoga grada, tako i kluba, nešto je što ostaje zapisano za sva vremena. Nisam je ja stvarao, stvarale su je generacije prije mene, kao što će je nastaviti stvarati nakon mene. Ulaganje u sport ulaganje je u društvo. To nije investicija. Ljudi krivo percipiraju neke stvari u sportu. Na primjer, kažu: “Nisu vidjeli kuće na Banovini, a grade stadion”. To su dvije različite svari, to nema veze jedno s drugim.

Sport je najviše učinio za Hrvatsku i stvarno imamo velikane svjetskog sporta, a nogomet je tu, naravno, broj jedan i nitko nije zaslužio, ni oni ni njihovi treneri, njihovi roditelji, mi navijači, gosti koji dolaze u Hrvatsku, infrastrukturu kakvu imamo. Prema tome, ulaganje u sport je ulaganje u zdravo društvo, u nešto dobro.
Mi smo bili prvi koji smo išli pomagati ljudima u Petrinji. Ja znam tko je bio jer sam bio sa sportašima. I uvijek ćemo pomagati, to se zna.

Foto: Dragan Matic / CROPIX

Kada govorimo o temi roditeljstva, vaša je supruga prije 29 godina doživjela tragediju u kojoj je život izgubila sedmogodišnja djevojčica. Kako se nositi s tim, kako to prebroditi?

Ja ću vam reći samo jednu rečenicu. Nju je rehabilitirao Dražen Petrović. Najveći njezin rehabilitator bio je Dražen Petrović, jer to je sudbina.

Autor:7Dnevno/ Tea Šojat
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.