Foto: Dejan Štifanić/ Privatna arhiva

‘HIPERAKTIVAN SAM I NE SMATRAM TO MANOM’ Maestro Miron Hauser o glazbi, talentu i ljubavi: ‘Školski sustav je osmišljen tako da djecu ukalupi’

Autor: 7dnevno/ Tea Šojat

Skladatelj, dirigent i trombonist Miron Hauser sa samo 34 godine postao je šef dirigent Jazz orkestra HRT-a. Odmalena je gajio ljubav prema glazbi, a kako dolazi iz glazbene obitelji, imao je sjajnu podlogu da svoj talent i ljubav prema glazbi razvija i usmjeri u pravom smjeru. Upravo zbog toga, roditelje smatra iznimno zaslužnima za svoj uspjeh.

Surađivao je s Oliverom Dragojevićem, Ninom Badrić i Gibonnijem.

Foto: Dejan Štifanić/ Privatna arhiva

Miron je otkrio da mu početak obrazovanja nije tekao potpuno glatko. Školski sustav je njegovu energiju vidio negativno, a njegova hiperaktivnost ostala je vječno upisana u školskoj knjižici. Prvi razred škole prošao je dobrim uspjehom, no to nije ništa značilo za njegov daljnji život i ono gdje danas jest, a slova na papiru učeničke knjižice ostala su tek slova (i brojke) na papiru. Jasno je pokazao kako je najvažnije bilo usmjeriti tu energiju u ispunjavanje svojih želja, karijerni napredak. Šteta što školski sustav sam nije znao, kao i s mnogo druge djece, što s takvom energijom, talentima, kako ih usmjeriti da se još više razvijaju, a ne zagušiti.

Zašto je glazba bitna i kako uspjeti, jasno otkriva svojim stavom – imati viziju i učiniti sve što je u našoj moći da je ispunimo, a onda, zajedno s drugima, uživati u plodovima njezina ispunjena. Jer, kako kaže maestro, sreća je kada vidimo da je netko drugi sretan zbog onoga što smo učinili, a što je i nas same učinilo sretnima.

* Odmalena gajite ljubav prema glazbi. Kako je sve počelo, lupanjem po kućanskim elementima ili pjevanjem? 

Sve je počelo još u maminu trbuhu. Bila je profesorica udaraljki u glazbenoj školi, a tata, iako neškolovan, veliki je umjetnik. Osim što se bavi slikarstvom i mozaikom, izvrstan je pjevač, a nekada je svirao gitaru.




* Sjećate li se neke anegdote, da su vam roditelji rekli: “Ajde tiše malo s tim trabunjanjem?”

Ni u tragovima. Poticali su nas odmalena da se izražavamo što iskrenije i glasnije.

Foto: Privatna arhiva

* Otkrili ste da početak vašeg školovanja nije najbolje započeo. Javila se i učiteljica koja se na neki način posula pepelom. Kako ste se osjećali tada, jesu li vas te početne ocjene obeshrabrile?




Zapravo, ne sjećam se kako sam se osjećao, ali pretpostavljam da nisam bio presretan. Školski sustav je osmišljen tako da djecu “ukalupi” na neki način. Nismo svi jednaki. U tome i jest ljepota. Možda gledam utopistički, ali smatram da bismo trebali prepoznati talente i afinitete koje djeca imaju i podržavati ih u tome. Srećom, tu su bili moji roditelji koji su zbilja čuda napravili da bismo mi bili uspješni, sretni i samostalni.

* U učeničkoj knjižici pisalo je i da ste hiperaktivni. To je bila slobodna procjena učiteljice? Je li bila u pravu i kako ste usmjerili svu tu energiju?

Pa hiperaktivan sam i danas. Ne smatram to manom. To je energija stvaranja koju posjedujem. Ne trebamo djeci olako davati “dijagnoze” samo zato što se mi ne možemo nositi s time što ona jesu.

Foto: Privatna arhiva

* Što biste poručili mladima koji imaju neki talent, no on je možda upravo zbog ovakvih stvari potisnut. Gdje pronaći vjeru u samog sebe?

Mislim da ste sami odgovorili na to pitanje. U samome sebi. I najsporiji s ciljem pred očima napreduju brže nego oni najbrži bez cilja.

* Za one mlađe i roditelje koji razmišljaju da djecu upišu u glazbenu školu i sl., na što moraju biti spremni, koji biste im savjet dali?

Mislim da je najvažnije da uz glazbenu školu idu na ljetne seminare, orkestre za mlade, zborove i slično. U samoj školi je teško dobiti ljubav prema glazbi. Ja sam tek s 18 godina bio na ljetnom seminaru u Grožnjanu. Tada sam postao član Jazz orkestra Hrvatske glazbene mladeži. To je definitivno utjecalo na to da mi glazba postane profesija. Svirati s vršnjacima u raznim ansamblima, osim što daje zdravu konkurenciju, daje i osjećaj pripadnosti. Tu se krije ljepota u svemu tome.

Foto: Privatna arhiva

* Zašto je glazbena edukacija dobra za djecu?

Zato što je dobra za zdravlje. Jednako kao i sport i vježbe disanja, meditacija, vjera… Mi smo fizičko, mentalno, emotivno i duhovno tijelo. Na sva četiri aspekta treba raditi.

* Trenutno radite kao dirigent i trombonist u Jazz orkestru HRT-a. Postoji li neka želja, nastup, izvedba, kao neispunjen san?

Želja imam mnogo. Želim ih sve ispuniti. Sve što sam zamislio dogodilo se pa vjerujem da ću i dalje tako. Moj dječački dio mi ne dopušta da ih napišem jer svi znamo da nam se želja neće ispuniti ako je kažemo drugima.

* Je li teško u Hrvatskoj ostvariti glazbenu karijeru kao svirač određenog instrumenta? Što još sve vi radite?

Teško je ostvariti se na bilo koji način, u Hrvatskoj i izvan nje, ako nemamo viziju. Ako imamo, i dalje je teško, ali ne odustajemo. Osim što sam šef dirigent Jazz orkestra HRT-a, pišem aranžmane, pišem vlastitu glazbu i sviram trombon.

Foto: Privatna arhiva

* Što je bilo najteže na vašem karijernom putu?

Suzbiti tremu, strah od neuspjeha, a ponajviše strah od uspjeha jer, naravno, uspjeh sa sobom nosi mnogo odgovornosti.

* Kada ste shvatili da je glazba vaš profesionalni poziv i da ćete od toga živjeti?

Kad sam počeo zarađivati svirajući.

* Što smatrate svojim najvećim poslovnim uspjehom?

To što sam s 34 godine postao šef dirigent jedinog takvog profesionalnog ansambla u Hrvatskoj. Nije baš uobičajeno da tako mlada osoba dođe na takvu poziciju.

Foto: Privatna arhiva

* Imate li glazbene uzore?

Imam ih puno. Većina je svijetu nepoznata. Na Kubi sam imao čast upoznati ljude koji su za mene ponajbolji svjetski glazbenici i zasvirati s njima.

* Osim violine, trombona, što još svirate? 

Violinu sam svirao u osnovnoj glazbenoj, tako da je ne sviram uopće. Sviram klavir, ali ne koncertno. Za potrebe komponiranja.

* Zapjevate li na nastupima? 

Pjevam ponekad coro (prateći vokali u salsa bendu). S Cubismom, FiloSofíom…

* Što je najteže u poslu dirigenta?

Rad s ljudima. Kad se radi s grupom ljudi, čovjek ponekad treba biti psiholog, policajac…

Foto: Nera Simic / CROPIX

* Jeste li imali neku anegdotu koju pamtite, situaciju s orkestrom, a da publika ništa nije primijetila?

Gotovo na svakom koncertu, ali upravo zato što smo profesionalci, nemoguće je to primijetiti.

* Javnost dobro poznaje vašeg mlađeg brata Stjepana. Jeste li priželjkivali s njim neku suradnju?

Priželjkivao sam i učinio to. Napisao sam jednu kompoziciju za njega i jedan duet za nas dvojicu. Tako se i zove. Nos dos (nas dvojica). Srećom, bio je slobodan taj dan da dođe na najznačajniji koncert u mojoj karijeri. 2016. sam imao svoj prvi autorski koncert s Jazz orkestrom HRT-a. To je zbilja bila velika stvar za mene. Napisao sam 12 skladbi za tu večer i prvi put sam vodio sve probe i dirigirao koncert. Definitivno velika stepenica u mojoj karijeri.

Stjepan Hauser, Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

* Tko je koga više ‘gurao’, vi kao stariji brat njega ili on vas?

Mislim da su roditelji bili ti koji su gurali jer se on već u srednjoj školi preselio u Rijeku, tako da zapravo od tada nismo živjeli zajedno.

* Jeste li dijelili savjete jedan drugomu?

Nisam baš poznat po tome da sam bio poslušan, kao ni on, ali vjerujem da smo utjecali jedan na drugoga. Među nama je godinu dana razlike i htjeli – ne htjeli, to je jedna neraskidiva veza. Zajedno smo bili cijelo djetinjstvo. Ja sam uvijek osjećao potrebu da ga štitim. I dan-danas je tako, unatoč tome što godinu dana razlike, u ovim godinama, ne znači ništa. On je veoma uspješan glazbenik i biznismen. Svima. Meni je uvijek bio i uvijek će ostati mali Stipe.

* Vaš brat je vrlo rječit kada je riječ o ženama. Kakvi ste vi u tom pogledu, je li neka već zarobila vaše srce, ako nije, kakva bi osoba mogla u tome uspjeti, imate li neke kriterije?

Istina, to je dio njegova imidža. Ja smatram da to nije bitno za moju karijeru, stoga, “I don’t kiss and tell”. Moram se nasmijati na ovo imate li neke kriterije. Vjerujem da ih svi imamo i srećom, odrastanjem nam se i kriteriji mijenjaju.

Foto: Privatna arhiva

* Moramo vas pitati, posebno zbog naših čitatelja koje to jako zanima, kako ste dobili ime Miron? Nosi li neko posebno značenje?

Po katoličkom kalendaru Miron znači smirna, sveto ulje. Ja sam ga dobio po djedu, a kako ga je on dobio, ne znam. To je bio neki običaj, jer su oba djeda umrla prije nego što su im se unuci rodili pa je majka odlučila dati imena i meni i Stjepanu po njima, Stjepanu po njezinu tati, a meni po tatinu tati.

* Kako se opuštate kada ne radite? Uz glazbu ili…?

Uz glazbu, uz ribolov, uz vožnju. Oduvijek sam bio “petrolhead”. Auti, motori, gliseri… Tipične “muške” igračke.

* Vidite li se jednoga dana kao obiteljski čovjek?

Vidim.

* Što vam pričinjava najviše radosti i zadovoljstva u životu?

Kada vidim da je netko sretan zbog nečega što sam ja napravio.

* Koji su vam planovi za 2023., imate li neku novogodišnju želju?

Planovi su završiti ovu koncertnu sezonu, uspješno. Smisliti još bolju sljedeću i definitivno raditi na popularnosti Jazz orkestra. Tko god nas čuje, oduševljen ode s koncerta i pita kad je idući. Ljudi su nažalost još puni predrasuda i straha koji se širi od 2020. tako da nerado izlaze iz sigurnosti svojih domova. Propuštaju mnogo lijepih stvari.

Autor:7dnevno/ Tea Šojat
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.