fbpx
Foto: Neja Markičević/CROPIX

RAVNATELJICA OBOŽAVANOG DJEČJEG KAZALIŠTA: ‘Ljuta sam kad vidim predstave koje se infantilno obraćaju djeci!’

Autor: Marina Tenžera

Kada se jedno kazalište, i to za djecu, može pohvaliti neprestanim uspješnicama od predstava klasičnog repertoara do najsuvremenijih krimića na pozornici, poput “Tajne dvorca strave” Alfreda Hitchcocka, tada doista možemo govoriti o kulturnom fenomenu.

Za to što je kazalište Trešnja ostalo kultnim mjestom hrvatske kulture s kojim surađuju najprobraniji dramatičari, pisici, redatelji i kazališta iz svijeta, zaslužna je ravnateljica Višnja Babić s kojom razgovaramo o tajni njezina uspjeha zahvaljujući kojoj neprekidno uspijeva imati puno gledalište.

Ravnateljica ste bez sumnje vodećeg kazališta za djecu. Kako birate program?


Trešnja je u davnim danima bila kazalište raskošnih predstava, koje su zvali HNK za djecu. Toplo se nadam da sam mu vratila barem dio toga sjaja, iako nisu vremena za raskoš, a kad smo već na toj temi, ni za kazališta ni za kulturu uopće. Meni jest najbolje kazalište za djecu, naravno, nisam baš tako lažno skromna da govorim da nije. Ali publika nam svakodnevno potvrđuje da nas cijeni. Kad biram što ćemo uvrstiti u program, naoko je vrlo jednostavno jer imam svoj stav o tome kakve bi predstave trebale biti, onakve u kakvima sam nekad glumila i kakve volim gledati. Želim jasno ispričanu priču na hrvatskom jeziku, vizualno raskošnu, punu pozornicu radosti, ljepote i života, predstavu koja neće docirati djeci, neće im nametati mišljenje i stav, a neće biti dosadna ni roditeljima.

Naravno, moramo stavljati na repertoar poznate bajke, koje se uvijek mogu ispričati na nov način, ne dirajući pritom ni sadržaj ni poantu, ali moramo djecu upoznavati i s novim pričama koje ne poznaju niti su ih imali prilike čuti. Uz to, treba voditi računa i o raznim uzrastima djece.

Mislim da imamo krasnih knjiga i pisaca za djecu, dramske je literature za djecu malo. Ali srećom, postoje u Hrvatskoj i dobri dramaturzi, pogotovo nadu bude mladi koji znaju pisati. Sretna sam kad imamo neku predstavu koju nitko drugi nema, tekst koji djeca ne poznaju. Ne možemo baš uvijek predstave gledati samo kroz zaradu – a lakše je prodati bajku nego nepoznati tekst, kod nas djeca tek postaju kazališna publika i mora nam biti važniija kvaliteta kojom ćemo djecu privući umjetnosti.

Kakvo je vaše mišljenje o strukturi programa koju danas trebaju imati najbolja kazališta za djecu?

Kad sam došla na mjesto ravnateljice i iznijela svoje viđenje programa, naslušala sam se i zluradih komentara kako sam staromodna, traktata o modernoj djeci, o drugačijim vremenima, zašto toliko hrvatskih pisaca, treba igrati svjetske hitove, zašto ne ispitujemo stvarnost, pa treba eksperimentirati, modernizirati i slično… Mene to uopće nije dirnulo jer meni to nije Trešnja, znala sam da hoću kazalište klasičnoga repertoara, da to želi i naša publika, a to da su se djeca promijenila mogu reći samo oni koji su zaboravili da su bili djeca.

Promijenila su se vremena, a djeca su uvijek ista – divna mala topla otvorena bića. Voljela bih da naše predstave što dulje podržavaju takvo dijete u njima. I da reagiraju kao što su djeca oduvijek reagirala na ljepotu i osjećaje. Takve predstave trebaju biti, da izađu sretni što su ih gledali. A mraka i nasilja i ružnoće i psovki imaju previše oko sebe. Voljela bih da im je Trešnja oaza. Kazalište je umjetnost, a umjetnost bi trebala buditi plemenite osjećaje, a ne agresivnost i primitivizam. U tome sam doista staromodna. Ali pokazalo se da nisam jedina.




Na vašem je programu i najpoznatija Šenoina povjestica “Postolar i vrag”. Kako danas djeca reagiraju na takve priče temeljene na narodnim bajkama?

Predstava u dramatizaciji Zrinke Kiseljak  redateljice Saše Broz ispala je pravi hit. Ako dobro osmislite predstavu s razumljivom pričom, djeca se nevjerojatno unesu. Možda ne znaju na temelju čega je rađena, ali im je to svejedno. A predstava im je napeta i zanimljiva i reagiraju kao i mi kad smo bili djeca.

Ponavljam, djeca se ne mijenjaju. Ljuta sam kad vidim predstave koje se infantilno obraćaju djeci. Apsolutno sam sigurna da su pametnija od nas i ne smijemo ih podcjenjivati. Katkada se ponašamo kao da to što nemaju pet milijardi činjenica u glavi znači da su manje pametni od nas. A to je daleko od istine. Davno sam to shvatila, dok sam u Trešnji bila samo glumica. Imali smo predstavu povijesne tematike, koja nije bila lagana ni tekstom ni izvedbom. Kad sam ugledala onu malenu dječicu u publici, čije nogice nisu dodirivale pod, pobojala sam se da će im biti dosadno. Ali i kad se to dogodilo prvi put, da su premalena došla na predstavu, pa i kad se nekoliko puta ponovilo, a djeca su gotovo bez daha gledala cijeli sat i oduševljeno pljeskala i navijala, shvatila sam koliko sam u zabludi. Jer možda ne razumiju svaki detalj ni asocijaciju niti imaju povijesnog predznanja, ali kad je predstava dobra, sve razumiju jer gledaju srcem. Možda ne znaju tko su Avari, ali znaju tko je u predstavi pošten, a tko laže. 




Na kakvim ste vi predstavama odrasli?

Odrastala sam ponajprije na knjigama. Generacija sam koja je puno čitala i puno maštala. Kazališne predstave kojih se sjećam pokazale su mi čime se želim baviti. Voljela sam kazalište i gledala sam ga očarana svime što vidim. Smetalo mi je kad bi mi objašnjavali što gledam. To sam zauvijek zapamtila i zato ne radim takve predstave. Dijete treba samo misliti o predstavi i samo izvući vlastiti zaključak. Koji je često pronicljiviji nego što odrasli mogu zamisliti. Moja stvarnost u djetinjstvu nije bila tako tragična da mi je kazalište trebalo kao bijeg, ali kao ljepota djetinjstva obilježilo me.

Na pitanje što je sve potrebno da nastane jedna kazališna predstava odgovore ste našli u slikovnici Ivice Ivanca “Najljepši posao na svijetu”, koja je poslužila kao predložak za predstavu. Putujući kroz kazališne hodnike na kojima se lako izgubiti kao u labirintu, Ivanac je publiku upoznao sa svima onima koje inače ne vidi. Što nam možete reći o toj predstavi?

Slikovnica Ivice Ivanca bila mi je jedna od dražih kad sam odrastala. Budući da mi imamo program “U kazalištu o kazalištu” u kojemu djeci objašnjavamo što se gdje događa u kazalištu provodeći ih kroz prostore koje inače publika ne vidi, bilo mi je logično da upotpunimo upoznavanje kazališta predstavom u kojoj djeca saznaju i tko je tko u nastajanju predstave. Ivica Ivanac i osobno mi je bio drag, tako da se u mojoj glavi sve lijepo posložilo.

Kako najmlađa publika reagira na predstavu “Priče iz davnine”, u režiji Paola Tišljarića koja je koprodukcija zagrebačkog kazališta Trešnja i dubrovačkog Kazališta Marina Držića. Koliko je svijet danas upoznat s remek-djelima Ivane Brlić-Mažuranić kojoj je posvećen i Festival bajke u Ogulinu i što vi mislite o njezinu djelu?

Sve naše predstave imaju odličnu reakciju najmlađih, pa tako i začudna Paolova “Priče iz davnine”. Jako volim Ivanine priče, ali ne mislim da ih se dovoljno dobro poznaje, osim nekoliko najpoznatijih. Ivana je vrsna spisateljica, maštovita i topla, ali uglavnom svi znaju za “Šegrta Hlapića”, “Šumu Striborovu” i eventualno “Regoča”. Zašto je tomu tako, nemam pojma. Paolo je povezao nekoliko priča, iako mislim da smo trebali napraviti predstave po svakoj od njih. Znate, kad nešto postane poznato, kao što je Hlapić, onda je najlakše postavljati poznati naslov na koji će publika dolaziti. No mislim da djecu treba upoznavati s bogatstvom i ostalih Ivaninih priča, kao uostalom i s djelima drugih hrvatskih pisaca. Ne vidim čemu to nepoštivanje naše književne baštine.

Treba samo naći dobrog dramaturga, a imamo ih, i dobrog redatelja, a i njih imamo, i svaka manje poznata priča može biti jednako sjajna predstava. Nažalost, situacija u kulturi ne dopušta mi postavljanje puno predstava na scenu, a neću ni dovoljno dugo biti ravnateljica da postavim sve što bih htjela. Barem sam postavila neke predstave po knjigama koje su mi bile drage kad sam bila dijete, a koje nisu poznate široj javnosti.

Za najmlađe tu je “Maša i klaun”, predstava Sanje Pilić koja ukuljučuje i posvetu klaunovima u bolnicama koji bolesnoj djeci nastoje olakšati patnje. Kako djeca reagiraju na tu doista potresu predstavu?

Predstava “Maša i klaun” posveta je Crvenim nosovima, divnim ljudima čiji posao jako cijenim. Nismo htjeli biti patetični i govoriti o doista potresnim pričama jako bolesne djece, ali smo željeli u djeci probuditi svijest da postoje i djeca koje mjesece, a, nažalost, katkada i godine provode u bolnici i upozoriti ih ne samo na ljude koji ih razveseljavaju, nego im dati do znanja da i sami mogu nešto poduzeti da takvu djecu razvesele. Igrala sam dovoljno predstava po bolnicama i domovima da znam kako su djeca sretna kada dođete tamo. Koliko mi je god to bilo vrlo teško i bolno iskustvo, vesela lica kojima su nas gledali puno su jača uspomena.

Osim najbolje klasike, vaše kazalište može se pohvaliti i predstavom “Tajna dvorca strave” Alfreda Hitchcocka. Kakve su reakcije na to kultno ostvarenje?

To je jedna od knjiga koje sam u djetinjstvu jako voljela (druga je “Timm Thaler ili prodani smijeh”, koju također imamo na repertoaru) i željela vidjeti kao predstavu, ali nikako nisam nigdje mogla pronaći tu knjigu. Nina Kleflin ju je našla na svom tavanu i lako smo se dogovorile. Stvorila je ogromnu, bogatu predstavu i koliko znam, to je vrlo rijetka pojava – krimić za djecu na pozornici. Priča ima i dirljivu poruku koju sam htjela prenijeti i nadam se da svi izađu bogatiji za to shvaćanje. Stvarno je raskošna, scenograf je napravio fantastičan posao, Osman Arslanagić zasluženo je dobio nagradu. Dugo je nismo igrali, zato ćemo je ove godine obnoviti, malo preurediti i dugo je uspješno igrati. Djeca su predstavom oduševljena jer takvo nešto rijetko mogu vidjeti.

Da se narodna legenda iz davnih stoljeća može uprizoriti u kazalištu tako da postane zabavnom scenskom čarolijom i postane privlačnom današnjoj mladoj publici, dokazuje predstava “Plemeniti šljivari”. Što nam možete reći o toj predstavi?

I mitovi i legende hrvatske povijesti nepresušna su mogućnost predstava, ali ih mi, začudo, niti poznajemo niti ih postavljamo na scenu. Bio koji narod ponosi se svojim legendama i svojom poviješću, rade predstave, filmove i serije, ali u Hrvatskoj, osim sporadičnih primjera, za to nema razumijevanja. Vjerujem da puno više ljudi poznaje englesku povijest preko njihovih serija i filmova nego našu. Meni je to neshvatljivo i ako hoćete iskreno, malo uvredljivo. I mi smo imali kraljeve, slavne bitke, legende i zanimljivu povijest, ali kao da je se sramimo. Imam u planu uprizorenje nekih legendi, ali vidjet ćemo hoću li to moći ostvariti.

Sjećam se predstava, na primjer, “Zagrebačka legenda”, “Dolazak Hrvata” i “Tomislav i Adriana”, kostimi su bila mala remek-djela. Kostimografija, rekviziti i scenografija takvih predstava ne mogu se kupiti, nego ih izrađuju kazališni majstori, a takvih je sve manje, nažalost. “Plemenite šljivare” voli i publika i glumci. Na kraju predstave pjesmu “Moja domovina” pjeva cijela dvorana. Još jednom javna zahvala Zrinku Tutiću.

Kultni roman “Zora riđokosa i njezina banda” njemačkog autora Kurta Helda, napisan 1941. godine, začudo nije nikada objavljen kod nas iako se radnja odigrava u Senju 30-ih godina 20. stoljeća, no zahvaljujući vama doživio je uprizorenje. Kakva je bila adaptacija tog djela i reakcija publike na nju? 

Malo mi je čudno što je taj doista kultni roman, koji govori o Senju, u Njemačkoj doživio bezbroj scenskih uprizorenja, snimljen je i film i serija, a navodno i opera, i obvezna je lektira u školama, a kod nas se o njemu ne zna ništa. Rene Medvešek upoznao me s tom knjigom, za koju dotad nisam čula. Oduševila me je ta dirljiva priča pa smo se lako odlučili. Tek tijekom rada saznali smo da je knjiga prevedena na hrvatski i da izlazi nakon naše premijere, na kojoj su bili i uskoci iz Senja. Krasna premijera.

Da smo za knjigu znali ranije, povezali bismo ta dva događaja jer je uistinu šteta da naša djeca ne poznaju taj roman. Bila sam i na promociji knjige i saznala da su ljudi iz Senja statirali u filmu i seriji, da ondje postoji i tura upoznavanja turista iz Njemačke s mjestima iz romana pa mi je i dalje zagonetka kako to ne zna cijela Hrvatska. Igrali smo predstavu i u Senju.

Što nam možete reći o “Dnevniku Anne Frank” koji ste također imali na programu?

“Anne Frank” bila je ideja Jakova Sedlara, meni se svidjelo kako je povezao predstavu i dokumentarni film. Jednostavna, a vrlo efektna ideja. U predstavi je samo jedna glumica, koja piše dnevnik, a čini mi se da je zato puno emotivnija. Djeci se lakše povezati sa živom osobom na sceni, a dokumentarni film o tim vremenima daje im kontekst u kojem je Anne živjela. Predstava je gostovala i u Tel Avivu, u židovsko-palestinskom kazalištu, te na festivalu u Varšavi. 

U vašem programu posebno mjesto ima i predstava nastala prema poznatom romanu Hrvoja Hitreca “Eko Eko”. Kako je strukturirana ta priča koja se bavi jednim od najvažnijih problama današnjice – ekologijom?

Hrvoje Hitrec nedavno je izjavio kako je, pišući taj roman pradavne 1979., mislio da će tadašnja djeca više pozornosti obraćati na ekologiju kad odrastu. A danas je važno upozoravati djecu (a i odrasle) na taj problem više nego tada. Tužno. Kad još nisam bila u Trešnji, gledala sam tu predstavu i pomislila: “Koja šteta, tako divna predstava, a ja nisam u njoj”. A onda sam dobila angažman u Trešnji i glavna se glumica odlučila za neku drugu karijeru pa sam u tri dana uskočila u ulogu Vesne i odigrala još jako puno predstava. Doista sam uživala. Ta je verzija igrana više od 450 puta, što je svojevrsni rekord, ali to nije previše zabilježeno jer se i inače prema kazalištima za djecu svi nehajno odnose.

Zamislite da se u nekom kazalištu za odrasle odigrala predstava toliko puta, kakva bi to pompa bila… Poslije smo osmislili novu verziju, a u mom mandatu još jednu, koja je djelo Radovana Ruždjaka. Prva verzija je djeci bila začudna, s crnom tehnikom, gdje su stvari letjele po sceni. Uz današnje tehničke mogućnosti, koje ipak kazalištima i nisu dostupne, djeluje pomalo naivno, ali tada je to bio zanimljiv efekt. “Eko Eko” je važna priča – postoji vrlo vjerojatna teza da je “E.T.” nastao prema ideji romana – i vjerujem da će se postavljati još nekoliko puta u različitim kazalištima.

Što još planirate ove godine?

Kad bi planovi ovisili samo o meni, bilo bi puno više toga nego što možemo trenutno ostvariti. Kao i svima, pandemija nam je poremetila sve predviđeno za 2020. godinu, pa smo otad morali mijenjati planove i smanjiti postavljanje novih predstava jer je novca za kulturu sve manje, a nismo mogli zarađivati kao obično. Ove godine imamo još jednu premijeru na jesen, povezanu u zanimljiv projekt o kojemu trenutno ne bih govorila previše, da ga ne ureknem. Ali mislim da će biti sjajan.

Smanjili smo broj premijera jer su se i sredstva za kazališta drastično smanjila, ali osim premijera, planiramo razne radionice i igraonice na koje uvijek imamo dobar odaziv, te novi projekt, Ljeto u Trešnji. Zadnji tjedan u lipnju igrat ćemo svaki dan predstave – u slobodnoj prodaji, a u dvorištu Trešnje organizirat ćemo kampove, radionice i svakakva zbivanja za djecu. Poboljša li se situacija iduće godine, planiramo velike premijere i nove programe u kojima će djeca uživati.

Foto: Neja Markičević/CROPIX

Na vašam su programu i klasična djela, “Ivica i Marica”, “Snjeguljica”, “Pepeljuga”, “Trnoružica”, “Crvenkapica” i “Carevo novo ruho”. Kako danas najmlađa publika odgovora na izazove tih tekstova koji tvore imaginarij svačijeg djetinjstva?

Toplo se nadam da i današnjoj djeci roditelji pričaju ili barem čitaju bajke prije spavanja, kao što su meni moji i kao što sam ja svome sinu. Nadam se da ne gledaju samo crtiće pa da misle da je Šegrt Hlapić miš, a ne dječak. Čitanjem se razvija mašta, zato je meni najvažniji tekst predstave. Ne volim tzv. nova čitanja bajki, jer ako hoćeš da je Snjeguljica frizerka, patuljci bend iz susjedstva, a princ automehaničar, napiši priču o njima, a nemoj je zvati Snjeguljica. Fućkaj Pepeljugu ako ne ode na bal u krasnoj haljini. Postoji razlog što su neke bajke vječne, a mijenjanjem sadržaja i likova negiraš upravo njihovu posebnost.

Ne kažem da takve promjene ne mogu biti zabavne, ali to nije program Trešnje. Najveće kazalište u Hrvatskoj sagrađeno je za bajkovite klasične predstave. U takvima sam ja radila otkako sam došla u Trešnju i sad mi je žao što nemamo snimljene predstave “Dolazak Hrvata”, “Tomislav i Adriana”, “Dan kad se rodio Isus”, “Alan Ford”, prvi “Eko Eko”, Andersenove priče, “Djevojčica i neman”, “Pile na ražnju”, “Zagrebačke legende”, “Grički top” i mnoge druge koje sad nemam mjesta nabrajati. Ono što je u Trešnji sigurno, otkako sam ja na ovome mjestu, jest da gledatelji dobivaju pravu bajku, legendu ili priču. U modernijoj režiji ili načinu postavljanja, ali priča mora biti originalna i jasna. 

Radili ste i međunarodnu predstavu “I opet Miffy” prema slikovnicama nizozemske ikone književnosti za djecu, Dicka Brune. Kazalište Trešnja jedino je kazalište izvan Nizozemske koje je dobilo ekskluzivno pravo postavljanja obaju nastavaka mjuzikla. Što nam možete reći o važnosti i predstavljanju te predstave?

Budući da smo postavili odličnu prvu predstavu, bez problema smo dobili pravo i za drugu. Kriteriji za postavljanje predstave vrlo su strogi, ne smije se promijeniti ni nijansa boje kostima i scenografije i ni jedna riječ. No Trešnja je profesionalno kazalište koje može odgovoriti na svaki zahtjev. Slikovnice Miffy upravo su zbog svoje čiste jednostavnosti popularne među manjom djecom pa je bilo jasno da će i predstava biti uspjeh. Igramo ih godinama i uvijek su pune. Nedavno smo ih obnovili na traženje naše publike.

Autor:Marina Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.