fbpx

‘PROSTI SAM PERVERTIT I NE SMATRAM SE*S SVETOM STVARI’: Asim Ugljen ‘bez dlake na jeziku’ u iskrenoj ispovijesti

Autor: 7dnevno/ Tea Šojat

Glumac Asim Ugljen ovog mjeseca puni 40 godina, a kaže da zapravo više nema nekih neispunjenih želja i da je svoju ulogu života već odigrao. Odluka da je gluma ono čemu se želi posvetiti pala je 2005. godine. Upisao je studij glume i lutkarstva u Osijeku 2006., a prijamni ispit na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu položio je 2007. Tri godine poslije diplomirao je u klasi Franke Perković.

Iza njega su deseci uloga, a posebne simpatije publike osvojio je nakon sudjelovanja u showu “Ples sa zvijezdama”. Na društvenim mrežama često privlači pozornost svojim statusima.

* Upisali ste Akademiju s 24 godine. Je li razlog to što ste se još “tražili”?


Upisao sam je s 23. Jesam, tražio sam se, a onda sam igrom slučaja dobio glavnu ulogu u studentskom filmu Gorana Devića, nažalost, taj film nikada nismo snimili, ali sam nakon mnogih proba i snimanja za taj film shvatio da je to ono što me zanima.

* Od brojnih uloga koje ste igrali, koja vam je najdraža, a koju ne biste ponovili ni za dvostruko veći honorar?

Igrao sam divnih uloga, općenito sam uvijek imao sreće s ulogama i partnerima i partnericama. Ali od svega odigranog, kada bih morao odabrati ulogu u kojoj sam najviše uživao radeći je, to bi bio Ante Štiglić. Namjerno smo ga učinili najgorim antijunakom i u njemu sam stvarno odigrao sve svoje glumačke mokre snove. Znate, ja vam najviše volim igrati negativce i underdogove. A Ante je najveći underdog ikad. I svaku gadost koju sam ikada htio izvesti u kadru, izveo sam s njim.

Foto: Ranko Suvar / CROPIX

* Je li teško biti popularan u Hrvatskoj, kako se nosite s time da vas prepoznaju na ulici?

Pa, ponekad je naporno, ali to je dio posla. Uostalom, mene najčešće zaustave ljudi s dobrim namjerama i lijepim riječima pa sa svakim porazgovaram, fotkam se s onima koji se žele fotkati, nekima napišem neku posvetu za baku, djeda, ujnu, strinu, ovog, onog. Bih li volio biti anonimniji? Svakako, ali bojim se da je za to prekasno. No, kao što već rekoh, to je dio posla, a sam sam ga birao, nitko me nije tjerao na to.

* Jednom prilikom osvrnuli ste se na galopirajuću alopeciju s kojom ste se borili. Tada ste spomenuli da vam je dermatolog rekao da vježbate. Je li vam taj savjet bio čudan, kako je vježbanje uopće povezano s kosom i bradom?




Ne, nije mi bilo nimalo čudno, štoviše, imalo mi je smisla jer vježbanje potiče lučenje testosterona, a on je važan u rastu dlake.

* Jeste li zbog te pobjede pustili bradu i mislite li je ikada obrijati?




Ne, nisam zbog toga pustio bradu, bradu nosim cijeli život, u raznim oblicima i dužinama. Rano sam odlakavio i otad nosim bradu u ovom ili onom obliku. Ne mislim obrijati bradu, privatno je uvijek imam, a zbog uloga je maknem ili preuredim. Znate, kada upišete Akademiju, kažu vam: “Vaša lica više nisu vaša lica”. I to je istina. Ja svoj izgled prilagođavam ulogama. Rijetko kada izgledam onako kako bih ja to htio. Ali, avaj, opet je to dio posla.

* Napisali ste da niste htjeli biti ‘ćosavi’, je li to zbog društva i pogleda koje ste mislili da bi bili upereni u vas?

Ma ćelavost mi ne smeta, uvijek imam obrijanu glavu kada mi to posao dopušta, najviše volim biti obrijane glave, ali bila je riječ o bradi. Puca mi mitraljez za društvo i poglede, ali ideja da mi je brada prepuna rupa ili da nemam svoju punu bradu užasna mi je. Brada je upečeni dio mog indentiteta. Radije bih si otfikario jedan testis nego izgubio bradu.

* Koliko društvo utječe na našu percepciju o nama samima?

Ne znam za druge ljude, stvarno ne mogu govoriti ni u čije ime osim u svoje, ali mene stvarno nije briga što društvo misli o meni. Potpuno mi je svejedno i njihovo mišljenje ni najmanje ne utječe na moju percepciju samoga sebe. Imam dovoljno godina i životnog iskustva da znam tko sam i što sam. Ne zamaram se tuđim mišljenjem o sebi, kada ja bolje od svih njih znam točno tko sam i što sam. A vjerujte mi, ja sam sebi gori kritičar od bilo kakvog društva. Bitno mi je da se moja percepcija mene bitno ne razlikuje od one meni bitnih ljudi. Mene zanima što o meni misle moja djeca, moja supruga, moja braća, moji prijatelji, moja obitelj. Ostalo mi je bitno koliko i cijena rajčica na kineskoj tržnici. Društveni pritisak je nešto što ne bi smjelo oblikovati ljude. Nažalost, često to čini.

Foto: Bruno Konjevic / CROPIX

* Na društvenim mrežama ne birate riječi, ima tu dosta psovki. Je li to svojevrstan ispušni ventil ili mislite da vas ljudi tako bolje razumiju?

Iskreno, davnih sam se dana zakleo samome sebi da nikada neću podilaziti društvu, nego ću ostati vjeran sebi. Ja sam odrastao na zagrebačkim Vrbanima 80-ih i 90-ih godina. To je bilo vrijeme divljeg zapada u zapadnome dijelu grada, psovka i kvartovska zajebancija tako su utkani u svaku poru mog bića da ih ne želim izbjegavati. Mene su odgojili gospodin i gospođa, pristojni ljudi, koji ne vole kad psujem, ali odgojila me i ulica, htjeli mi to ili ne. Tako da ne znam je li mi to ispušni ventil ili me ljudi zbog toga bolje razumiju, ali znam da je to dio mene, te psovke, i da ne jebem pol’ posto “što se smije, a što ne smije”. Ne volim nametanje društvenih normi. Je li protuzakonito psovati? Nije? Hvala, ‘đenja, začepi uši kad me vidiš.

* Sapunice, film, kazalište…, što vam je najdraže, gdje se osjećate najbolje?

Najbolje se osjećam na snimanjima, općenito. Snimanja su ono zbog čega sam zavolio glumu i zbog čega sam otišao na Akademiju. Znate, ja nisam znao da se na Akademiji radi samo kazališna gluma, uz jedan mogući kolegij iz filmske glume na petoj godini. Kada sam to shvatio nakon nekoliko dana studiranja, nisam znao kud bih sa sobom. Ali imao sam sreće da su me kolege s filmske režije često uzimali za svoje vježbe i tu sam vježbao glumu pred kamerom. Hvala im. Uz Akademiju sam zavolio kazalište, da vam ne lažem, volim ga raditi s meni bliskim i dragim ljudima, ali ja sam radi kamere otišao na Akademiju. Ima nešto u tome kad čujem “akcija!” na setu, jer koliko god umoran, smrznut, skuhan ili što god drugo bio, ta “akcija!” u meni probudi sve. Svaka stanica mog tijela se razbudi. Jednostavno uživam glumiti pred kamerom. Zbog toga se i bavim glumom. Da moram raditi samo kazalište i nikada ne snimati, ne bih glumio. Ne bih bio dovoljno sretan. Bez glume pred kamerom za mene to ne bi bilo to. Smatram se iznimno sretnim što sam cijelu karijeru uspio opstati kao slobodnjak i većinski živjeti od snimanja. Rijetko sam blagoslovljen glumac, bez imalo šale. Mislim da imam više sreće nego što sam zaslužio.

Foto: Ranko Suvar / CROPIX

* Što je u poslu glumca najteže, a što najljepše?

Gluma je ono najljepše u poslu glumca. Gluma je, po definiciji, igra. Slovenci ne govore glumac, nego igralec. Nijemci govore schauspieler. Opet igrač. Gluma je igra. I to je ono najljepše u njoj. Ja sam odrastao muškarac od 40 godina, ali netko me plaća da bih se kostimirao i IGRAO. Postoji li nešto bolje od toga? Nekomu poput mene, tko će uvijek zadržati dijete u sebi, to je posao iz snova. Igrate se, uživate, puštate svojoj mašti na volju i za to vas plaćaju. Ne može bolje. A sad najgore, najčešće to traje minimalno 12 sati dnevno do nekih 18, 20 sati dnevno, kada zagusti. I tako mjesecima. Zaredom. Svaki dan. Od 5 ujutro do 8 navečer, kada opet morate učiti tekst i spremati se za sutra. Gluma je strahovito fizički zahtjevan posao u kojem istodobno moraš jako brzo misliti. Zamislite da kopate u rudniku i pritom u glavi morate rješavati jednadžbe. Teško je. Naporno je. Pojede vas. Ali ako čovjek istinski voli glumu, ni to mu ne bude teško. Jer baš ta ljubav i želja koju osjetite, usprkos svim teškim i lošim uvjetima, preduvjet je da čovjek to može. Tako da, gluma je nešto što toliko volim, da zasjeni sve loše stvari i sve boli.

* U hrvatskoj glumi, kao i kulturi, čini se kao da uspijevaju oni koji idu “niz dlaku”. Vi se ne činite kao takav tip. Kako ste vi uspjeli?

Da, istina je, poznat sam po tome da ne idem “niz dlaku”. Davnih dana, kada sam upisao Akademiju, moj najbolji prijatelj i vjenčani kum, koji je jedna od najinteligentnijih osoba koje poznajem, rekao mi je: “Asime, malo sam se pozabavio time kako funkcionira cijeli taj glumački sustav kod nas, i koliko ja kužim, svi gledaju da dobiju neki stalni posao u nekom kazalištu, da budu osigurani, a onda se nadaju da će nešto snimati i zaraditi. Ti se moraš kloniti stalnog posla i državno/gradskog novca i zaraditi na slobodnom tržištu. Pusti ti priče o umjetnosti, ti moraš biti sposoban na cesti zaraditi za kruh, inače se uzalud baviš time, jer te znam, nećeš izdržati pet dana u instituciji, jer ti neće dati lajati, a ti ne znaš drugačije nego lajati na nepravdu i nepoštenje. Misliš li stvarno da ćeš biti kuš za bilo kakvu plaću?” I bio je potpuno u pravu. To je najbolji savjet o karijeri koji mi je itko ikada dao. Slobodnjak sam već 17 godina, u karijeri sam zaradio manje od 200 eura državnog novca, sve sam zaradio na slobodnom tržištu, prodajući samoga sebe. I to mi je donijelo slobodu da kažem što mislim i da se nikomu ne moram klanjati. Za mene je slobodnjaštvo sloboda da ja budem ja i ne ovisim ni o kome osim o samome sebi. Ako imam za jelo, sam sam to zaradio, ako nemam, sam sam sebe zeznuo. Po mom mišljenju, to je najpoštenije i omogućuje mi da mirno spavam. Tako sam uspio. Tako što sam uspio zadržati vlastiti integritet i ostati ja, bez fige u džepu, i tako što sam svakom poslu pristupio maksimalno profesionalno i cijelim srcem. Nikad nisam bio štreber, ali kad radim, najgori sam štreber. Bio sam pošten prema ljudima i oni su zauzvrat bili pošteni prema meni.

* Znamo da u Hrvatskoj ima malo audicija. Birate li uloge koje vam se nude?

Ja sam već dugo u poslu pa kod nekih ljudi više i ne audiram, znate, nakon 12 projekata s nekim, znate sve jedni o drugima. Iskreno, biram, koliko mogu birati, jer to je u Hrvatskoj uvijek upitno koliko stvarno toga možemo birati, makar se meni često preklapaju poslovi pa nažalost moram birati, ali uloge odabirem po tome koliko me “napale”. Neovisno o tome koliko su mi bliske ili daleke. Ili uloga ima nešto što mi je zanimljivo da bih je odigrao ili nema. Ako nema, onda preporučim nekog kolegu za kojeg smatram da bi to mogao dobro odigrati. Čak je bilo i toga da dobijem ulogu koja me “pali”, ali bih se sjetio kolege koji bi to odradio bolje od mene i preporučio bih njega. A najzabavnije mi i jesu ispale uloge najudaljenije od mene.

* Jednom prilikom ste se dotaknuli snimanja ljubavnih scena i otkrili da ne volite razmjenjivati poljupce ni za snimanje scena. Što vam je još teško snimati?

Ništa mi nije teško snimati osim ljubavnih scena. To stvarno istinski ne volim, sve mi je u glumi prirodno, osim toga. A stvarno nisam nimalo sramežljiv, štoviše, prosti sam pervertit i ne smatram seks svetom stvari, ali u takvim scenama je sve uvijek neugodno, ukočeno, i ne volim ih. Osjećam se kao prostitutka, kao, platili su mi da je ljubim, ali i njoj su platili da ljubi mene. Užas. Čak su mi scene seksa draže od scena ljubljenja.

Foto: Livio Andrijic / CROPIX

* Postoji li puno seksizma u glumačkoj industriji? Što mislite o tome, koji je izvor toga i kako to riješiti?

Cijela gluma je podređena muškarcima, to je baš muški posao. To je jedno od najseksističkijih zanimanja na svijetu. Kao što se pornoglumci s honorarima i brojem poslova ne mogu uspoređivati s pornoglumicama, tako se glumice, nažalost, ne mogu uspoređivati s glumcima. Muška i ženska gluma su različiti poslovi. I to je užasno, ako mene pitate. Pazite, žene su puno upornije od muškaraca i teže odustaju od glume, a imaju šest puta manje napisanih uloga nego muškarci. To vam dovodi do toga da ih je puno više nego muških glumaca, a uloga koje se nude neusporedivo je manje. Šanse za uspjeh su vam u startu deset puta manje negoli kod muškaraca. Mislim da je ženska gluma najteži posao na svijetu, bez imalo šale. Svaki ženski glumački uspjeh vrijedi kao stotinu naših. Kako to sve skupa riješiti, nemam pojma. Stvarno ne znam. Vidim da se snima sve više “ženskih” filmova i serija i mislim da je to put. Da cure same sebi počnu stvarati poslove, a ne da čekaju ulogu koja možda nikad neće doći. Glumac sam, nisam redatelj, ali jednog dana, kada i ako budem režirao, snimit ću jedan film ili seriju s isključivo ženskim castom. Jer sam uvjeren da se može ispričati i vrhunska samo ženska priča. Čitao sam jedan strip koji su nacrtale i napisale dvije feministkinje, u stripu postoje samo dva muška lika, koji su apsolutno i potpuno nebitni, svi ostali likovi su žene, i to je jedna od najluđih stvari koje sam ikada čitao. Topla preporuka svima, strip se zove “Monstress”, kod nas je preveden kao “Neman”.

* Kako se opuštate kada ne radite i ne veslate?

Čitanjem i gledanjem dokumentarnih filmova i kulinarskih emisija.

* Gleda li vas vaša obitelj na televiziji?

Ne, ne gledaju, nemamo zemaljsku antenu i TV programe već 12, 13 godina, ni ne sjećam se više kada sam zadnji put gledao TV. Čak sam i utakmice naše repke gledao preko mobitela. A i ne znam zašto bi me gledali, čak i da imamo TV programe, gledaju me svaki dan uživo.

* Što vas može izbaciti iz takta?

Nepravda, nepoštenje i iživljavanje nad slabijima. Te stvari mi zapale fitilj u pikosekundi i nikada to nisam naučio kontrolirati. Pogotovo kad vidim bullying. Tu popizdim. Ja sam onaj koji bullya bullye.

* Postoji li uloga za koju već sada znate da je nikada ne biste pristali igrati?

Ne. Ne znam kakva bi to uloga bila da je ne pristanem igrati. Može mi se uloga ne sviđati, možda ne vidim smisla u njezinu igranju, ali nema uloge koju ne bih igrao zbog nekakvih vjerskih, moralnih i inih razloga. Tipa, kada glumac ne želi igrati gay ulogu. Nemam tih problema. Ne bih igrao ulogu koja me ne veseli i ne zanima. Sve drugo mi je interesantno. Volio bih jednom igrati ženu, kao što je Robi Ugrina igrao kod Stanislava Tomića.

Robet Ugrina, Foto: Bruno Konjevic / CROPIX

* Imate li neku neispunjenu želju? Neku ulogu, kazalište na čije daske biste željeli stati…

Nemam. Stvarno. Tražiti više od ovoga što sam dobio čini mi se bogohulnim. Već sam odigrao bolje i ljepše uloge, više negoli sam zaslužio. Smatram da sam imao nevjerojatno puno sreće s ulogama i partnerima i partnericama, kao rijetko tko. I na tome sam beskrajno zahvalan. Odigrao sam sve što sam htio, sve drugo je sada bonus. Htio sam snimiti ratni film, snimio sam ga, htio sam igrati Fortinbrasa na sceni, igrao sam ga, htio sam igrati Pata iz “A je to”, igrao sam ga, htio sam snimiti kretena u potkošulji i bundi poput Ante Štiglića i snimio sam ga. Skroman sam u tom pogledu i uvijek sam se čudio kako imam toliko posla i tako dobre uloge. I stvarno sam zahvalan na svom glumačkom putu, on je već sada bolji negoli sam se ikada usudio sanjati. Hvala kozmičkoj providnosti na tome svemu.

Autor:7dnevno/ Tea Šojat
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.