Potresan status ‘slučajnog djeteta’ koje je ujedinilo Hrvatsku: ‘Kako te, je*emu sve, može iznenaditi trudnoća?’

Domaći reper, glumac i aktivist Dino Škare, poznat i kao Dino Tremens, široj javnosti poznatiji po objavi o pomoći razrušenoj Banovini kojom je ujedinio Hrvatsku, izazvao je lavinu komentara nakon što je na svom Facebook profilu progovorio o jednoj od gorućih tema u javnom prostoru, a to je seksualno i reproduktivno zdravlje i prava žena.

Dino je o svom životu, vrlo osobno i vrlo emotivno, otkrio niz detalja koji su mnoge potaknuli na razmišljanje. Otkrio je da je i sam ‘slučajno dijete’ koje nije imalo ‘bajno’ djetinjstvo, protiv je abortusa, ali i zabrane istog. Njegov status ipak, ponajviše se odnosi na one koji abortus koriste kao kontracepciju, na odgovorno ponašanje prema samima sebi i onima koji nas okružuju. Progovara vrlo realistično kroz mučne primjere iz vlastitog života o boli i sreći koju možemo nanijeti drugima, ali i samima sebi. Ipak, uz svu sreću i bol koju je prelio u potresan tekst, posebno se ističe rečenica koja otvara pitanje smisla zabrane abortusa: “Nismo živi zahvaljujući zabrani”.

Status ‘slučajnog djeteta’, osobe koja je protiv abortusa, ali koja se snažno zalaže za odgovornost prema samom sebi i onima koji nas okružuju, šalje snažnu poruku koliko je u svemu važno obrazovati mlade, te koliko je važno usmjeriti se na prevenciju neželjenog ishoda umjesto na zabrane.

“Neodgovorna osoba ne poštuje tuđi život”

“Ja ću odmah reći za sebe iskreno – ja sam protiv pobačaja u svom životu! Dakle, baš za svaku curu s kojom sam ikad stupio u seksualni odnos preuzeo sam rizik u svojoj glavi unaprijed da postoji mogućnost da ostane trudna! Da se to ikad dogodilo, napravio bih sve u svojoj moći da se dijete rodi, da postanem otac, i da dijete ima najbolji mogući život! To je moj stav.

ALI – žena je ta koja nosi dijete. Žena je ta koja će 9 mjeseci života biti trudna, i može to prihvatiti kao nešto genijalno što jako želi, ili je to nešto grozno za što se boji da bi joj upropastilo život, i nikako ne želi biti ni trudnica, niti majka.

Tko ima veće pravo na odluku? Otac? Majka? Svećenik? Država? Društvo?

Kao prvo – ako si stupio u seksualni odnos s osobom s kojom nemaš pojma što želi, kakva je, i ako zatrudnite što će biti – pa onda si budala! Onda si upravo ti ta neodgovorna osoba koja ne poštuje tuđi život! Kako te, jebemu sve, može iznenaditi trudnoća? Kaj, napalili ste se, i eto… Samo trpaj?

“Sumnjam da ijedna cura/žena pobacuje onako usput”

Njezino je tijelo, njezino je zdravlje, njezin je život u pitanju! Sumnjam da ijedna cura/žena pobacuje onako usput, kao “joj, opet sam trudna, pa mislit će da sam luda, već deseti put pobacujem”. Nema toga.

Apsolutno se slažem s Fredom Matićem, i svaka mu čast što je to uspio! Kontracepcija, reproduktivno zdravlje, prava žena, medicinski potpomognuta oplodnja, pobačaj i sve u vezi s time mora biti dostupno svima! Tako će se održati i zdravlje i bolja budućnost svijeta.

Ne želiš abortus? Ne želim ni ja! Zato ga nikad nisam imao, tj. sudjelovao u njemu u životu. Vjerujem da nikad ni neću.

“Rekao sam joj da ću je oženiti, iako nije moje dijete”

Jedna je prijateljica prije 20-ak godina ostala trudna s budalom koji je bio bogat i imao curu (s ovom se samo rekreativno pr*ao očito) i onda me tražila savjet jer se bojala pobačaja, ali on je inzistirao da pobaci, a i ona je bila mlada, siromašna i nespremna za dijete. Rekao sam joj da ću je ja oženiti ako želi, iako nije moje dijete (bio sam i ja mlad) i iako mi ona nije bila žena s kojom bih proveo život, ali ajde, za spas djeteta, možda bismo se nekako uskladili… Maštao sam da je dovoljan brak i dobra želja za dobar ishod. Na kraju je odlučila ipak pobaciti. Vjerojatno je to bila najbolja odluka za sve jer je ta budala otišla iz njezina života i nisu se više vidjeli ni čuli, ona sad ima svoju obitelj i sretna je, a i ja sam sretan sa svojom obitelji i svojim željenim djetetom.

“Slučajno dijete”

Znate tko je slučajno dijete? Navodno, barem, prema priči moje tete…

Upravo ja, koji pišem status. To sam saznao kad sam postao punoljetan. Vrlo lako su me mogli pobaciti. Možda su i trebali. Bez patetike. Nije da bih falio na svijetu kad se ne bih ni pojavio. Neš ti štete… Primam to poprilično hladnokrvno jer nisam sklon patetici, sudbini, maštanjima o vlastitoj važnosti i drugim sranjima…

Stari i stara su mi se upoznali u disku, očito su se ponašali neodgovorno jer su vrlo brzo prekinuli, ali nakon nekog vremena se pojavila trudna cura kod obitelji tog tipa kojeg je optužila da ju je “zatrudnio i nogirao”. Ta trudna cura je bila moja stara, pumpač je bio moj stari. Čak nije došla ni njemu reći, nego njegovoj sestri (koju je BTW cijeli život otkad znam za sebe pljuvala, vrijeđala i zvala kravom, nikad imenom). Kad je njegova obitelj vidjela da je ta ženska vrlo problematična, moj djed je rekao u jednom trenutku “dobro, ako ti je sve toliko teško i grozno, abortiraj, ja ću ti platiti to“.

“Želio sam da se nisam rodio”

Moja stara je uvijek najveća žrtva, njoj je uvijek najteže, uvijek su svi drugi krivi, svi su đubrad, samo je ona svetica. Ali tada je, recimo na moju korist, odlučila biti prkosna i roditi. Oženili su se prije mog rođenja i eto me. I poslije mog buraza. Ali taj život je bio pakao. Svaki dan svog djetinjstva, ali svaki dan bez izuzetka svađe, urlanja, histerija, vrijeđanje, bacanje stvari, pa ponekad čak i pokušaji (ponekad i uspješni) ozljeđivanja partnera, uz nekoliko pokušaja čak i najgoreg. No, neću o tome ovim putem. Uglavnom, da bi pljuvala dedu, govorila bi mi “on je htio da te abortiram”, što me isprva šokiralo, dok nisam malo promislio i kasnije imao odgovor “pa to bih ti i ja rekao”.

Kažem, moja pokojna teta mi je ispričala to o prekidu i povratku mojih staraca, stara naravno negira, ali barem priznaje da im je veza bila nikakva i da nisu planirali dijete. Dogodio sam se. Slučajno. Ups! I sljedećih 30-ak godina imali su pakao od braka, a ja sam često poželio da se nisam ni rodio. No, sad kad je sve gotovo mogu jedino raditi na tome da se moje dijete nikad tako ne osjeća, i da ima najbolji mogući život, a ja sam tu da dam sve od sebe da tako i bude. Staroj više ni ne zamjeram, da je znala i mogla bolje, siguran sam da bi to napravila.

Dakle, svoje djetinjstvo ne bih nikome poželio. A opet, zahvalan sam i na životu. Premda je bilo vrlo upitno kako će završiti sve skupa. Bilo je jako malo šanse da završi dobro za sve. Donekle čak i čudno da smo svi živi. Iskreno. Bilo je vrlo blizu smrti, ubojstva, puno puta. Znam da to normalnim ljudima zvuči čudno i ludo. Ali oni koji su odrastali u poremećenim obiteljima znaju koliko malo ponekad fali da se dogodi najgore. Vrlo malo. Samo da u nekom trenutku netko od članova tog pakla izgubi samokontrolu. To je užasno sjebano i teško.

“Prijatelj je majku ugušio jastukom…razumio sam ga…”

Jedan mi je prijatelj jednom prilikom ispričao da je ubio svoju majku. Ugušio ju je jastukom jednom od puta kad ga je izluđivala. Nikad se to službeno nije saznalo. To ga je toliko mučilo da je poslije ubio i sebe. Ali ja sam ga razumio. Znam koliko te majka može ubijati i izluđivati. Nije to trebao napraviti. Ustvari, ubio je i sebe tog trena kad i nju, makar to u tom trenutku nije znao. Zločin i kazna. Životario je još godinama poslije njezine smrti, ali nije imao psihičkog mira. Razumio sam ga jer sam i sam bio puno puta izluđivan do ruba, da poželim skočiti s mosta i doviđenja svim sranjima. Znali smo pričati buraz i ja “koji od nas će se žrtvovati i povući nju sa sobom, da drugi može nastaviti život”. Odvratno. Užas. Sva sreća da nikad ništa nismo napravili. Otišao sam od kuće i radije se borio sa svim drugim problemima nego njom.

“Ne trebaju svi biti roditelji”

Zabrana pobačaja? Je li takva sudbina vrijedna života? Tjerati nekoga u nešto što znaš da će vrlo vjerojatno završiti loše. Ja sam imao sreće. Ili strpljenja. Ili oboje. Mnogi nemaju. I ja ih mogu razumjeti, čak i kad svijet ne može.

Ne trebaju svi ljudi biti roditelji. Nisu svi za to. Hrvoje, beskućnik kojeg sam udomio, rođen je na Pantovčaku. Ali eto, sjebani roditelji… I eto ga ubrzo kako spava na ulici. Znam jako puno ljudi koje su sjebali roditelji. Jedan od bližih frendova se vodi kao “obiteljski nasilnik”, ima dosje jer je udario šakom neku policu doma kad je tek postao punoljetan, izletio iz stana u suzama, bijesu i frustraciji (nikoga nikad nije udario), a kad se vratio kući privela ga je policija jer ga je vlastita mama prijavila kao nasilnika. A čovjek je jedan od najmirnijih i najkulturnijih ljudi koje znam, nikad se nije potukao. Stara mu je “pobijedila”. Sjebala vlastito dijete doživotno. Kakav uspjeh!

“Djeca nisu kriva”

Znam još hrpu groznih obiteljskih priča. Djeca nisu kriva. Nisu krivi što imaju roditelje koji nikad nisu trebali biti roditelji jer ne znaju brinuti o sebi, kamoli o djeci. Roditelji su krivi, ne djeca.

I sad bi netko još tjerao da sve žene u svim situacijama moraju roditi dijete?!? Bolesno! Jako pogrešno, jako bolesno! Put do pravog pakla na Zemlji.

“Dozvola za roditeljstvo”

Često sam razmišljao kako bi trebalo uvesti dozvole za roditeljstvo. Ima svakakvih ljudi, i iz svakakvih pogrešnih interesa rađaju djecu. Neki žive u paklu, pa još u taj pakao rađaju i novi život. Ima li išta gore?

Znam neke dečke koji su zatrudnili svoje cure jer su htjele prekinuti s njima. Wow! Kakav način za ostati u njezinom životu… Naravno da to rezultira depresijom i paklom za nekoga. Ili cijelu obitelj. Pa ponekad i smrću, ubojstvom, i onda se čudimo kad neka nemajka ili neotac zatuku svoje dijete do smrti, ili kad dijete postane ološ, ili kad imamo cijelo bolesno društvo ljudi punih frustracije i mržnje. Ali ajmo ih još tjerati da rađaju sve svoje pogreške…

“Zabranom abortusa radikalni ljudi peru svoju savjest”

No, od moje radikalne ideje za dozvole za roditeljstvo, naravno, ništa, a i ne bi bilo to dobro, tako da i sam znam da je ideja pogrešna. Dozvole ne rješavaju problem. Premda ponekad gledaš nepravdu i užas i znaš da se moglo spriječiti jer je bilo očito da će završiti loše. Moglo se, ali radije smo ignorirali. No, ima i pozitivnih ishoda i primjera. Ne možeš znati unaprijed.

Radikalni ljudi koji bi zabranjivali abortus peru svoju savjest time, uvjeravajući se kako su oni “dobri” jer se bore za “život”. Pa ajde, kad su tako dobri, koliko djece iz domova usvoje? Pomognu li nekome kome nije lako, a već je živ? Spremni su pomoći samo iluziji. Nikad stvarnoj osobi. Tapšaju sami sebe po licemjernom ramenu. Pomognu li beskućniku? Siromašnom? Pomognu nasilnicima da se smire i nauče nešto bolje? Podrže ljude u problemima? Daju li išta dobro ikome, ili samo peru savjest na toliko bolestan način da brane abortus ženama? Kakvo pranje savjesti najvećih licemjera!

A ima pak i ljudi koji će biti izvrsni roditelji! Koji žele biti roditelji. Koji žele djecu. Pa oni sigurno neće abortirati. Koliko pomažemo njima? Pomažemo li siromašnim ljudima koji se ne snalaze najbolje u životu, ali žele biti dobri roditelji? Koliko pomažemo mladim obiteljima da im bude lakše? Što im nudimo, ako tvrdimo da nam pada natalitet?

Zato, svaka čast gosponu Fredu Matiću!

Normalno da je to dobra stvar, i trebalo bi biti u svakom zakonu na svijetu. Za dobrobit žena, čovječanstva i budućnosti.

Protiv abortusa si? Nemoj to raditi!

Protiv medicinski potpomognute oplodnje? Nemoj to raditi. (Iako uopće ne kužim kako se ikoga tiče to što ljudi koji teško zatrudne traže pomoć)

Odgovornost i samokontrola

A onaj glupi argument da mi svi trenutno živi možemo biti sretni što nas nisu pobacili… Pa pobačaj je dostupan već dugo vremena. Nismo živi zahvaljujući zabrani. Živi smo zahvaljujući raznim faktorima, ali ne zabrani. I tako treba i ostati. Bez zabrane. Ali definitivno bi pomogao seksualni odgoj i obrazovanje. Sudionici seksualnog čina bi trebali biti potpuno svjesni što čine. Jedino to vodi u bolju budućnost. Odgovornost! Moraš biti svjestan što činiš u svakom trenutku. Imati samokontrolu!
Dakle, SAMOkontrolu. To znači kontolirati samoga sebe! Da radiš ono što vjeruješ da je ispravno!