fbpx
Foto: Ivor Fuka, Duje Klarić/CROPIX

POLITIČKA KOREKTNOST UBILA JE SVU POLEMIKU U KULTURI: Kritike nema jer se svi boje da im se ne zamjeri što su nekog uvrijedili

Autor: Maja Hrgović

Dijalog, tolerancija, uvažavanje drugih i drugačijih – kako plemenito zvuče ti suvremeni imperativi naše kulture i društva! U ovoj točki civilizacijskog napretka, kad demokracija ne samo da obećava pluralizam mišljenja u javnom životu nego ga i jamči kao svoje temeljno uporište, očekivao bi čovjek da ćemo na svakom koraku svjedočiti polemičnom sučeljavanju različitih mišljenja o kulturnim pitanjima, da će o predstavama, knjigama i filmovima pljuštati kritike s potpuno različitim stavovima, argumentima i vrijednosnim ocjenama, da će se dijalog i tolerancija upražnjavati s barem onoliko sladostrasne slobode s kakvom je Matoš, naš najveći polemičar, ispaljivao otrovne strelice svojih kritičkih tekstova prije cijelog stoljeća – i stameno ih primao kad su mu se vratile natrag.

Nije valjda da je sloboda ipak samo “uzajamno milovanje idiotskih glava”, kako u svojoj definiciji slobode u onoj pjesmi kaže Johnny Štulić?

Sve za novac

Zbog čega je, dakle, tako nasušno malo polemika, kritika, i uopće, dijaloga u našem kulturnom životu? Kako to da je više polemika vođeno u bivšem režimu nego danas, u demokraciji? Taj paradoks vrijedi detaljnije istražiti.


“Tko kaže da smo u demokraciji”, smije se Feđa Gavrilović, kustos i likovni kritičar koji je pažnju šire kulturne javnosti stekao upravo tekstovima u kojima je “stavio na mjesto” niz lažnih veličina u svijetu likovnosti u nas. S matoševskim je žarom radio na sustavnom raskrinkavanju autoriteta u likovnosti, koje se nitko prije njega nije usudio ni propitivati – osim onako, ispotiha, po kavama i u anonimnosti komentara po društvenim mrežama.

Dio odgovora na pitanje o uzrocima smrti polemike Gavrilović pronalazi u ekonomskoj bazi medija, koji su oduvijek bili prirodno stanište polemike. Ispada da je podjelom medija na mainstream lijeve i getoizirane desne ukinut zajednički javni prostor u kojem bi se ravnopravno sučelili stavovi, argumenti, ideje.

Foto: Boris Kovačev/CROPIX

“Budući da je kultura u javnom diskursu, to jest u medijima, kao i u našem društvu potpuno marginalizirana, publicisti imaju sve manje i manje prostora za autonomiju. Konkretno – ne mogu objavljivati autonomna kritička razmišljanja jer svaka negativna kritika znači zatvaranje vrata prema nekom budućem angažmanu koji donosi neki honorar ili jednostavno pozicioniranje unutar polja kulture”, ističe Gavrilović i dodaje kako su veličine u kulturi uvijek bile pune taštine – to im je u prirodi i to nije neobično. Međutim, budući da u Hrvatskoj kulturi postoji sve manje i manje prostora s različitim, suprotstavljenim ili polemizirajućim svjetonazorskim i estetskim gledištima, naravno da se publicisti boje zamjeriti bilo komu. Drugim riječima, cenzura je jednako velika prijetnja koliko i autocenzura – danas zapravo možda i veća.

Bez krvi i kičme

Početkom lipnja u galeriji Forum, koju Feđa Gavrilović vodi u Bogovićevoj ulici u centru Zagreba, otvorena je izložba fotografija Zvonimira Ferine, praćena i zanimljivim modnim performansom. Otvorenje se prometnulo u pravu malu uličnu proslavu, što se sve češće događa: ljudi su, nakon dvije godine koronaškog mrtvila, gladni sadržaja.

Mladi likovnjaci, slikari, kipari, pisci došli su podržati kolegu. Tema svih razgovora: nedostatak kritike. Autori iz svih područja kulture vide njezin izostanak kao veliki problem. Umjetnost upravo očajnički traži javnu vidljivost i kritičko vrednovanje. No sve što posljednjih godina dobiva u pravilu su mlitavi osvrti, beskrvni i bez kičme, možda iz straha kritičara da ne dirnu u osinje gnijezdo autoriteta koji svako propitivanje kažnjavaju gnjevnom odmazdom.

“’Najte kaj zamerit’ kukavička je deviza naše kritike koja podilazi rijetkim institucijama koje se u ovoj našoj provinciji smatraju autoritetima. Postoji i kukavička verzija negativne kritike s devizom ‘se razme, ne?’, što podrazumijeva da kritičar o fenomenima koje negativno vrednuje ne želi trošiti svoje dragocjene i učene riječi. Tu i tamo ćete naći negativnu kritiku, ali uglavnom usmjerenu protiv pojedinaca bez ikakvog političkog ili institucijskog zaleđa”, secira situaciju Gavrilović.




S njime se slaže i publicist Matija Štahan. On je i sudionik emisije “Peti dan” na HTV-u koja koncepcijski počiva na polemičnosti. Štahan je puno konzervativniji u svojim političkim stavovima od sugovornika mu koji su, više-manje, svi na lijevoj liniji. U nezavidnom je položaju, reklo bi se: pošteno polemiziranje zahtijeva ravnopravan položaj sudionika, a omjeri su ovdje asimetrični. No nema rasprave kojoj činjenice i čvrsti argumenti mogu odmoći: njima Štahan nadomješta nepovoljnu startnu poziciju.

Bez milosti

“Dok je Matoš prije stotinu godina mogao Janku Poliću Kamovu skresati da je pisac ‘lirike lizanja i poezije pljuckanja’ te ‘dijaboličar kretenske retorike i idiotske poetike’, danas je prevladala atmosfera lijevog puritanizma, u kojoj govoriti i pisati valja jedino afirmativno, u duhu tolerancije prema svemu, pa i antitalentima – osim, dakako, prema ‘netolerantnima’, koje se sasijeca ‘kulturom otkazivanja’ ili, u Hrvatskoj, ignoriranja”, ističe Štahan, podsjećajući kako su nekoć satira, crni humor i groteska imali svoje mjesto u glavnoj struji hrvatske književnosti, a danas su iz nje izgnani.

“Sjetimo se samo nesmiljene parodije Mažuranićeve ‘Smrti Smail-age Čengića’ iz pera Ante Kovačića, naslovljene ‘Smrt babe Čengićkinje’… Danas vidimo posljedice uvoza suvremenih fenomena sa zapada, poput ‘političke korektnosti’, sveprisutnih ‘mikroagresija’ i potrebe za ‘sigurnim prostorima’: hipersenzibilnost je postala način života”, zaključuje Štahan.




Neupitne hipersenzibilnosti današnjih autora i publike općenito nije se bojao Igor Mandić, nakon Matoša jedan od naših jačih polemičkih pera. Nije svakomu mio njegov stil, način na koji je bespoštedno “gazio” sve koje je smatrao osrednjima.

Bio je hejter u doba kada ta riječ nije ni postojala: strastveno je izvrgavao ruglu književne veličine, bez milosti je rušio “mlade nade” i bio pritom potpuno politički nekorektan.

Posljednjih godina pisao je kritike domaće književnosti. Da su se vremena promijenila, vidjelo se po golemoj količini uvrijeđenih reakcija autora koji su mu se našli na meti. Hipersenzibilni, kako kaže Štahan, i nesvikli na to da netko javno kritički secira njihov rad, branili su se uglavnom ucviljenom kuknjavom na Facebooku.

Rušitelj nada

“U današnje vrijeme društvenih mreža svatko može biti polemičar ili misliti da je polemičar. Mainstream mediji, pak, tu su nemoćni. U njima polemika mora biti blaža, dosadnija da kažem, te se čini da je taj proces nepovratan. Novinama zato, čini se, preostaje jedino to da, eto, sve te polemike s društvenih mreža prepričavaju na svojim stranicama. A sudeći po društvenim mrežama, polemika je danas zapravo jača nego ikad u prošlosti našoj građanskoj”, smatra Tomislav Čadež, veteran kazališne kritike, čiji su polemički naoštreni tekstovi nerijetko armirani osvježavajućim, mandićevskim hejterstvom.

Foto: Boris Kovačev/CROPIX

No Feđa Gavrilović nije sklon proširiti definiciju polemike na društvene mreže.

“Ne, kritike na Facebooku nisu kritike niti polemike, nego zatvoreni krugovi unutar kojih se vrši linč neistomišljenika i unutar kojih su ljudi zaštićeni jekom svojih ‘prijatelja’, često bez mogućnosti odgovora druge strane koji je preduvjet polemike. Facebook nije javni diskurs, nego polujavni linč”, kaže Gavrilović.

Za kvalitetnu javnu raspravu o bitnim pitanjima kulture više nema prostora koliko ga je bilo u bivšoj državi, gdje je na primjer Danilo Kiš vodio svoje maratonske polemičke obračune, spomenuti Igor Mandić također, kao i Tenžera, Matvejević…

“Polemika je uvijek u nas bila pomalo klaunovska aktivnost jer se oduvijek nalazimo na rubu civilizacijskom: na granici između građanskog i plemenskog društva, Zapada i Istoka, toga da mislimo racionalno i toga da mislimo plemenski. Tako su i te naše polemike otpočetka uglavnom žalosno sitničave, zlobne, rijetko kad zanimljive, gotovo redovito podložene s kakvom političkom moći nekog od sugovornika.

Jeka prijatelja

Polemizirati u nas gotovo oduvijek je značilo valjati se u blatu, a sam polemičar je sumnjiva persona kao takva, neka vrsta buntovnika bez razloga, koji je glasan jedino radi sebe. S druge strane, naš narod, osobito kulturni, voli da se tko ruši, da se podbada, da se svatko, metaforički rečeno, za glavu skrati”, govori Tomislav Čadež.

Književnost je bila stvar oko koje su se polemike u kulturi najčešće kovitlale: čak i ako su prerasle u ad hominem napade, političke i ideološke sukobe, gotovo uvijek je baš književnost bila primarni poticaj.

Matija Štahan kaže da je smrt polemike nuspojava posvemašnje društvene marginalizacije i getoizacije književnosti.

“Budući da je umjetnost riječi sve do druge polovice 20. stoljeća imala znatan utjecaj na zajednicu, a književnici visok stupanj društvenog ugleda, tada je i postojala potreba za nadmetanjem na književnoj i kritičarskoj sceni. Sada, kad je zbog općih civilizacijskih okolnosti, od krize Logosa preko tehnologizacije svijeta pa do digitalne idiotizacije potencijalnih uživatelja umjetnosti, društveni utjecaj književnosti – kao i njezina kvaliteta – uvelike srozan, oni koji se još drže toga starog zanata koji su nekoć sponzorirali carevi, poput Vergilijeva mecene Oktavijana Augusta, danas se, svjesni svoje društvene irelevantnosti, znatno rjeđe međusobno glođu”, primjećuje Štahan i dodaje kako se u okolnostima smanjenog društvenog utjecaja književnosti u Hrvatskoj oblikovao niz skupina koje imaju neformalni monopol u književnosti, dodjeli nagrada, medijskom informiranju o književnosti i sličnome.

“Iako te skupine nisu posve istomišljeničke, svaka od tih strana – i ona koja je samozadovoljna boravkom u institucijama, među kojima ima i elemenata desnice, i ona koja dominira u medijskim prikazima književnosti, gdje posve prevladava ljevica – samozadovoljna je svojom pozicijom i nema pretjerane potrebe za osvajanjem novih područja…”

Protest i stolica

“… Djelomice je tako i zbog uravnilovke sredstava iz državnog proračuna – svjesni da se s književnim proizvodima na tržištu neće tako lako probiti, i jedni i drugi i treći drže se zaposjednutih proračunskih pozicija, i jedino što bi ih moglo uznemiriti i nagnati na optužbe za libertarijanizam ili fašizaciju ili kulturnu revoluciju jest zavrtanje pipe, odnosno ugrožavanje načina njihova financiranja”, zaključuje Štahan.

Monopol određenih skupina u književnosti (a pogotovo u dodjeli nagrada) problem je od kojeg su se u posljednjih dvadesetak godina ipak znale razbuktati ozbiljnije polemike. Portal Knjigomat, nažalost ugasli, koji je vodio pisac Rade Jarak, rado je davao prostor za polemiku o netransparentnosti i nepotizmu u dodjeli nagrada i raznih priznanja. Bunio se – riječju i djelom – protiv odluke žirija nagrade Jutarnjeg lista da to priznanje, praćeno iznosom od 50 tisuća kuna, dobije tadašnji kolumnist Jutarnjeg lista Miljenko Jergović: na dodjeli je iz revolta bacio stolac pa su ga zaštitari otpratili iz dvorane na Gornjem gradu. U projektu suludog trolanja, u tandemu sa Željkom Špoljarom, Jarak je tada, u ljeto 2010., pokrenuo novu književnu nagradu “Roza”, koja je ime dobila po – Špoljarovu psu. Kujica Roza sudjelovala je kao punopravan član u radu žirija koji je nagradu na koncu dodijelio Nives Celzijus za knjigu “Gola istina”. Nagrada joj je uručena na svečanosti na Jurjevskom groblju. Zamišljena kao nagrada za najbolju knjigu desetljeća, nagrada Roza trebala je ponovno biti dodijeljena 2020., no to se ipak nije dogodilo: Špoljar kaže zbog pandemije, ali moguće je da su obojica jednostavno zaboravila.

Kultura otkazivanja

U doba tiranije političke korektnosti, u ovako malom društvu, pod stalnom prijetnjom “kulture otkazivanja” polemika zaista izumire. No jesmo li zbog toga zaista na gubitku?

“Njemački filozof Arthur Schopenhauer sastavio je prije gotovo dvjesto godina jedan vrlo praktičan priručnik s uputama za to kako pobijediti u raspravama. U toj svojoj ‘Erističkoj dijalektici’ on zaključuje i da je zapravo svako polemiziranje samo po sebi – uzaludno. Naime, suprotstavljeni umovi mogu se povezati samo u onome što im je već unaprijed zajedničko i nikakva naprednijeg sporazuma između njih nije moguće naći. Razgovor ljudi jest razgovor gluhih, uvijek zapravo”, kaže Čadež, dodajući kako je ova Schopenhauerova teza našla svoje čvrste zagovornike poslije, u dvadesetom stoljeću, i u lingvistici i u komunikologiji, i u književnosti uostalom, primjerice u takozvanom teatru apsurda.

Čemu onda polemizirati, pitam Čadeža.

“To je izraz duševnog zdravlja i pojedinca i društva. Ne jedino duševnog zdravlja, nego i inteligencije, opet i pojedinačne i opće. Polemos, dakako, na starogrčkom znači rat, pa bi polemika zapravo bila umjetnost ratovanja riječima. Suprotstaviti se komu riječima zacijelo je naprednije negoli mu se suprotstaviti fizičkom silom, da ne kažem oružjem. Društvo u kojem nema polemike društvo je koje teži ratovanju i fizičkoj sili kao jedinom obliku rješavanja nerješivih sporova”, kaže Čadež.

Dakle, polemika ili oružje – to je izbor koji imamo.

“U nas je polemika, kao izraz građanskog društva, stara otprilike koliko i spomenuta Schopenhauerova knjižica, gotovo dvjesto godina, a prvih se desetljeća, duboko u 19. stoljeću, vodila gotovo isključivo oko jezičnih pitanja. Stoga ne čudi što su i danas takve polemike najsočnije i najčešće. Hrvati i jezik – to je trajno neurotičan odnos, koji nikad neće završiti hepiendom”, kaže Čadež.

O polemikama kroz povijest hrvatske književnosti Nikica Mihaljević napisao je zanimljivu natuknicu za Hrvatsku književnu enciklopediju (Leksikografski zavod; urednik: Velimir Visković). Stoji ovako:

“Polemika (prema grč. πολεμιχός: borben), oštra pisana ili usmena rasprava s izrazitim osobinama prepirke o nekom pitanju, problemu ili stajalištu; strastvena književna, publicistička ili novinska rasprava povijesno osobito prisutna u razdobljima s naglašenim suprotstavljenim gledištima; zahvaljujući širokim mogućnostima popularizacije u masovnim medijima poprimila je značajke gotovo posebne književne vrste u kojoj se upotrebljavaju svi načini obezvređivanja protivnika. Polemike se najčešće, za razliku od pamfleta, vode u nastavcima, rijetko dovodeći do ozbiljna dijaloga, a češće do neobjektivna osporavanja. Sklonost polemici proizlazi iz temperamenta te ustroja i strukture načina mišljenja pojedinih autora koji uvijek u odnosu prema svijetu zauzimaju borben stav, iskazujući otpor prema svemu što se ne slaže s njihovim uvjerenjima i što smatraju lošim i nazadnim”.

Autor:Maja Hrgović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.