O JEDNOME OD NAJVAŽNIJIH HRVATA TAKO UPORNO SE ŠUTI! U godini obilježenoj ratom djeluje kao prorok: ‘Osjećati zemlju ovu, koja te hrani, morao bi biti prvi zakon!’

U društvu i kulturi iznemogloj od traganja za subverzivnim i radikalnim došli smo do točke u kojoj gotovo svaki pokušaj subverzije djeluje zamoreno i prazno, a svaka tobože radikalna gesta odjekuje nekako šuplje. Paradoksalno, najradikalnija stvar koju može učiniti današnji umjetnik jest – okrenuti se tradiciji. Promatrajući radove velikog slikara Otona Ivekovića, kojemu Galerija Klovićevi dvori ovog proljeća posvećuje retrospektivnu izložbu, čini se da je i vrijeme kojemu je on pripadao bilo puno sličnih proturječja kao i ovo naše. Možda se zato njegove slike, naslikane u tradiciji figurativnog slikarstva, na kojima su ključni likovi i događaji iz hrvatske povijesti prikazani s rijetko viđenom energijom, čine tako drčno radikalnima, snažnijima od najsubverzivnijeg izdanka današnje konceptualne umjetnosti.

Klovićevi dvori igraju na sigurno s ovom velikom retrospektivom i mudro joj posvećuju udarni proljetni termin: gornjogradska galerija bit će dom Ivekovićevim platnima iz svih faza bujnog i plodnog stvaralaštva, sve do 11. lipnja 2023.

Tisuću slika

“Nakon brojnih uspješnica našeg modernog slikarstva – izložbi o Vlahi Bukovcu, Mati Celestinu Medoviću, Menciju Clementu Crnčiću, želja nam je predstaviti djela još jednog od vodećih umjetnika hrvatske moderne unutar koje se istaknuo kao najplodniji i najistaknutiji autor povijesnoga slikarstva”, najavljuju iz Klovićevih dvora.

Zapanjuje činjenica da će ovo biti tek druga izložba većeg obuhvata koja je Ivekoviću ikad priređena nakon što je 1939. godine umro u rodnom Klanjcu, već tada zaboravljen i udaljen od umjetničkih događanja. Prošla su duga desetljeća bez ijedne veće retrospektive, bez ijednog relevantnog kulturološko-povijesnog teksta o njegovu značenju za hrvatsku umjetnost. Ispravljanje nepravde počelo je 1995. godine retrospektivnom izložbom u Umjetničkom paviljonu koji je otvoren davne 1898. godine izložbom Hrvatski salon – a među osamnaestoricom umjetnika izlagača, bio je svojim djelima prisutan i slikar Oton Iveković. Oba rada koja je na Salonu izložio – “Na Kordunu” i “Kod Visokog” – odmah su bila otkupljena za Strossmayerovu galeriju.

Kako je došlo do toga da se o jednome od najvažnijih hrvatskih slikara, čiji opus obuhvaća više od tisuću slika, od kojih je velik udio baš sjajnih – tako uporno šuti?

“Čini se kako najčešće nismo ni svjesni da se, zanemarujući vlastitu kulturu, pa i takve nacionalne veličine kakva je Oton Iveković, olako odričemo i dijela vlastitog identiteta, pa u konačnici i samih sebe, nesvjesni značenja što ga u životu svakog naroda ima ta spona između jučer, danas i sutra koja predstavlja znamen našeg postojanja u vremenu i prostoru”, kaže Zlatko Pinter, koji u svim fazama Ivekovićeva opusa vidi odraz slikarove “žestoke bitke za nacionalni identitet, emancipaciju, ponos i dostojanstvo, za slobodu koja je toliko dragocjena da je vrijedna svake žrtve”.

Idealist i domoljub

Oton Iveković jedan je od začetnika hrvatske moderne umjetnosti, nastale na prijelazu stoljeća. Vlaho Bukovac i Celestin Medović iz tog su društva najcjenjeniji, no njihovo djelo se ipak nije u tolikoj mjeri stopilo sa svakodnevicom publike kao Ivekovićeve slike s motivima iz hrvatske povijesti, čije su reprodukcije prodrle u najšire slojeve pučanstva i ostale u kolektivnoj svijesti kao simbol domoljubnog slikarstva. Možda su baš zbog toga ostajale na margini stručnih interesa.

“Ali osjećati, da, osjećati zemlju ovu, koja te hrani! To bi morao biti prvi zakon svake umjetnosti!”, Ivekovićeva je tvrdnja. Snježana Pintarić citira ga u uvodu svog nadahnutog teksta u katalogu retrospektive u Umjetničkom paviljonu, u kojemu slikara ovako opisuje: “Oton Iveković bio je vrlo zanimljiva ličnost. Pun poletne energije, druželjubiv, temperamentan, ljubitelj ljudi, prirode i životinja, široka srca i rasipne ruke, znatiželjan, ali pomalo strašljiv, idealist, ponekad lakovjeran. Tip ‘buntovnika bez razloga’, lako je sklapao prijateljstva, ali ih je lako i raskidao. Bio je kolerične naravi i konzervativnih nazora. S velikim se žarom pridruživao umjetničkim i amaterskim društvima i oduševljeno prihvaćao političke ideje o južnoslavenskom ujedinjenju. No isto tako brzo istupao je iz udruga i uviđao vlastitu naivnost kada je posrijedi bila politika. I u životu i u umjetnosti nalazio je svoj put neprestano balansirajući između realizma i idealizma”.

Iveković svoj put započinje 17. travnja 1869. godine u Klanjcu, kao četvrto dijete Aleksandra Ivekovića i Rosalije (Ruže) rođene Hrbud. U matičnoj knjizi rođenih upisan je kao Otho Stephan, a njegovi roditelji imali su uz njega još desetero djece.

Zaokupljen poviješću

Još su mu dva brata iskazivala umjetničke sklonosti: Ćiril Metod (1864. – 1933.) bio je arhitekt i konzervator, a Božo pravnik koji se amaterski bavio slikanjem.

U obitelji se često pričalo o hrvatskoj prošlosti. Likove i događaje iz hrvatske povijesti počeo je crtati kao dječak u osnovnoj školi u rodnome mjestu. U gimnaziji koju je polazio u Zagrebu bio je zaokupljen poviješću i crtanjem, dok je ostale predmete zanemarivao. Njegov životopis počinje nalikovati na Dickensov roman 1886. godine: tada mu brat Ćiril odlazi na školovanje u Beč i na tamošnjoj akademiji upisuje studij arhitekture. I Oton želi poći s bratom da upiše slikarstvo, ali fali mu novca. Obitelj je, naime, zapala u financijske probleme nakon narodnih nemira 1883., u kojima je sudjelovao i Otonov otac i zbog kojih je bio kažnjen zatvorom i izgubio činovničku službu. Zatražio je pomoć od strica Franje Ivekovića (1834. – 1914.), zagrebačkog kanonika i filologa, suautora Rječnika hrvatskog jezika (Broz-Iveković 1901.) Ugledni stric nije iskazao razumijevanje prema nećakovim željama. Ocijenio je neozbiljnim njegov naum da ode studirati slikarstvo u Beč, a umjesto toga, nagovorio ga je da se usmjeri na zanat koji bi mu omogućio pristojnu egzistenciju i postane – soboslikar. Je li ga to pokolebalo? Nije. Ostao je u Zagrebu još nekoliko mjeseci, skupio nešto novca i naslikao svoju prvu (kasnije slavnu) datiranu sliku: “Rastanak Katarine i Petra Zrinskog”. S njome pod miškom zaputio se – pješice! – u Beč. Nije tada imao ni 18 godina. Mladi i buntovni sanjar, nepokolebljiv u vjeri da mu je suđena karijera velikog slikara, pojavio se te 1887. godine na bečkoj likovnoj akademiji baš na vrijeme da upiše ljetni semestar.

Svadljiva narav

Njegov rad s motivom Zrinskih bio je, navodno, dočekan na prijamnom ispitu s ponešto rezerve, dijelom zato što su Zrinski i Frankopani u Austriji bili trajno obilježeni kao pobunjenici i izdajnici, a dijelom i zbog toga što se na otvoreno izražavanje hrvatstva nije gledalo s naklonošću. No motiv Zrinskih nije bio nešto čega se nesuđeni soboslikar kanio tako lako odreći: tijekom cijelog je studija slikao kompozicije srodne onoj s “Rastanka”. Neke od takvih slika su “Zrinski i Sokolović u Sigetu”, “Provala Nikole Zrinskog iz Sigeta” i nova verzija debitantskog rada “Rastanak Zrinskog i Frankopana od Katarine”. Na kraju je, 1891. godine, Oton Iveković udaljen s bečke akademije. Službeno objašnjenje bilo je da je uzrok tomu njegovo “često sukobljavanje s profesorima”.

Da je bio zaguljen i svadljiv, ne može se poreći. Posvadio se zbog nekog nesporazuma s Vlahom Bukovcem s kojim je radio na oslikavanju Zlatne dvorane na Gornjem gradu, posvadio se i s Ljubom Babićem, urednikom u Matici hrvatskoj, jer ga ovaj nije htio uvrstiti u neko izdanje, demonstrativno je napustio pučku seljačku stranku kojoj je bio suosnivač. Uglavnom je u tim zavadama otrpio veću štetu. Svjedoči o tome i ogorčeno pismo kojim prosvjeduje protiv Babićeva odbijanja da u posebnom izdanju Matičina Kola objavi njegove reprodukcije: “Mirne se duše stavljam pred sud historije, koji će znati pravo ocijeniti pravu umjetnost od ‘modne’ umjetnosti, koja hoće da obori staro, da u modu unese novo”, poručuje uvrijeđeni slikar i pridodaje da “nema stvari tako nakazne, koju moda ne bi učinila lijepim u očima svjetine”.

Ironično je da je sud historije odgovorio šutnjom – koja izložbom u Umjetničkom paviljonu i ovogodišnjom u Klovićevim dvorima napokon prestaje.

Izdašna pomoć

Isidor Kršnjavi puno je učinio za Otona Ivekovića: njemu, zapravo, duguje vrtoglavi uspon ugleda što ga je doživio povratkom u Zagreb. Naime, Kršnjavi ga je potaknuo i financijski mu pomogao da nakon Beča nastavi studij na akademiji u Muenchenu. Odande se vratio sa samo dvije slike – ali kakve! Njegovo “Krštenje Hrvata po Ćirilu i Metodu” i nova verzija “Provale Zrinskog iz Sigeta” oduševile su Kršnjavoga. Omogućio mu je da provede dva ljetna mjeseca biciklirajući po Lici, Dalmaciji i Bosni, a potom ga 1894. uputio na specijalizaciju k svome prijatelju, profesoru Kelleru na Akademiju likovnih umjetnosti u Karlsruheu. Po povratku, otvaraju mu se sva vrata u Zagrebu – odmah je imenovan nastavnikom slikanja u Realnoj gimnaziji, potom u Obrtnoj školi, a paralelno se priprema za sudjelovanje na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi uz Bukovca, Belu Čikoša, Ferdu Kovačevića, Ivana Tišova. Dobiva i svoj atelje u centru grada te otvara privatnu slikarsku školu, koju su među mnogobrojnim polaznicima posjećivale i slikarice Nastja Rojc i Vera Nikolić te Branko Šenoa.

Oženio se tada Ljubicom Wodwarskom, djevojkom iz plemenitaške obitelji češkog podrijetla, kćeri suca Okružnog suda iz Zlatara.

Oton nije zamjerio svome stricu što mu je uskratio podršku za studij. Jedan od najboljih portreta koje je naslikao upravo je onaj dr. Franje Ivekovića. Kako primjećuje Snježana Pintarić, “slika ga vrlo pažljivo, realistički tretirajući sve detalje i svjetlo, usmjerava samo na lice, tako da iz lika kanonika zrači smirenost i nadmoćna intelektualnost”.

Među izlošcima na Ivekovićevoj retrospektivi bit će i slika “Bitka kod Gorjana” iz 1906., koja se inače nalazi u Maloj vijećnici Grada Đakova.

Preko Drine

Prošli tjedan su je na posudbu za retrospektivu sa zida đakovačke gradske vijećnice skinuli djelatnici Hrvatskoga restauratorskog zavoda i Galerije Klovićevih dvora te prevezli u Zagreb.

Prvi svjetski rat je ispisao posebno poglavlje i u životu Otona Ivekovića: htio je izbliza, kao ratni izvjestitelj, iskusiti bojišnicu. Prijavio se, odbili su ga. Nije odustao, nego je poslao novu zamolbu i ona mu je, uz pomoć Stjepana Radića, odobrena. Razdoblje od 17. lipnja 1915. do 30. rujna 1918. proveo je na bojišnicama na Soči, u Galiciji i u Srbiji, bilježeći scene iz vojničkog života i portretirajući časnike austrougarske vojske.

Radio je dokumentarnom iscrpnošću, kako se to od njega i zahtijevalo, a najznačajniji rad koji je tada stvorio ratna je slika “Prijelaz preko Drine kod Batara” s prikazom pobjedonosnog prijelaza 25. domobranske divizije preko Drine. Iznad realnog pejzaža i naturalistički prikazanih likova nadvijaju se oblaci u kojima se može nazreti lik muškarca duge kose, za kojega u svojoj analizi Snježana Pintarić nagađa da bi mogao biti Nikola ili Petar Zrinski koji bdije nad hrvatskim domobranima u njihovu pogibeljnom pohodu. S obzirom na cjeloživotnu opsjednutost Otona Ivekovića sudbinom i značenjem Zrinskih, takvo je nagađanje razumljivo: naime, već je kao mladić na školovanju u Beču slikar stekao nadimak Zrinjimaler.

Svakom stvaralačkom procesu nastanka jedne slike s povijesnom tematikom, osim iscrpnog upoznavanja s povijesnim činjenicama, prethodi i donošenje odluke o izboru trenutka koji će postati motivom djela. Na tom je području Iveković zasigurno naš najzaslužniji slikar.

Izniman opus

Iz stoljetne povijesti Hrvata izabrao je velik broj scena koje čak i danas u našoj imaginaciji poistovjećujemo sa samim događajima, ističe Pintarić, napominjući kako je slikara ponekad i ometalo golemo poznavanje povijesnih činjenica, povijesnih nošnji i arhitekture jer je bio sklon “zagušiti” kompoziciju nebitnim detaljima.

Ivekovićev se bogati opus obično dijeli na tri faze: tamnu fazu iz mladosti, zasićenu tmurnim bojama i karakteristikama akademizma i romantizma, zatim šarenu fazu (u kojoj ga je na posvjetljenje palete možda nadahnuo kolega Vlaho Bukovac) te na realističku fazu, koja je započela krajem Prvoga svjetskog rata. U tamnoj je fazi naslikao svoje najbolje portrete, ali i dobar dio slika po kojemu ga šira publika najbolje zna: slike “Smrt Petra Svačića” i “Smail-aga Čengić i vojvoda Bauk”, pa “Ante Starčević na odru” itd. Prije točno stotinu godina Iveković je naslikao “Pejzaž s makovima” (1923.), jednu od svojih najpoznatijih i najimpresivnijih slika s motivima krajolika. Zanimljivo je što ni slikajući prirodu nije uzmicao svojoj primarnoj opsesiji povijesnim temama pa pažljivi promatrač iznad polja s jarkocrvenim rascvjetalim makovima može u oblacima zamijetiti obrise ratnih prizora – žena koje oplakuju svoje mrtve, vojnika, konjanika… U godini obilježenoj ratom na istoku Europe, ova stoljeće stara slika djeluje kao zloguk podsjetnik na krvavu cikličnost povijesti.