Nova hajka hrvatske ljevice: Feministkinje pokrenule rat jer je žena dobila previše komplimenata

Rijetko se događa da hrvatska književnost pobudi u široj publici toliko strasti koliko se već tjednima vrti oko jednog predstavljanja knjige na književnom festivalu Vrisak u Rijeci. Sve je počelo sredinom rujna, kad su na tom spornom riječkom predstavljanju u javni život upućene dvije nove prozne knjige: “Psi” Dore Šustić i “Dok prelaziš rijeku” Zorana Ferića. Od tada, gorljiva i žučna rasprava prelila se s društvenih mreža u mnoge medije, povela se polemika prepuna “ad hominem” napada, grubog izrugivanja, ucviljenih apologija i neuspješnih pokušaja pomirljivog zaglađivanja situacije.

Tko bi rekao da je ishodište ovom divljem vrtlogu reakcija bio tek uobičajeno površan razgovor o novim knjigama pred brojčano skromnom publikom? Što je to na riječkom predstavljanju bilo toliko problematično da je zavrijedilo višetjednu internetsku i medijsku buru emocija? Otkrila je to mlada riječka spisateljica Dora Šustić u emotivnom tekstu u kojemu je podijelila svoj osjećaj nelagode zbog načina na koji su o njoj i njezinoj knjizi govorili moderatori Vid Barić i Nikola Petković.

Perverzna sačekuša

“Umjesto u književnu polemiku, promocija se pretvorila u perverznu sačekušu, gdje me se stavilo na vruću stolicu da na predstavljanju vlastitog romana branim svoj rad, svoj feminizam i svoje pisanje”, sažela je izvor svoje uvrijeđenosti i frustracije Dora Šustić.

Snimka sporne promocije kruži internetom i može se pogledati u cijelosti. Nikola Petković, bivši predsjednik Hrvatskog društva pisaca, učinio je da se mlada spisateljica osjeća nelagodno zasuvši njezin prvijenac pohvalama. O knjizi je govorio izrazito pohvalno, a autorica je upitana otvara li tako snažan prvi ulazak na književnu scenu mogućnost literarnog samoubojstva. Mislio je na mogućnost da izvrsno djelo debitanta ponekad zakoči autora ili autoricu pa u kasnijoj karijeri više ne uspije doseći snagu prvijenca – to je stvar koja se događa, i to ne baš rijetko. Tako formulirano pitanje, i još izrečeno sa samouvjerenjem, Šustić je shvatila kao provokaciju i napad.

“Pitam se bi li autofikcijski roman mladog muškarca bio predstavljen kao slučajnost ili ‘literarno samoubojstvo’. Pitam se, već danima, i zašto sam ostala. Zašto se jednostavno nisam pokupila usred promocije i otišla? Neki bi u tome vidjeli stav. Drugi bi to pripisali pretjeranoj osjetljivosti, ‘militantnom aktivizmu’, PMS-u. Ali zašto bih ja otišla sa svoje promocije? Zašto bih se ja stiskala, sklanjala s puta i ustručavala govoriti o svojem radu?”, ističe Šustić.

I nije bila jedina koja je to tako doživjela. Užarena internetska polemika razbuktala se tekstom “Vrisak hrvatskih feminista” magistre kulturologije Dunje Matić. Autorica vidi spornom odluku da se na jednom predstavljanju govori o dvjema tako različitim knjigama kao što su Ferićeva i Šustićkina. Povezuje ih, naime, tema: i mlada književnica i etablirani pisac bave se ljubavnom, odnosno seksualnom vezom starijeg muškarca i mnogo mlađe djevojke.

Užarena polemika

Petković je na predstavljanju primijetio da se zbog obrade te iste teme Doru Šustić smatra hrabrom, dok je lik iz Ferićeva romana shvaćen kao “stari pervertit i pizda” i postavio pitanje zašto je to tako.

“Koja je razlika između mlade žene koja progovara o takvom odnosu i starijeg muškarca koji to čini? Razlika je u (ne)ravnopravnosti i pozicijama moći. Razlika je u odnosu snaga. Razlika je u dobi i iskustvu, godinama koje u tom trenutku muškarac i ‘djevojčica’ imaju, samim time u godinama koje ih dijele. Razlike su u emocionalnoj i intelektualnoj zrelosti, društvenim pozicijama, socijalnom kapitalu, kulturnim konvencijama, razlike su u perspektivama, ograničenjima i odgovornostima”, ističe Dunja Matić, koja i samo postavljanje tog pitanja drži nedopustivim, a predstavljanje ju je ostavilo uznemirenom, podvojenom.

Feministkinje su se uzjogunile. Smetalo im je što Ferić piše o djevojci koja u seksu voljno pristaje biti submisivna, smetalo im je što se u tonu moderatora koji su se obraćali Dori Šustić mogla osjetiti patronizirajuća nadmoć i takozvani mansplaining, odnosno pobuda bahatih muškaraca da svisoka objasne sugovornici kako stvari zapravo stoje i što je posrijedi. Dunja Matić govori o svojim reakcijama na to 40-minutno predstavljanje kao o dubokoj traumi. Provela je, potom, “neformalno istraživanje” nudeći muškarcima da pogledaju snimku predstavljanja i detektiraju u njoj problematične dijelove. No muškarci s kojima je Matić razgovarala nisu u promociji vidjeli ništa posebno sporno.

Novi trik Milorada Pupovca: Trebaju li Hrvatskoj doista partizanski spomenici?

“Spominjali su dosadu, nepripremljenost nekih sudionika, nespretnost, promašene ili loše obrađene teme. Zbog tog neprepoznavanja problema moja potreba za reakcijom bila je tim snažnija i tim više sam je se bojala. Treba reagirati baš zato što ne vide i baš zato što ne vide postoji velika mogućnost da će reakcija djelovati preuveličano”, piše Matić, otkrivajući da je ono što ju je tako duboko uznemirilo zapravo nevidljivo – i možda iracionalno.

Pitanje ukusa

No demoni rastu u mraku pa je tako i ova rasprava nabujala, postala otrovna i ogorčena, uplitanjem sve većeg broja feministkinja čiji su osjetljivi radari detektirali u Petkovićevu i Barićevu moderiranju patrijarhalnu mikroagresiju, seksizam i natruhe ženomrstva. Stvar je eskalirala, a da dobrom dijelu publike nije iz snimke predstavljanja bila jasna veza između onoga što je na njoj rečeno i ostrašćenih reakcija koje su uslijedile.

U seciranju riječke promocije, uvrijeđene feministkinje zapazile su još jednu nedopustivu stvar: pobrojale su da je čak pet puta spomenuto “kanceliranje” ili otkazivanje. Riječ je o navadi lijevih aktivista da se čoporativno udruže protiv onih koji ih uvrijede drugačijim stavovima ili čak pukim “mikroagresijama” pa ih u maniri srednjovjekovne hajke istjeraju iz javnog života. Sva trojica muškaraca koja su sudjelovala na događaju u Rijeci doživjela su ovakvu hajku.

Nedopustive stvari

Time je upravo potvrđeno ono što lijeve aktivistkinje tako žarko negiraju: kultura otkazivanja je stvarna (a ne umišljena, kao “mikroagresija”) i u proteklim se tjednima pokazala u praksi na društvenim mrežama, koje su uobičajeni rasadnici pokreta “kanceliranja”.

“Tjednima se Zoran Ferić na najgnjusniji način razvlači po mrežama gdje ga se (anonimno) ‘razotkriva’ kao ‘ljigavog pervertita’, uz pozive da ga se prestane čitati (tako se manifestira teror cancel-kulture, koji Dunja Matić propušta ili ne želi vidjeti). Točno je da se takvi procesi odvijaju blitzkriegom i ‘odozdo’, da kreću iz mase, često anonimne, i da su mreže (bolje je reći: hajka na mrežama) u kratkotrajnoj povijesti globalne cancel-kulture ostale upamćene kao – mjesto na kojemu sve započinje”, kaže Vid Barić.

Nelagoda Dore Šustić o kojoj su dramatično pisale autorice koje su joj stale u obranu od Petkovićeva patronizirajućeg tona i drugih “mikroagresija” – široj publici nije bila shvatljiva ni nakon pomnijeg gledanja snimke promocije. Stvar je onda pokušala objasniti sama autorica. Petković mi upada u riječ, toliko komplimentira da mi stvara nelagodu – kaže Šustić. “Petković okupira moj prostor i osjećam da sam u opasnosti. Gledam u publiku. Klonem kao šator bez potpornog stupa.”

Opresivno komplimentiranje je, dakle, ono što je traumatiziralo mladu autoricu. Spomen kulture otkazivanja (cancel culture) iritirao je njezine kolege, a svi su ipak najviše iziritirani Zoranom Ferićem, koji se našalio da mu je roman feministički iako je u njemu obradio nekonvencionalnu seksualnu vezu starijeg čovjeka s puno mlađom djevojkom. Optužen za mahnitajuću perverziju, predsjednik HDP-a bio je prisiljen braniti se; učinio je to tekstom u Jutarnjem listu.

Užasna trauma

“Problem je možda u tome što smatram da ne postoji nijedna tema s kojom se baš ni u jednom kontekstu ljudi ne smiju šaliti, da takva monolitnost nije dobra za slobodno mišljenje pa sam se u ovih 30 godina svog javnog djelovanja šalio sa svim i svačim. ‘Dok prelaziš rijeku’ definitivno nije feministički roman, ali bome nije ni antifeministički. Uopće, kad pišem, nikada ne pišem ni feministički ni antifeministički, ni socijalistički ni šovinistički niti bilo kakav drugi roman koji bi mogao dobiti taj nepotrebni sufiks – čki. Čak ni realistički”, istaknuo je Ferić, braneći slobodu pisca da piše o čemu god hoće, zanemarujući aktualne političke imperative, pogotovo onaj političke korektnosti.

Za Ferića, književnost je područje slobode, a pisci imaju odriješene ruke da stvaraju fikcionalne svjetove napučene i junacima i antijunacima, i zlikovcima i moralno upitnim pričama. Moralno upitnom feministkinje su ocijenile njegovu odluku da djevojku u vezi sa starijim muškarcem u romanu učini seksualno podređenom – i da na taj submisivni položaj voljno i rado pristaje.

“Moja sporna rečenica bila je da sam izabrao junakinju koja ima pravo na svoju submisivnost. Pritom sam mislio na seksualnu sklonost, podređenost tijekom spolnog čina, a ne na podređenost žene općenito. Naime, ne biramo ono što će nas uzbuđivati, kao što ne biramo ni seksualnu orijentaciju. Nešto nas uzbuđuje čak i kad mi ne želimo da nas to uzbuđuje. Moja junakinja je suvremena mlada žena, svjesna trenutka i konteksta i smatra da na svoj užitak i žudnju ima pravo. Nipošto nisam mislio na to da ta djevojka izabire podređenost muškarcu kao način života, i to sam rekao i na promociji”, branio se Ferić, uvijek raspoložen za diranje u osinje gnijezdo tabua svojim pisanjem.

‘PRIJE PANDEMIJE BIO SAM ISKLJUČIVI LEFTARD!’ Hrvatski povjesničar i pjesnik raskrinkava ljevicu: ‘Zbog nastupa u Bujici mlada i načitana djevojka me blokirala’

“Moji romani i priče nerijetko govore o nekim vrlo nelagodnim fenomenima, o nesreći, bolesti, holokaustu, autsajderima svih vrsta, nesporazumima i onome što je društveno neprihvatljivo. U tome ima postupaka namjernog pretjerivanja, na tome na neki način od početka gradim svoju poetiku. A to proizlazi iz dva moja čvrsta uvjerenja. Prvo, da se može i mora pisati o svemu, ama baš o svemu, i da ne postoje teme koje treba izbjegavati. Drugo čvrsto uvjerenje je da literatura govori o onome što uznemiruje i upravo u tom nemiru, u otkrivanju neotkrivenog, u drugačijem pogledu, ponekad i u šoku traži i često pronalazi svoju ljepotu”, zaključio je Ferić svoju obranu.

Pokazalo se i da javne isprike ne pale, nego samo daju jači zamah pravovjernim “kancelatorima”: potvrdile su to reakcije na Ferićevo pomirljivo reagiranje, Barićev tekst i Petkovićev intervju naslovljen ovako: “Ispričavam se svima kojima sam nanio bol”. Ovo potonje bilo je kerozin za lomaču koja na društvenim mrežama o ovoj temi i dalje plamti.

***

Nije ostao dužan feministkinjama. “Riječ je o intelektualnom sunovratu”

Vid Barić se pokušao obraniti od napada tekstom “Spisak hrvatskih feministica”. “Riječ je o tipičnoj društvenomrežnoj hajci, otužnoj tiktokizaciji nečega što bi trebala biti ozbiljna rasprava. I gore od toga: riječ je o definitivnom intelektualnom sunovratu domaće aktivističke ljevice, odavno potučene do razine memea. Toj i takvoj ljevici – pokazuje, nažalost, ovaj primjer – očito nije drugo preostalo nego da i sama kooptira internetski meme kao nekakvu metodu borbe, društvene kritike, pa da onda na taj način pravi ‘spiskove nepoćudnih’, šireći te manipulativne videoklipove pred krvožednim ljudima na internetu, u klasičnom fast food maniru društvenih mreža”, kaže Barić, osvrćući se na “prekomjerno granatiranje” s aktivističke ljevice na internetu.

***

Zaboravilo se vrijeđanje Jadranke Pintarić: Velimir Visković bolje je prošao

No duhovi feminističke ljevice nisu time umireni; naprotiv, iživljavanje nad Ferićem zahuktalo se u internetskim kuloarima i traje i u trenutku pisanja ovog teksta. Ludo je da je ovakva jedna stvar uspjela ovoliko uzburkati našu malu aktivističku baru – nemjerljivo više od prošlogodišnjeg incidenta s Velimirom Viskovićem koji je, u maniri zaista surovog seksista i ženomrsca, otvoreno napao kritičarku Jadranku Pintarić, okarakteriziravši je kao nerotkinju. Stvar je sišla s dnevnog reda mnogo brže nego tema nelagode Dore Šustić zbog Petkovićeva opresivnog komplimentiranja.

Feministkinje su u ovom slučaju nehotice potvrdile ono protiv čega su tako gorljivo ustale: da je pojava ljevičarskih aktivističkih hajki stvarna, da je kultura otkazivanja stvarna barem koliko i seksističke “mikroagresije” i da je javno iskazivanje mišljenja koje je drugačije od njihova jednostavno nedopustivo.