fbpx
Foto: Srđan Vrančić/CROPIX

NAKON 50 GODINA SREO STARU LJUBAV I OŽENIO JE! Slavni hrvatski glumac se preselio na Floridu: ‘Službeno sam Amerikanac’

Autor: Gordana Malešić

Otokar Levaj jedno je od omiljenih glumačkih lica u Hrvatskoj. Posljednjih godina igra u serijama “Crno-bijeli svijet” i “Tko vas šiša”. U seriji “Dnevnik velikog Perice” publiku je osvojio ulogom brata legendarnog Ernesta Fulira, a uskoro će igrati i u drugoj sezoni. Posebno se pamte njegove uloge u legendarnim serijama “Smogovci” i “Ne daj se, Floki”.

U intervjuu za 7dnevno prisjetio se 70-ih godina, za koje ističe da su bile zlatno doba Televizije Zagreb. Dodaje da je posebno vezan za obje serije, te se prisjetio klape koju su nazvali “tri pijane svinje”. Naime, usred snimanja, ekipa je imala rođendansku feštu, na kojoj se malo i popilo, ali su morali nastaviti snimanje. Otokar i Zvonimir Torjanac nosili su živu, ali nemirnu svinju Gumbeku na vrata, pa da je smire, ekipa je i svinji dali malo gemišta.

Otokar se nedavno oženio treći put. Zbog ljubavi se preselio na Floridu, a 2020. godine postao je Amerikanac. Ispričao nam je i kako je započela mladenačka romansa s Dunjom 1960. godine te kako su se nakon 50 godina opet razbuktali osjećaji. 


Postali ste američki građanin. Kako se osjećate kao Amerikanac?

Na američko tlo stupio sam 1. ožujka 2015. godine. Zapravo, stupio sam na tlo Floride jer u Americi sam već bio 1978. godine s kazalištem &TD i predstavom “Orlando Maleroso”, Saliha Isaaca. Sjećam se kao danas tog dolaska, Dunje koja me čekala i toplog povjetarca koji me zapuhnuo na izlasku iz zračne luke i palmi koje se njišu kao u nekoj seriji o Miamiju i zakonu.

Recimo, kad sam drugo jutro pio kavu na “back yardu” okupanom u suncu, bio sam siguran da ću ovdje provesti ostatak života. Naravno, to je bio prvi dojam, no on se kao i mnogo puta dosad pokazao točnim. Službeno sam Amerikancem postao nekoliko godina poslije, 2020. godine. To nipošto nije bio lak put, no zahvaljujući Dunjinoj upornosti, metodičnosti i znanju, ja sam uspješno prošao put od Amerikanca pripravnika, nositelja tzv. green card, do punopravnog “citizenship” Amera.

Kako je izgledala vaša prilagodba američkom načinu života?

Čovjek se navikne na sve, a najlakše na dobro. Vrlo se lako naviknuti da po “spizu” idete automobilom, kao što sam, uostalom, činio i u svojem umirovljeničkom životu na Ivašnjaku, kad sam svakog jutra išao devet kilometara u Omiš na kavu i u dućan. Još se lakše naviknuti da svagdje ima mjestu za parkiranje.

Foto: Privatni album

Treba znati da je Bradenton, a o njemu se ovdje govori, gradić s klasičnim Downtownom i ogromnom površinom s bezbroj obiteljskih kuća, apartmana za iznajmljivanje, plaža s restoranima, robnih kuća, uslužnih servisa i “last but not least”, ambulanti i bolnica, koje zasad srećom ne trebam, no godinice nose svoje. Lako se naviknuti na ljubazne susjede, uvijek spremne pomoći, a nije zanemariv ni broj “našijenaca” s kojima se družimo razmjerno često.




Osjećate li nekad nostalgiju i za čime?

Nostalgiju u klasičnom smislu ne osjećam jer u današnjem internetskom svijetu vi u svakom trenutku možete razgovarati sa svojima i gledati televizijske programe iz domovine. Osim toga, ja još radim u Hrvatskoj. Otkako sam “otišao”, ja sam doma snimio “Crno-bijeli svijet”, “Tko vas šiša” i “Dnevnik velikog Perice”.

Rekao bih da me više ima kad me nema nego kad me ima. Ipak, ima jedna sitnica koja mi nedostaje, a to je ono druženje u lokalnom kafiću uz kavicu i novine. Toga ovdje nema, dapače, ovdje dođete automobilom u Starbucks i svoju narudžbu preuzmete na prozorčiću, ni ne vidite od koga, možda robota, i odete svojim poslom. Jer ovdje je posao sve.




Kada sada vrtite film svog života unatrag, čega se posebno sjećate?

Često vrtim svoj film i rado se sjećam svega, zapravo. To je privilegij starijih, da pamte dugo i da prošlost vide kristalno jasno. Vide sve škole koje su pohađali, sve prijatelje, ljubavi, pa čak i površne veze. Vidim sve uloge kao u jednoj beskonačnoj seriji ili ako hoćete “sapunici”.

Sjećam se jedine bake koju sam imao i koja je stanovala kraj Samoborčeka, sjećam se barbe Tonća Levaja koji je u Splitu imao predstavništvo Opela do 1948. godine i vožnje njegovim kabrioletom po Rivi, sjećam se prvih bikinija na Baćama… Ah, sjećam se puno toga, ali ono čega se najradije sjećam su 5. ožujka 1970. godine i 8. srpnja 1980. godine, kada su se rodila moja djeca, Eli i Marin.

Koji su trenuci bili prekretnica u vašem životu?

Ne znam zapravo je li riječ o prekretnicama ili možda bolje skretnicama. Ja sam imao prilično precizno zacrtan put, no to se putovanje kroz život nije odvijalo pravocrtno po nekoj mojoj liniji, nego se trebalo prilagoditi okolnostima, često nesklonim pubertetskim maštarijama.

Tako sam, umjesto po svojem planu da idem u gimnaziju, išao po očevu planu u arhitektonsku tehničku školu, umjesto na Akademiju, otišao sam služiti vojni rok, pa sam se toliko žuđene glume dočepao tek 1966. godine upisavši ADU, a taj sam podvig izjednačavao s, u najmanju ruku, osvajanjem Mount Everesta. Bio sam napokon na vrhu, kako sam naivno vjerovao.

Koliko i u kojem smislu vam je gluma pomogla da izdržite životne probleme?

Sada bi političar rekao – dobro pitanje. Član korona stožera bi rekao, hvala vam na ovom pitanju, a ja bih rekao: Uf, ne znam, teško pitanje. Gluma!? Posao ili poziv? Religija ili šarlatanstvo? Igra ili izigravanje? Na prvu bi se reklo da određena glumačka popularnost donosi neke sitne benefite, godi egu i uljuljava vas u privid uspjeha, pa i materijalnog. No svaka medalja ima dva lica. Nasmijano i tužno, kao logo kazališta Komedija. I smijeh i suze.

Naime, kaj! Ako ćete se baviti glumom, zaboravite ostalo. Ne možete biti nekoliko ljudi istovremeno. Ne možete voljeti i sebe i druge, barem ne jednako snažno. Netko ili nešto tu mora trpjeti. Ponekad trpi uloga, ponekad brak. Tako da mislim da gluma niti pomaže niti odmaže u životu. Ona je jednostavno dio života, kao osmijeh savršenog zubala koje ne pokazuje karijes na zubu mudrosti.

Kad ste bili najsretniji, a kada najtužniji?               

Svako sunčano jutro ja sam sretan. Ja sam sretan kad su moji bližnji sretni. Sretan sam iz istih razloga iz kojih su i drugi ljudi sretni. Sretan sam ako sam zdrav i ako su moji zdravi. Sretan sam kad vidim da se Dunja smije. Ne znam kad sam bio najsretniji jer sreća se ne da vrednovati. Ili si sretan ili nisi. Ono što me čini nesretnim je zloća. Ljudska zloća. Glupost, pa i moja. Posebno moja.

U “Smogovcima” ste igrali trenera. Jeste li u privatnom životu voljeli sport, nogomet?

Sport je važan za svaku karijeru, a za glumačku osobito. To ne treba posebno dokazivati. Osobno nisam bio baš uspješan sportaš, ali sam se rekreativno bavio mačevanjem, nogometom, veslanjem, stolnim tenisom, pa i dizanjem utega, da bih ovdje na Floridi počeo učiti tenis. Reklo bi se da mi je knjiga sportskih uspjeha jednaka kao i knjiga o srpskom junaštvu i hrvatskoj kulturi. Šala mala.

Omiljeno ste glumačko lice, odakle crpite toliku životnu energiju?

Ne znam koliko sam i jesam li uopće “omiljen”, no činjenica je da opstojim kao glumac gotovo šezdeset godina pa sam se, hoćeš – nećeš, uvukao pod kožu. Kao mladi glumac slušao sam jednom Violića kako objašnjava zašto je kolegici Boženi Kraljevoj predložio veći honorar za relativno malu ulogu. Zato, rekao je, što već 40 godina opstaje u tom poslu. Tako da energiju crpim valjda iz akceleracije.

Kada razmišljate o ljubavi, što ste naučili o njoj?

Mogu reći da nakon toliko godina života o ljubavi kao i o glumi ne znam puno više od onog mladića iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Bez jednog i bez drugog ne bih mogao. I jedno i drugo izvor su beskrajne radosti kad ti ide i dubokog razočaranja kad zapneš u krivoj ulici. Brak je nešto drugo. Brak bez ljubavi je besmislen, no sama ljubav nije dovoljna za uspješan brak. Brak je i posao i roditeljstvo i plaćanje računa i izazovna susjeda i loše ocjene i migrene i gužva u prometu.

Ne postoje samo sretni ni samo nesretni brakovi. U braku treba, što bi rekli pomorci, znati bordižat (ako sam točno zapamtio), znati proći kroz Scile i Haribde, pretrpjeti, izdržati, biti ratnik i diplomat, i dovesti taj bračni brod u mirnu luku starosti, zrelosti, praštanja, osmijeha i kad ti se plače i kad imaš pohvale i kad bi kudio. Nekomu to uspije od prve, nekomu od druge ili treće, a nekomu nikad. Meni je prvi pokušaj trajao osam godina, drugi dvadeset i osam, prekinut, nažalost, smrću, a treći, ovaj u luci traje osmu godinu i potrajat će sigurno do odlaska u rezalište.

Možete li se prisjetiti kako je izgledala srednjoškolska ljubav s Dunjom te kako ste je opet osvojili? Kako je okolina reagirala?

Bilo je to na dočeku nove 1960. godine kod moje susjede u Babonićevoj ulici. Dunja je bila njezina kolegica iz razreda i tu je pao prvi pogled, ples stiskavac, poljubac. Bila je plavokosa i plavooka, nasmijana učenica srednje medicinske škole, a ja visok crnokos, budući arhitekt. Ta je veza propala kao i moja arhitektonska karijera, ali je kao feniks izronila iz bespuća mora internetskog.

Foto: Privatni album

Sjedeći u svojoj morskoj rezidenciji na Ivašnjaku, Lokva Rogoznica, kraj Omiša, za laptopom neke zimske večeri 2014. godine upisao sam u tražilicu Dunja Bedenko. Pitao sam je sjeća li me se i bla, bla, gdje si, što si, kako si itd. Veli, u Americi sam, u mirovini, na ljeto dolazim u Hrvatsku na more u Kanicu kraj šibenske Rogoznice i bla, bla.

Velim, to je niti sto kilometara od mene, mogla bi svratiti ili ja do tebe, i riječ po riječ, rečeno učinjeno, ruka ruci, usna usni i evo nas ponovno, na putu koji je počeo šezdesete prošlog stoljeća. Pomalo nestvarna, ali istinita priča, možda dostojna dramatizacije i “uprizorbe”. Okolina kao i obitelji su nas podržali, ispravno držeći da ćemo, pazeći jedno drugo, manje gnjaviti njih.

Kad smo kod mladosti, možete li se prisjetiti svog djetinjstva. Kakvo je ono bilo, što posebno pamtite?

Zvučat će otrcano, ali poslijeratno djetinjstvo moje generacije bilo je zbilja čarobno. Nismo imali ništa, ali imali smo sve. Imali smo ulicu, Babonićevu ulicu. Imali smo knjige, drvene mačeve i pištolje, voćke između Voćarske i Horvatovca. Bicikliranje od Džamije do Maksimira. Nedjeljne kino matineje na Šalati na medfaksu.

Prva drpanja po vežama i kolektivno čitanje škakljivih pasusa svjetskih uspješnica. Nogomet sa starijim dečkima (Hrga Hegedušić, Zdenko Prohaska, Tinko Globočnik) na livadi koja se zvala Livada. Kolektivni odlazak u kino na “Plesala je samo jedno ljeto”, zbog jedva naslućenog golog ženskog tijela.

Mogao bih nabrajati unedogled, ali i ovo je dovoljno egzotično za današnju generaciju. Ono što posebno pamtim je odlazak vikendom na selo, vlakom do Dugog Sela pa pješice do Brckovljana do bake Ogorelec, sestre Augusta Cesarca. I pamtim miris Splita iz pedesetih godina prošlog stoljeća, miris Delikates dućana Bonačić i naravno spli’ske peškarije.

Planovi za budućnost su…? 

U neposrednoj budućnosti, ne omete li nas sovjetska “operacija” u Ukrajini, planiramo snimiti drugu sezonu “Dnevnika velikog Perice”.

Koje kolege su vam posebno bitni i zašto? I koje uloge?

Svi ljudi s kojima sam radio za mene su važni, no ako treba nekoga izdvojiti, onda je to redatelj Georgij Paro, koji mi je bio glumački otac, mentor i prijatelj. Još bih dodao svoje scenske supruge, Sandu Langerholz, Lelu Margitić, Veroniku Durbešić, Mirelu Brekalo, Jasnu Bilušić, Ingu Appelt, Elizabeth Kukić i Lanu Barić. Najdraža mi je uloga starog u predstavi “Dobro došli u plavi pakao”, Borivoja Radakovića u režiji Petra Večeka u kazalištu Jazavac/Kerempuh jer je to zadnji satirični tekst odigran u tom teatru.

Pamtimo vas posebno u serijama “Smogovci” i “Ne daj se, Floki”. Možete li nam ispričati neku zgodu sa snimanja?

Zlatno doba Televizije Zagreb. Sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća. Snimalo se puno i kvalitetno, što je uostalom i sada slučaj. Uz “Smogovce” i “Flokija” posebno sam vezan zbog divnih redatelja Milivoja Puhlovskog i Zokija Tadića. Divnih kolega glumaca i jedne opuštene atmosfere svojstvene mladim ljudima koji nisu bili svjesni nadolazećih, meteorološkim rječnikom rečeno, “klimatskih promjena”.

Bili smo mladi, bili smo sretni i cijeli svijet je bio naš. A evo i jedne anegdotice sa snimanja “Flokija”. Snimalo se u Španskom u novoizgrađenim stanovima u kojima još nije bilo stanara, nego smo tu “stanovali” kao privremeni stanari Zdenka Heršak i Franjo Majetić, Jagoda Kralj i Mladen Crnobrnja – Gumbek, Zoran Pokupec Pinki kao samac, Tom Gotovac s tri klinca, djed Zvonimir Torjanac i Mirjana Pičuljan, Jagoda Kralj i ja. Jednog dana je maskerka Jasna Crnobrnja pripremala rođendanski party iza snimanja, no nešto prije kraja nestalo je struje u cijeloj Hrvatskoj, pa smo, misleći da je snimanju došao kraj, počeli polako slaviti. Prednjačili smo Tori i ja, no nakon sat vremena struja je došla i neumoljivi vođa snimanja Nusshol zapovjedio je nastavak snimanja, scenu u kojoj Torjanac i ja donosimo živu svinju Gumbeku na vrata.

Svinja je bila nemirna pa su joj dali gemištec da se smiri, a Tori i ja smo već bili pod sedativom kako se lijepo vidjelo po sjaju u očima. Tu sam klapu nazvao “tri pijane svinje” prvi, drugi i treći put, snimljeno. Svi su nam se smijali, no scena je iz trećeg puta uspješno snimljena.

Autor:Gordana Malešić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.