fbpx
Foto: Ante Čizmić/CROPIX

MUZEJ ALKE PREPORODIO CETINSKU KRAJINU: Sinj je sa svojim postavom postao jedan od važnijih muzejskih centara Europe

Autor: Maja Hrgović

Živ, ponosit, jak, prkosit – ovi šenoinski atributi pojave se kao prve asocijacije čim iz modernog predvorja zakoračite u veliku dvoranu Muzeja Sinjske alke. Sve je u tom prizoru grandiozno, dično i oduzima dah: u punoj ceremonijalnoj raskoši kroči pred vama alkarska povorka u prirodnoj veličini – vitezovi, buzdovandžije, štitonoše, konjanici – sve redom brkati momci mrkih pogleda, fokusirani na pobjedu. I konji i alkari uhvaćeni su u pokretu, kiparski oblikovani iz bukovine – ali promatrajući ih, čini vam se da će evo sad protutnjati pokraj vas, podignuti prašinu na trkalištu, i više niste sigurni je li zaista stvaran zvuk udaraca potkovanih kopita o kamenom popločenu ulicu i osjećate li zaista taj prigušeni miris piljevine i baruta ili ste ga samo umislili.

Muzej Sinjske alke prostire se na više od 1600 četvornih metara restaurirane mletačke vojarne iz 18. stoljeća, smještene na sinjskim Kvartirima. Zgrada kojoj je prvotna namjena bila smještaj konjice tradicionalno je ishodište svečane alkarske povorke: upravo s ove lokacije ona i kreće svake godine u kolovozu, kad sinjska krajina slavi pobjedu nad Osmanlijama u velikoj bitki 1715. godine.

Prestižne nagrade

Upravo je o tristotoj obljetnici te pobjede muzej svečano i otvoren 2015. godine – i odmah je postao dominantna kulturna institucija u tom dijelu Hrvatske koji je desetljećima vapio za mjestom koje bi bilo dostojanstven dom Sinjske alke i bogate građe koju su tijekom dva stoljeća čuvale generacije alkarskih obitelji. 


“Muzej je od otvorenja posjetilo oko 125.000 posjetitelja. Ta brojka bila bi znatno veća da se nije dogodila pandemija, u te dvije godine imali smo pad broja posjetitelja od osamdesetak posto. Ove godine bilježimo dobre rezultate koji su na razini predpandemijskih te očekujemo da bi do kraja godine muzej moglo posjetiti 20.000 posjetitelja”, ističe ravnatelj Muzeja Sinjske alke Boris Filipović Grčić.

Foto: Vojko Bašić/CROPIX

Alka je pokretnim spomenikom kulture najviše kategorije proglašena 1979. godine, a na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine čovječanstva uvrštena je 2010. godine. Muzej je, što bi Sinjani rekli, dika tog kraja. U sedam godina postojanja okićen je nizom domaćih i inozemnih muzeoloških nagrada i priznanja, među kojima je i nominacija za prestižnu europsku nagradu European Museum of the Year (EMYA) u konkurenciji četrdesetak muzeja iz deset europskih zemalja te nagrada EU-a za kulturnu baštinu, Europa Nostra 2018., u kategoriji Obrazovanje, osposobljavanje i podizanje razine osviještenosti.

Kao što često biva, šira spoznaja o važnosti ovog izdanka tradicionalne kulture cetinskog kraja u domovini kasnila je za inozemnim priznanjima. Jedan od najvećih poticaja “iznutra” bila je velika izložba “Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja”, priređena u jesen 2007. godine u Zagrebu, u Klovićevim dvorima. Sinjska alka zauzimala je posebno mjesto u tom velikom izložbenom projektu koji je brzo zaradio titulu izložbe desetljeća. Oko tri tisuće predmeta sabranih iz muzejsko-galerijskih, samostanskih i crkvenih te privatnih zbirki prvi je put tada objelodanjeno unutar dvanaest izložbenih modula koji su predstavili materijalnu i duhovnu baštinu Zagore, od arhitekture i pisane riječi do sakralne umjetnosti, hrane, vina i pučkih običaja. 

Gradacija priprema

Malo je i tužno što smo tek tada napokon stavili ogledalo sebi pod nos i suočili se s nevjerojatnim bogatstvom tog dijela hrvatske i europske baštine – no bolje ikad nego ikad. I dok su djeca iz cetinskog kraja morala potegnuti organiziranim prijevozom do Zagreba da upoznaju kulturu svoga kraja, danas im se ona kroz Muzej Sinjske alke (komplementaran susjednom Muzeju Cetinske krajine) nudi na dlanu. Ne samo metaforički na dlanu, nego i doslovno: bitan dio postava čine interaktivni virtualni sadržaji i igre na velikim konzolama s dodirnim ekranom. 

“Muzej Sinjske alke jedan je od najsuvremenijih muzeja u Republici Hrvatskoj. Uspješan je spoj tradicionalnog i suvremenog. Suvremene muzeološke tehnike pomažu u vizualnoj prezentaciji Alke kroz veliki broj video i audio materijala, fotografija, predmeta iz bogate povijesti Sinjske alke. Mlađi posjetitelji najbolje reagiraju na interaktivne sadržaje, a posebno na videoigre, dok stariji posjetitelji jako dobro reagiraju na alkarsku povorku u prirodnoj veličini koja je predstavljena u najvećoj dvorani muzeja”, ističe ravnatelj Boris Filipović Grčić.

Foto: Ante Čizmić/CROPIX

Predviđanja o vraćanju na predpandemijsku posjećenost nisu tek neutemeljeni optimizam, čini se. Muzej smo posjetili u vrijeme kad se u cijelom gradiću zahuktavaju pripreme za Alku i Veliku Gospu. Te dvije proslave u Sinju nekako dolaze u kompletu, iako se ne događaju na isti dan. Dinamika Alke razvija se tjednima, kroz Baru i Čoju, pa malu dječju alku u kojoj, baš kao i u velikoj, sudionici mogu biti samo “neporočni stanovnici Sinja i Cetinske krajine, tu rođeni, kojima su roditelji u njoj zavičajni”. 




Gradacija priprema osjeća se i na ulicama: živo je čak i u vrelo popodne usred jednog od srpanjskih toplinskih valova. 

Ponovno puni

Posjetitelja je zamjetno više nego inače: u suvenirnici muzeja je gužva, na projekciju kratkog dokumentarno-igranog filma u kongresnoj dvorani, kojim je preporučeno započeti obilazak, treba malo pričekati jer je prije nas ušla veća grupa – čini se da je riječ o stranim gostima. Sadržaj im je potpuno prilagođen – projekcija se prati na šest jezika, a cijeli je postav izložen uz opise i objašnjenja na engleskom.

“Od otvorenja Muzeja može se primijetiti znatan porast turističkih posjeta gradu Sinju. To se ponajprije odnosi na učeničke ekskurzije iz cijele Hrvatske, ali i sve veći broj stranih turista koji dolaze u posjet muzeju i gradu Sinju. Strani gosti još najviše dolaze u pojedinačnim posjetima, ali od ove godine počele su nam dolaziti i organizirane grupe. Strani gosti u najvećem broju muzej posjećuju tijekom srpnja i kolovoza”, ističe ravnatelj Filipović Grčić.




Kroz dvije prostrane etaže postav je organiziran u punktove koji nude obilje zanimljivih informacija o povijesti sinjskog kraja i pojedinih segmenata baštine koju je tijekom stoljeća iznjedrio. Ne morate ovamo unijeti nikakvo predznanje: u kontekst velike bitke 1715. koja predstavlja ishodište priče o Alci uvest će vas zanimljiv dokumentarno-igrani film o okolnostima njezina nastanka. 

Dizajnerica postava Nikolina Jelavić Mitrović, čiji je rad ovjenčan nagradom Hrvatskog dizajnerskog društva 2016., imala je na umu dinamičnu izmjenu atmosfere u pojedinim prostorijama. Iz mraka projekcijske dvorane s divovskim ekranom ulazi se potom u blještav svijet alkarske povorke u velikoj dvorani. 

Pripremite se na “wow efekt”: kipar Hrvoje Dumančić neupitni je autoritet za trodimenzionalno oblikovanje konja, obilato je za taj rad nagrađivan i vani. Kaže da čovjek može najviše naučiti o životu živeći s konjima. Snaga mišića ovih plemenitih životinja i dinamika pokreta koju je ovdje dočarao ostavljaju moćan dojam. Povorka nije nasumično izložena – naprotiv, svaki sudionik ima točno određeno mjesto, koje mu je dodijeljeno prema ulozi koju ima. Sve je strukturirano pravilnikom i utvrđeno tradicijom. Tu su harambaša i vojvoda, uz alkara su, naravno, alkarski momci, a uz Edeka njegova dva lakaja. 

Jedinstvene odore

Edek je najljepši vojvodin konj kojeg u alkarskoj povorci nitko ne jaše, a upravo su njemu posvećeni neki od najstarijih i najvrednijih eksponata – raskošno ukrašena abaja (prekrivač) i bogato urešeno tursko sedlo izrađeno od drva i kože, ukrašeno detaljima od sedefa. 

Foto: Ante Čizmić/CROPIX

Odjeća alkara zauzima posebnu prostoriju. U efektno osvijetljenim staklenim vitrinama izložene su njihove uštirkane bijele košulje, prsluci s tisućama pažljivo izvezenih sitnih ukrasnih šavova, tu su i kožne “pripašnjače”, suknene bičve i terluci, pa nekoliko metara dug pojas koji zovu “zmijsko gnijezdo”. U nj su zataknute dvije kubure s filigranski ukrašenim dršcima, u svakoj po jedna kugla, i jatagan u koricama – on služi za probadanje konja napadača. 

U pravilima Alke kodificiranima statutom iz 1883. godine, napisanom na tada službenom talijanskom jeziku, pregledno je dio po dio opisana i alkarska odora: sastoji se od čojanog ogrtača ili dolame i gaća, svilenog pasa, izvezene ječerme i košulje s majitama. Na glavi alkara je kalpak od kunovine ukrašen čelenkom, bijelom perjanicom od ždralova perja, na bedrima alkaru visi sablja, u ruci mu je koplje i na nogama su crne kožne čizme s mamuzama. 

Hrvatski restauratorski zavod je od 1981. godine na sebe preuzeo zahtjevan posao izrade replika dijelova odore poput svilenog alkarskog krožeta, oružja i konjske opreme, što je omogućilo da se alkarsko natjecanje održava neometano i da alkari ne ostanu bez odore, a muzej bez najvažnijih eksponata. Statut Sinjske alke propisuje da se dijelovi alkarske odjeće, opreme i oružja koji su proglašeni spomenicima kulture ne smiju rabiti, nego se koriste samo kao muzejski izlošci. Arhivska građa o Sinjskoj alci i cetinskom kraju prikupljena je u arhivima Istanbula, Venecije, Berlina, Beča, Beograda, Zagreba, Zadra i Splita. 

Alka u Zagrebu

Alka je fenomen i po tome što je odolijevala raznim političkim režimima. Podržali su je i Tito i Tuđman, a u knjigu dojmova, koja se čuva u arhivu, upisali su se s jednako oduševljenim komentarima pripadnici raznih vojnih postrojbi – od savezničkih snaga i talijanskih vojnika do partizana. 

No, iako je uspjela održati kontinuitet pod totalitarističkim režimom, Alka ipak nije ostala neokaljana ideologijom. Godine 1946. održana je Zagrebu i bila je posvećena drugu Titu, a da bi se uskladila s novim komunističkim uzusima, žrtvovana su i pravila propisana statutom i tradicija isticanja slike Gospe Sinjske u alkarskoj povorci. Sliku Gospe na tribinama su zamijenile mnoge slike maršala Tita i Staljina, koji je naveliko slavljen u javnim govorima. Viteško alkarsko društvo preuzeli su oficiri partije koji kao da su se natjecali u ulizivanju Titu: već na prvoj skupštini Narodnog alkarskog društva 12. kolovoza 1945. zaključeno je: “Alkarske trke dosad su izvođene pod zastavom na kojoj je bila slika Gospe Sinjske. Međutim, taj barjak ne odgovara sadašnjim prilikama i borbenim tradicijama obnovljene Alke”. Ubrzo su ukinuli misu na Gradu i zabranili pozdrav Gospi na Pijaci te sudjelovanje alkarima u velikoj procesiji u povodu blagdana Gospe Sinjske, a potom i samu procesiju. 

Izgnati Gospu s Alke velika je stvar. Koliko velika, kazuje i postav Muzeja Sinjske alke u kojem je ta manifestacija neraskidivim vezama povezana s vjerom sinjskih branitelja.

Hodočašće za Veliku Gospu svake godine podsjeća na seobu kakva se u ovom kraju i dogodila 1687. godine, nakon konačnog dokidanja osmanlijske vlasti: tada su iz Hercegovine prema sinjskom kraju krenule obitelji Hrvata vođene franjevcima iz samostana Rame. Nosili su sa sobom i sliku Djevice Marije – rendgenski su snimci pri nedavnom restauratorskom zahvatu pokazali da je platno bilo izvađeno iz okvira i više puta presavijeno, radi lakšeg transporta u bijegu. 

Hrvatski Alamo

Sliku su franjevci iz samostana podno grada donijeli u sinjsku utvrdu kad su Turci u novom pohodu, u srpnju i kolovozu 1715. godine, ponovno pokušali osvojiti grad. Molili su se pred njom usrdno dok je brojčano višestruko nadmoćna vojska napadala šaku branitelja. U bitku pripremanu godinu dana krenula je četvrtina svih vojnih snaga tadašnjeg Osmanskog Carstva – procjenjuje se da je vojska koja se 23. srpnja 1715. počela spuštati niz Prolog imala 60.000 ljudi i da je bilo još njih 16.000 u pomoćnim jedinicama. Odnos broja branitelja kojih je bilo 850, s desetak topova, i napadača bio je sličan onome u opsadi Vukovara u jesen 1991. Mjesto Otok bio je pritom naš Alamo: u mjestu iz kojeg korijene vuče predsjednik Zoran Milanović, masakrirani su deseci muškaraca koji su junački branili svoje obitelji. Nakon pet napadačkih pothvata, Cetina je ostala puna leševa utopljenih Turaka, a žene i djeca – njih oko petsto – odvedeni su u roblje.

Detalji ove bitke detaljno su opisani u dnevniku što ga je vodio zapovjednik obrane sinjskog grada 1715., providur Juraj Balbi, bilježeći razvoj opsade gotovo iz sata u sat. Upravo je Balbi pokrenuo akciju prikupljanja zlatnika za okrunjenje Gospine slike, kojoj su pripisali zasluge za čudesnu pobjedu. Mletački časnici spremno su se odazvali i učas skupili 80 zlatnika, od čega je u Veneciji izrađena kruna i križ koja danas krasi portret čudesne Gospe sinjske na oltaru sinjskog franjevačkog samostana, odredišta najvećeg hodočašća u Dalmaciji i Zagori.

Bez ženskih ruku ne bi bilo ni alkara

Videoradovima je predstavljen podulji proces odijevanja alkara, vojvode, harambaše. I taj proces ima u sebi nešto ritualno, hipnotičko. Alkarska oprema teži i po dvadeset kilograma, a u odijevanju mu pomaže žena koja s velikom pomnjom i iznimno pedantno namješta svaki odjevni predmet: vanjština alkara zapravo i jest njezino remek-djelo, konačni rezultat  stotina i tisuća sati delikatnog ručnog rada vezilja. U cetinskome kraju nema više vezilja koje imaju vještinu i znanje svojih prethodnica, zato su se za replike starih alkarskih odora morali poslužiti uslugama časnih sestara u jednom samostanu kraj Varaždina.

Kad promatrate ornamentalne urese na alkarskim odorama, nemoguće je ne pomisliti kako su žene prave junakinje epske priče o Alci: strpljivom su ženskom rukom izrađeni ovi mali tekstilni spomenici baštine, žene su te koje su odjeću i osmislile i održavale, one su alkare odijevale i ispraćale. A ipak, nigdje ih nema vidjeti: jedina je iznimka platno Antuna Barača iz 1838. koje prikazuje alkarsku povorku, a u njoj dvije lijepo uređene žene, jedna od njih u raskošnoj odjeći na konju. U statutu Viteškog alkarskog društva nigdje ne stoji da je ženama zapriječeno sudjelovati u Alci, a ipak, samo je jedna žena u novijoj povijesti bila dijelom manifestacije – riječ je o Mariji Grčić koja je šezdesetih godina bila članica alkarske uprave.

Zbog Tita prekršili Statut Alke

O 250. obljetnici pobjede nad Turcima Josip Broz Tito je prvi i jedini put bio na Alci. I tom je prigodom napravljen nestatutarni ustupak: na samome početku vojvoda Bruno Vuletić prišao je svečanoj loži te se obratio Titu riječima: “Druže predsjedniče Republike, alkari i alkarski momci spremni su za natjecanje. Molim vaše odobrenje da možemo početi”, na što je Tito odgovorio: “Možete početi”.

Osim toga, također protivno pravilima, Vuletić je na trkalištu poredao alkare i alkarske momke kako bi Tito izvršio smotru. Vuletić je vojvodom postao kao “najmlađi viši oficir Jugoslavenske armije”, a Viteško alkarsko društvo išlo je niz dlaku partiji i nakon Titove smrti – obljetnicu su obilježavali posebnim izaslanstvima u Beograd, a iz Alke su postupno izbacili svaki spomen hrvatskog imena u bilo kojem dijelu ceremonije. Godine 1989. upadljivim je negiranjem hrvatskog imena i karaktera te manifestacije ostao zgrožen i Tuđman. Revoltirano je nakon gledanja Alke napisao u dnevnik bilješku koja završava sa: “Sve u svemu, na konjima, pred konjima, konjski miting…”

Autor:Maja Hrgović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.